Ljudsko odrastanje i osamostaljivanje traje dugo. Ako ga usporedimo s odrastanjem drugih živih stvorova na zemlji od kojih mnogi prohodaju, proplivaju, polete, odmah ili za koji tjedan, mjesec po rođenju, nama za prvi nesigurni korak treba cijela godina. Ni s godinu dana, iako smo prohodali i manje ovisimo o drugima, nismo sposobni opstati, pobrinuti se za sebe, za hranu i slično. Možda bismo uspjeli preživjeti sami tek sa šest ili sedam godina, ovisno o našoj snalažljivosti. I to samo preživjeti, a koliko nam još treba da nas smatraju odraslim ravnopravnim članovima društva koji su sposobni sami donositi svoje odluke, skoro dvadeset godina, ako i tad.
Druga živa bića već su odavno odrasla i samostalna, a mi smo još bebe s dudom varalicom u ustima i plišanom igračkom ili platnenom pelenicom u rukama koju nosimo svagdje sa sobom i koja ima izlizan jedan dio jer ga stavljamo u nos svaki put kada se osjećamo usamljeno i izgubljeno. A onda smo malo veće bebe koje se kriju iza ekrana mobilnih uređaja ili računala.
Zašto ljudima tako puno treba da postanu odrasli? Zato što moramo učiti puno vještina odjednom. Nama nije, kao drugim živim stvorovima (npr. životinjama), u cilju samo ostati na životu, naći hranu i naučiti pobjeći i skloniti se od jačih od nas. Čovjek najprije uči hodati uspravno na dvije noge, što nije nimalo jednostavna vještina i svatko je uči za sebe uz puno padova i ozljeda koje, jasno, poslije zaboravimo. Usporedno vježbamo početni govor, a nakon što prohodamo govor se razvija intenzivnije (u drugoj godini već govorimo 50 riječi, a s dvije i pol poznajemo oko tisuću riječi). Što se tjelesnoga razvoja tiče, ni blizu nismo gotovi kada smo stali na dvije noge. Ruke moraju izvještiti toliko finih motoričkih vještina, a logičko razmišljanje se tek treba uključiti kako bismo se snašli u ovim prvim koracima tjelesnih vještina.
Što se tiče socijalnih vještina, znamo da se uče najduže, odnosno, cijeli život. Međutim, kao da na ovom području sve češće upadamo u zamku kada se radi o prioritetima učenja i stjecanju vještina djeteta u ranom djetinjstvu. Dijete od dvije i pol godine počinje uživati u igri s drugom djecom i počinje komunikaciju bez čekanja da ga uključe. Dakle, tijekom treće godine dijete sklapa prijateljstvo s drugim djetetom, no ta su prijateljstva često prolazna. U ovoj dobi kod djece već raspoznajemo koja su po prirodi otvorena, a koja stidljiva. U dobi od tri i pol godine još uvijek je prisutna posesivnost prema svojim igračkama iako najradije provodi vrijeme u društvu vršnjaka. Oko četvrte godine djeca mogu imati najboljega prijatelja i prijateljstva bi mogla trajati duže, no još uvijek su često prolazna. Veća je vjerojatnost da će u vrtiću između aktivnosti i druženja s djecom izabrati druženje. Četverogodišnjaci se češće igraju s vršnjacima istoga spola.
Uz približavanje petoj godini djeca će biti u stanju čavrljati s dvoje ili troje ljudi slijedeći pravila konverzacije. Dječaci se počinju igrati u većim skupinama od djevojčica, a i jedni i drugi pokazuju u prijateljevanju sklonost prema djeci istoga spola i njegovi/njezini prijatelji/ce imaju sve snažniji utjecaj. Počinje shvaćati da drugi ljudi ne dijele njegove misli i osjećaje. Oko pete godine dijete može imati najboljega prijatelja i bit će nesretno ako se posvađaju. Blizu šeste godine dijete je i dalje nježno i brižno i bespomoćno, ali može biti vrlo prgavo. Svađe i tučnjave među dječacima su sve učestalije dok djevojčice u sukobima mogu više manipulirati pa i glumiti nevinu žrtvu. Doba nevinosti prolazi i roditelj i odgojitelj prestaje biti središte njegova svijeta kao prije godinu dana. Ali u ovom razdoblju dijete postaje moralnije, razumije dobro i loše i često će napraviti ono što je u redu iako ga nitko ne gleda. Dijete će u šestoj godini govoriti zainteresiranom roditelju ili odgojitelju kako se osjeća, ali ga i tuđa bol pogađa i moglo bi se rasplakati nad tužnom pričom ili događajem.
Vjerujem da više nikome nije nepoznato kako su naših prvih šest godina života najvažnije u kreiranju osobnosti jer se moždane stanice povezuju vezicama (sinapsama) stvarajući osnovnu mrežu u našem mozgu koja se tijekom daljnjega životnog tijeka treba nadograđivati. Zato moramo znati i kako je ovaj proces stjecanja socijalnih vještina uistinu važan. Kao što ne bismo mogli naučiti voziti bicikl čitajući priručnik ili gledajući video o tome, učenje socijalnih vještina možemo usporediti s učenjem hodanja za koje znamo da je dugotrajan proces uz vježbu, puzanje, padanje i nesigurno držanje ravnoteže, zatim skakutanje, sportske vještine itd. Može li roditelj umjesto djeteta pasti stotinu puta i dobiti modricu na glavi dok čini prve korake? Vjerojatno bi u svojoj velikoj ljubavi to rado preuzeo, ali to je cijena učenja hodanja, a prohodati se mora kada je vrijeme za to, ako je dijete zdravo.
Uz tjelesne vještine učimo i intelektualne čije prve rezultate vidimo odmah u ranim godinama. Onako kako postavljamo temelje za snalaženje u društvu drugih ljudi, ponekad bude vrlo loše postavljeno za dijete (buduće odrasle osobe), koje posljedice nosi cijeli život. Tužno je kada uočimo kako neki roditelji ne vole druženje svoga djeteta s drugom djecom u vrtiću i školi koja nisu jednakoga materijalnog statusa, a znamo da djeca i mladi po svom nahođenju na takav način ne biraju prijatelje. Čini se velika šteta djetetu, koje će samo osjetiti kada i kako uključiti se u društvo, ako ga sputavamo tamo gdje ono osjeti prostor za stjecanje socijalnih vještina. Tamo gdje roditelj dijete, ponekad previše zaštitnički, želi preusmjeriti, gubi dragocjenu nit u smjeru djetetova samoizgrađivanja, a koja ima svoj slijed i koju je važno prepoznati i ne ometati. Pogotovo kao kršćani pozvani smo vidjeti svakoga čovjeka vrijednoga prijateljstva i tako odgajati djecu. Naravno, neka će prijateljstva trajati duže neka kraće, a neka za cijeli život. Ako djeca kvalitetno stječu svoje socijalne vještine uz podršku odraslih, neće imati problem s velikim razočaranjima u ljude jer će steći realnija očekivanja od drugih i bolje upoznati i nadograđivati vlastite socijalne vještine. Stav da moje dijete nitko ne smije krivo pogledati, posebno kada se to odnosi na djetetove vršnjake, ako usporedimo s učenjem hodanja, u učenju socijalnih vještina znači ne dozvoliti zdravom djetetu da prohoda na dvije noge, nego ga ostaviti da puže. Radije pokažite svom djetetu kako osvojiti prijatelje svoje generacije učeći ga neku igru koju ste sami igrali u djetinjstvu u toj dobi. Naučite neki zabavan trik koji će izvesti pred obitelji, a zatim ponekad u svom društvu. Radite na samopouzdanju svoga djeteta kako se nikada ne bi držalo iznad drugih nego dostojanstveno, znajući kako ima pravo biti ravnopravan svojim vršnjacima te kako bi se znao izboriti za to.
