Eutanazija ne samo da je legalizirana nego postaje i obvezna. Katolička Bolnica svete Marte u kanadskoj pokrajini Novoj Škotskoj nije obavljala eutanaziju, ali sada joj je to naložio pokrajinski odjel za zdravstvenu zaštitu. Ne samo da se eutanaziraju oni koji trpe bol nego ih se eutanazira ako mi mislimo da trpe.
U Nizozemskoj je veliki interes izazvao slučaj u kojem je bila eutanazirana dementna pacijentica. Dotična je, dok je još bila zdrava, ovjerila izjavu da je se eutanazira kad Alzheimerova bolest uzme maha. Kada je liječnica zaključila da pacijentica više nije uračunljiva, dala joj je smrtonosnu injekciju. Slučaj je završio na sudu, a liječnica je oslobođena.
Zbog toga je jezivoga slučaja u Nizozemskoj opao broj eutanazija, prvi put otkad je legalizirana, i to za čak 9 %. „Dozvola za ubojstvo”, kako se to kaže u filmovima o Jamesu Bondu, nizozemski su liječnici dobili 2002. za slučaj da se suoče s pacijentima koji trpe „nepodnošljive patnje bez izgleda za oporavak”. Primjera eutanazije je, dakako, bilo ondje i prije, kao i potpomognutih samoubojstava, ali radilo se o kažnjivim djelima koja su se činila potajno, rijetko i nad bolesnicima u terminalnoj fazi. Otkad je „dobra smrt” – što je točno značenje riječi eutanazija – postala legalna, iz godine u godinu povećava se broj slučajeva. Ono što je bilo namijenjeno pacijentima u zadnjem stadiju karcinoma, sada se primjenjuje na ljude koji bi poživjeli još koju godinicu – na oboljele od mišićne distrofije, na dementne starije osobe pa čak i na mlađe ako su duševno bolesni. Godine 2007. bilo je eutanazirano oko dvije tisuće Nizozemaca, a 2017. njih 6600, s tim da je još toliko zahtjeva odbijeno.
Glasnik i otac laži
To što se ubijanje starih, bolesnih i dementnih naziva „dobrom smrću” miriše na sumpor. U tom se dimu nazire duhovno biće kome je volja posve zla, koje je prokleto bez prava na priziv, a kome mi dajemo oči, jezik i ruke da preko nas čini zlo – koje za sebe kaže da ne postoji. A tko bi i mogao biti dostojan protivnik Boga kojemu je ime „Ja jesam” nego Đavao koji za sebe kaže „Ja sam nitko”? Onaj tko je Nitko nema lika, samo maske. Pod maskom i ulazi u našu civilizaciju, u obličju zmije što je uvjerila Adama i Evu da zagrizu zabranjeni plod i tako uvedu zlo u svijet. Plod je, međutim, bio dobar, a ne loš; Evina i Adamova namjera bila je dobra: postići sreću. Zla stoga ne bi niti bilo, postojalo bi samo suprotstavljanje Bogu kao izvoru dobra. Nitko to zna: umjesto da kao anđeo bude Božji glasnik, prenio je lažnu poruku: Bog ne voli ljude, zato je pobuna opravdana. Time je postao glasnik ničega, prazan anđeo; gubitak sjaja predstavlja i gubitak poruke, mrak je jednak ništavilu.
U dimu eutanazije nazire se duhovno biće kome je volja posve zla, koje je prokleto bez prava na priziv, a kome mi dajemo oči, jezik i ruke da preko nas čini zlo – koje za sebe kaže da ne postoji
„Ništa ništi”, rekao bi Heidegger; Đavao je lažac i otac laži, kaže Biblija. A laž je samo jedna: postići sreću bez Boga. Iza maske koja ponavlja i obnavlja laž nalazi se Nitko, „ubojica ljudi od početka”, kako kaže Sveto pismo. Odnosno, ako tako više volite, ne nalazi se nitko. U tom slučaju Sotona nije ubojica, nego darovatelj života koji ljudskoj slobodi pruža drugi smisao: slobodu traženja sreće umjesto robovanja tiraninu iz Edenskoga vrta i njegovim besmislenim zabranama. Đavao je osviješteni autor, netko tko nije htio biti supotpisnik ovomu svijetu nego njegov jedini stvaratelj. No ni tu nismo izmakli Bibliji koja Đavla naziva knezom ovoga svijeta.
Osjetni tragovi nacizma
Njemački pravnik i psihijatar Karl Binding i Alfred Hoche zalagali su se još 1920. da zakonom bude dopušteno ubijanje „bezvrijednih ljudi”. Ubijali bi se oni „koji ne mogu biti spašeni”, koji „nemaju volje niti živjeti niti umrijeti”, koji su „mentalno posve mrtvi”, koji „predstavljaju strano tijelo u ljudskom društvu”, ukratko, „posve bezvrijedna ljudska bića” čije uzdržavanje stoji novca. Moguće dijagnostičke pogreške nisu problem: „Čovječanstvo gubi toliko pripadnika zbog grešaka da jedna više ili manje zaista ne predstavlja nikakvu razliku.” U njihovoj je domovini uskoro bilo vrlo mnogo života bez vrijednosti: procjenjuje da je nacistički program eutanazije obuhvatio barem 275 tisuća duševnih i drugih bolesnika. Još gore, sankcije prema liječnicima i medicinskom osoblju koje je pacijente hladnokrvno usmrćivalo bile su poslije rata vrlo mlake: dr. Pfannemüller, ravnatelj državne umobolnice u Eglfing-Haaru, bio je za umorstvo 120 djece osuđen na šest godina, od kojih je odsjedio dvije (nepuni tjedan za svako dijete); četrnaest bolničarki ubilo je u državnoj psihijatrijskoj bolnici Meseritz-Obrawalde tijekom rata osam tisuća bolesnika i sve su bile oslobođene.
Eutanazija, kao „dobra smrt”, od nacizma je zadržala ideju o „životu bez vrijednosti”. Ovoga puta nisu liječnici ti koji proglašavaju da nečiji život nema vrijednosti, nego su to bolesnici sami. A što i da kažu kada im je bolest neizlječiva, patnje besmislene, sreća nemoguća, a održavanje na životu preskupo? Nije teško u vapaju za smrću zapravo čuti vapaj za smislom, za ljubavlju i za životom. Malo je teže prepoznati onoga koji daje spasonosnu/smrtonosnu injekciju, ali to je on: nema rogove ni papke, nego kutu i stetoskop; ne pojavljuje se okružen plamenim jezicima, nego u društvu primarijusa i pravnih umova; ne nanosi patnje, nego ih uklanja; ne izriče osudu, nego daruje milosrđe; ne bode vas trozupcem, nego injekcijom. Ubojica ljudi prerušen u liječnika, zločin sankcioniran zakonom, sretan osmijeh na licu mrtvaca: ima li išta demonskije? I ako mi ne vjerujete da je riječ o doktoru s kopitom, slobodno ga pitajte. Očaravajuće će se nasmiješiti i reći: „Zar ne vidite da me nema?”
