Početna stranica » U srednjem vijeku hodočasnici su bili i poštari

U srednjem vijeku hodočasnici su bili i poštari

473 pregleda

Komunicirati na velikim udaljenostima u srednjem vijeku nije bio nimalo jednostavan zadatak. Kada poruka nije bila hitna, ljudi su tražili od hodočasnika da nose njihove poruke iz jednog grada u drugi

Za početak, većina ljudi u srednjovjekovnoj Europi bila je polupismena. Neki ljudi su znali čitati (ali ne i pisati), a većina njih nije znala čitati ni pisati. To je značilo da je „samostalno pisanje pisama bilo gotovo nemoguće, a čak i da je pojedinac to nekako mogao, primatelj pisma ga vjerojatno ne bi mogao sam pročitati.”, objašnjava Danièle Cybulskie u svom članku objavljenom na portalu Medievalists.net. Naravno, poruke su se mogle prenositi usmeno, ali to bi značilo da ih glasnik mora zapamtiti što je podrazumijevalo povjeravanje trećoj osobi onoga što je ponekad bila tajna, prenosi Aleteia.

Slanje poruka pisanim putem je imalo i još dodatnih problema: „Ako je pošiljatelj bio nepismen, pa je netko drugi za njega pisao poruku, nije imao načina da provjeri je li napisana poruka doista govorila ono što je on želio reći; isto tako, onaj tko bi čitao poruku primatelju, bio je u stanju prevariti nepismenog slušatelja. Znači da je nepismena osoba, kada je u pitanju pisana komunikacija, bila prepuštena na milost i nemilost pismenima.” Nakon što bi poruka bila zapisana, bila bi zapečaćena voskom „koristeći pečat koji je ukazivao na to tko je pošiljatelj poruke”, objašnjava Cybulskie, a zatim bi poruka, ako je bila hitna, bila poslana po kuriru. Za ovaj način slanja poruke pošiljatelj je trebao biti imućan jer je morao pronaći pouzdanog, vještog jahača kojeg bi poslao na put sa nekoliko dodatnih konja kako bi ih mogao mijenjati tokom puta i ne gubiti vrijeme odmarajući.

Što su onda radili oni koji nisu imali novca za ovakvo slanje poruka? Ako poruka nije bila hitna, ljudi su tražili od hodočasnika da prenesu njihove poruke iz jednog grada u drugi – ne samo zato što su hodočasnici već navikli hodati dugim rutama, već i zato što su ih smatrali pouzdanima osobama od povjerenja vođenih ispravnim vjerskim načelima.