Bog vjernicima daje Svetu obitelj kao sliku i uzor koji ih, s jedne strane, čuva od zabluda i ideologija, a s druge im strane pokazuje put svetosti. Danas su katoličke obitelji, možda više nego ikada, izložene nemilosrdnim udarcima. Iako kao vjernici znamo da Bog dopušta zlo samo poradi većega dobra, mi ne možemo uvijek i točno znati koje to dobro Bog pritom ostvaruje. No zato možemo, uz milost Božju, ostati ispunjeni Kristovim mirom i povjerenjem u njegovo vodstvo. Jednu stvar ipak možemo učiniti kako bismo barem dijelom stekli uvid u Božji mudrosni plan nad našim obiteljima i svim obiteljima današnjice, a to je podrobno promotriti Svetu obitelj. Jer ona nam je dana kao uzor ili kao model prema kojemu Bog oblikuje i usmjerava sve ostale obitelji. Dana nam je kao slika onoga što Bog u svojoj mudrosti želi ostvariti s našom obitelji.
U krilu jedne obitelji
Sveta obitelj je Božji dar ljudima. Bog se htio objaviti preko jedne obitelji. I taj njegov odabir nije vidljiv samo o dolasku Sina Božjega među nas već i puno ranije. Zapravo, od samoga početka. Ljudska povijest započinje s jednim parom koji potom prerasta u obitelj. I proći će još dugo vremena prije no što će se Bog početi objavljivati preko jednoga naroda. U međuvremenu, Bog je nakon Adamove i Evine obitelji odabrao Noinu obitelj, onda Abrahamovu, zatim Izakovu te Jakovljevu. I proći će još nekoliko stoljeća prije no što će Jakovljevo potomstvo prerasti u narod, a onda će Bog i u tom narodu izdvojiti sebi jednu obitelj, onu Davidovu, kako bi pripravio utjelovljenje svoga Sina. Na koncu se i samo Utjelovljenje zbilo u krilu jedne obitelji, Svete obitelji. Sveta obitelj predstavlja jedinstvenu pojavu u povijesti čovječanstva jer je riječ o obitelji koja je sveta, i koja je sveta upravo kao obitelj.
Na začetku Svete obitelji nalazi se žena, Marija. Ona je član Svete obitelji kojega prvog susrećemo u Svetom pismu, u sceni Navještenja. Marija je bila posve ponizna, malena, diskretna. Živjela je skrivenim životom i umjela je čuvati tajne. I Bog je htio da Marija ostane posve malena i skrivena, čemu je i pomogao tako da nije Mariju postavio glavom obitelji već Josipa, i tako da je navještenju Mariji prethodilo navještenje Zahariji koje je na čudesan način odjeknulo u javnosti. Crkveni oci su u Marijinu pitanju anđelu Gabrijelu „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?” prepoznali još jednu veliku tajnu Svete obitelji, a koju nam je Tradicija potom prenijela jer Duh Sveti je htio čuvanje i objavu toga otajstva povjeriti Crkvi. Riječ je o Marijinu prikazanju Bogu, o njezinoj posveti Bogu dušom i tijelom ukoliko je to volja Božja. Marijina je posveta bila njezin odgovor na neizmjernu Očevu ljubav.
Sveti Josip je prišao toj skrivenoj djevojci posvećenoj Bogu i zaprosio je. Možemo pretpostaviti da je i sam Josip živio skrivenim životom kada je znao prepoznati i cijeniti Marijine kvalitete. On je osim toga bio vrijedan, inteligentan i snažan radnik, drvodjelja. Vidimo koliko Božje vodstvo nad Marijom nadilazi ljudsku logiku. Još bi nam bio razumljiv životni put u kojem bi nakon djevičanskoga posvećenja uslijedilo božansko majčinstvo, kao i životni put koji bi uključivao brak i majčinstvo, ali ne životni put koji uključuje sve troje: djevičansko posvećenje, brak i bogomajčinstvo.
Sveto pismo nam ne progovara ni o susretu Josipa i Marije, iako je on zasigurno bio izuzetan. I on je ostao tajna. Znamo samo da su se Marija i Josip uzajamno odabrali i zaručili. No, prema Marijinim riječima s Navještenja, želje toga mladog para nisu bile usmjerene na podizanje potomstva, već na jedno drugo Božje obećanje, vezano uz posvetu Marije Bogu. Josip i Marija su sve prikazali Bogu, ne isključujući ništa. Predali su se jedno drugom sa željom da se nad njima u potpunosti ostvari volja Božja. U Marijinu je srcu volja Božja poprimila oblik posvete, a po zarukama s Marijom ta će posveta zaživjeti i u Josipovu srcu. Vjenčali su se s nakanom da se potpuno predaju volji Božjoj. Njihov je brak bio dakle utemeljen na ljubavi. Ljubili su jedno drugo svom snagom, međusobno si pomažući savršenom velikodušnošću i darežljivošću.
Josipova kušnja
Za Josipa je Navještenje predstavljalo kušnju. Bog je znao da je Josipovo srce čisto i siromašno, a od siromaha u duhu mogao je tražiti što god je htio. Bog je znao koliko će Josipu bit teško kada je od Marije zatražio da bude Majka Božja. Ljudski gledano, Josipu nije bilo lako. Božja ljubav je zahtjevna. Marija nikome nije ništa rekla, pa čak ni Josipu. Utjelovljenje Sina Božjega je za nju bila jedna tajna, tajna između nje i Duha Svetoga. Tajnu o svojoj posveti Bogu mogla je povjeriti Josipu jer je posveta bila i njezin čin. Ali ne i tajnu koja je dolazila izravno od Oca i koja se odnosila na otajstvo utjelovljenja njegova Sina. Marija ju je živjela u kontemplativnoj šutnji i u ljubavi koja je ujedinjuje s Bogom.
Velika Josipova kušnja započela je nakon što se Marija vratila od Elizabete, kada je postalo vidljivo da nosi dijete. Josip najvjerojatnije nikada nije ni posumnjao u Mariju, već je jednostavno mislio da bi se trebao povući pred nečim što ga nadilazi. Time se očituje Josipovo duhovno siromaštvo: kanio se povući pred Božjim planom jer je mislio da on njega ne uključuje. No anđeo mu dolazi potvrditi da je Marija njegova žena. I od toga trenutka Sveta obitelj realno postoji. To nisu u potpunosti učinile Marijine i Josipove zaruke, pa čak ni Navještenje. Oba ova preduvjeta bila su neophodna za postojanje Svete obitelji, ali ona je stvarno počela postojati onoga trenutka kada je anđeo rekao Josipu da uzme svoju ženu. Time je Sveta obitelj uključila i Josipovo očinstvo. Svetu obitelj je dakle ujedinila izričita Božja volja o Isusu, Mariji i Josipu. Utemeljena je na poslušnosti, na Josipovoj poslušnosti Bogu, a ne samo na ljudskom odabiru. Josip je mogao odbiti, proglasivši se nedostojnim, ali je u jednostavnosti svoga srca prihvatio. Marija i Josip su primili Božji dar – Boga samoga – i taj je dar od iznutra ujedinio Svetu obitelj. A nama je omogućio da shvatimo kako se unutarnje jedinstvo Svete obitelji ispunjava u nečemu što nadilazi i samu Svetu obitelj: da se ispunjava izravno u Presvetom Trojstvu. Sveta obitelj predstavlja dakle sliku ili odraz Presvetoga Trojstva. Utemeljena je s jedne strane na uzajamnom i slobodnom Marijinu i Josipovu odabiru koji je uključivao Marijinu posvetu Bogu, a s druge strane na izravnoj Božjoj intervenciji. Jedno vrijeme se čak doimalo da će Božji zahvat izmijeniti tijek njihovih zaruka ili da će ih okončati. No Bog je od njih radije zahtijevao iznimno ljudsko siromaštvo i omogućio im je da njihova obitelj nađe svoje ispunjenje u Bogu. To se ispunjenje u Bogu, u Presvetom Trojstvu, zbilo na tri načina. Zbilo se tako da je Očev Sin – i druga osoba Presvetoga Trojstva – postao ujedno plod Svete obitelji. Zbilo se i tako da je Marija motrila Božje očinstvo po svom bogomajčinstvu da bi potom, u podnožju križa, prikazala svoje majčinstvo Bogu po žrtvi svoga Sina i živjela od Isusova zaziva „Oče!”. Zbilo se i po tome što je Josip dva puta odabrao Mariju kao svoju ženu, bivajući joj pritom posve relativan i po njoj potpuno predan Isusu i Ocu. Na taj je način sa Svetom obitelji započela obnova i posveta obitelji prema izvornom Božjem naumu o muškarcu i ženi. Bila je to obnova i posveta koja je uključivala i Božji dar i ljudsko zalaganje. I koja je sve kršćanske obitelji po sakramentu ženidbe povezala sa Svetom obitelji kao sa svojim uzorom i posrednikom milosti.
