Jedno od najvažnijih postignuća zapadne civilizacije jest izborena sloboda mišljenja i javne riječi. To je što ljudi u zapadnim demokracijama s razlogom visoko cijene, njeguju svjetonazorski pluralizam i drže samorazumljivim rasprave sa suprotstavljenim gledištima. No, koliko god je to načelno bespogovorno, ipak se zadnjih desetljeća osjeća sve jači pritisak na slobodu mišljenja i govora, koji dolazi iz centara moći u jeku globalizacije svijeta. Odatle djeluje razvijen sustav nadzora od strane ideoloških moćnika koji žele stvoriti novoga čovjeka i novi svijet po svojoj mjeri.
Njihovo najdjelotvornije oružje jest ideologija političke korektnosti. To je, s jedne strane, pojam koji sugerira izbjegavanje uporabe onih riječi ili oblika ponašanja koji bi se mogli razumjeti kao uvreda ili prijezir neke skupine unutar društva ili pripadnikā manjinske zajednice. S druge strane, taj pojam ukazuje na očitu opasnost u kojoj se krije nastojanje da se kroz novogovor dijelu društva nametne određena ideologija, uvedu cenzura i autocenzura i time ograniči sloboda mišljenja i govora. Podsjetimo, nije tomu davno kada su te riječi zvučale sasvim bezazleno. U međuvremenu su se utvrdile i postale zajednički uporabni pojam na prostoru Europe (svojevrsna lingua franca) u ograničavanju sloboda. Tko bi to doveo u pitanje, morao bi biti spreman izložiti se medijskom linču. S tim se ciljem koriste sva svrhovita sredstva, kako bi se naš jezik, naše razmišljanje i naša savjest kontrolirali i usmjerili u prave tokove.
Bojno polje čuvarā vrlina
Jörg Schönbohm, autor nevelike knjige o političkoj korektnosti, taj je fenomen opisao kao „Bojno polje čuvarā vrlina” (Das Schlachtfeld der Tugendwächter). U toj, danas sve raširenijoj pojavi, on vidi opasnost za demokraciju, napose za slobodu mišljenja i govora. Lista žrtava inkvizicije političke korektnosti iz dana u dan je sve dulja. Mašinerija gnjeva se u međuvremenu dobro zahuktala. Promicatelji te ideologije imaju svojevrstan mehanizam za progon neposlušnih, a to je kultura otkazivanja (cancel culture) koja dohvaća one koji se usude njoj suprotstaviti. Nepridržavanje pravila ponašanja, što ih nalaže ta ideologija, može značiti gubitak radnoga mjesta, javno izopćenje i, uopće, egzistencijalnu ugrozu.
Navest ćemo nedavni paradigmatičan primjer britanske književnice Joanne K. Rowling (*1965). Ona je autorica niza od sedam romana Harry Potter, prevedenih na 80 jezika, tiskanih u 500 milijuna primjeraka. Došla je na udar policije, s mogućnošću uhićenja, jer je svjesno politički nekorektno oslovljavala transrodne osobe onakve kakve ih vidi tj. prema njihovu prirodnom spolu, a to je po novom škotskom zakonu „zločin iz mržnje”(!). Književnica je ubrzo reagirala na platformi X gdje je otvoreno rekla da u Škotskoj ne postoji sloboda govora „ako se točan opis biološkog spola smatra kriminalnim”. Budući da je izvan svoje zemlje, ako se njezin stav „kvalificira kao prijestup”, raduje ju „da će biti uhićena po povratku”, objavila je književnica. Nešto ranije bilo je prijedloga od strane progresivaca da se, iz istoga razloga, bojkotiraju njezine knjige. Naravno nisu joj mogli nauditi s obzirom na brojne prijevode i ogromne naklade, pa im je poručila da će tu odluku rado proslaviti uz šampanjac!
Kultura otkazivanja – „malj za vještice”
No, najveći broj onih izloženih tom obliku progona, bivaju egzistencijalno ugroženi ili društveno izopćeni. Promicatelji ideologije političke korektnosti sebe inače predstavljaju u najljepšem svjetlu: nazivaju se progresivnima, zagovornicima tolerancije i uključivosti, borcima za ljudska prava, protivnicima rasizma, diskriminacije po nacionalnoj, rodnoj, vjerskoj i bilo kojoj drugoj osnovi. Oni to zaista i jesu, ali samo na dijaloškoj razini s istomišljenicima tj. unutar svoga ideološkog spektra. Međutim, u susretu s onima drugačijega svjetonazora, preobraze se u suprotnost od onoga što propovijedaju. Odjednom postanu daleko gori u onome za što druge optužuju. Sva fama koja ih okružuje kao nositelje širokih pogleda, kao moralne vertikale, uzore društvenoga života, jednostavno potone u glib nesnošljivosti i diskriminatornoga ponašanja. Nije li to put stvaranju totalitarne svijesti i, konačno, totalitarnoga društva? Kultura otkazivanja u rukama progresivnih je poput „malja za vještice” (Malleus maleficarum). Tako je, naime, naslovljena knjiga Heinricha Kramera (Henric Institoris) izdana 1486. godine u svrhu razotkrivanja i progona vještica. Ta srednjovjekovna zabluda o navodnim vješticama imala je teške posljedice za nepravedno osumnjičene osobe. Danas je taj malj za vještice, zvan kultura otkazivanja,u rukama progresivnih „čuvarā vrlina”, modernih inkvizitora. Nekoć „avangarda oslobađanja čovječanstva”, i moralne vertikale, postali su „podupiratelji političke korektnosti”, i pritom uvijek spremni koristiti „malj za vještice”!
Francuski socijalni psiholog Gustav Le Bon (1841–1931), autor knjige Psihologija gomile (1895), piše da je već Napoleon I. Bonaparte (1769–1821), francuski car i vojskovođa, koristio jednu jedinu ozbiljnu jezičnu figuru, a to je ponavljanje: „Ponavljano se fiksira u glavama i ono se, u konačnici, prihvaća kao dokazana istina.” Naime, učestalo ponavljana tvrdnja oblikuje dominantnu duhovnu struju, koja ima snažnu moć širenja u masama koje zapravo „nikada nisu žeđale za istinom”. Od činjenica koje im se ne sviđaju, „oni se okreću i obožavaju zabludu, ako je zamamna”.
Nije li to ono što politička korektnost svakoga dana iznova čini? Ona svojim upornim ponavljanjem „propisuje što smijemo kazati, štoviše što smijemo misliti”. Ona funkcionira ne samo kao „govorna policija, nego je postala podmukli manipulator savjesti”. Ako je netko osumnjičen, taj „mora pod nadzor političke korektnosti” (Jörg Schönbohm). Je li netko „samo u jednoj točki izišao iz zone političke korektnosti, odmah je ubrojen među neprijatelje”, a progovori li, primjerice, o patriotizmu, diskreditira ga se „kao šovinističkog nacionalista”. Konačno, iza ideološki uvjetovanoga čišćenja jezika ne krije se ništa drugo doli netolerancija samozvanih „čuvara vrlina”. Pogubne posljedice te duhovne autocenzure su konformizam i uniformnost mišljenja. Time sami sebi dobrovoljno stavljamo brnjicu. Kukavičluk u mišljenju stupa na mjesto građanske hrabrosti. Slobodne demokratske rasprave guše se u zametku i cijela se tematska područja oduzimaju javnom diskursu. Ljudi trebaju slobodu misli, trebaju slobodu govora – i to ne prigušeno i tiho u nekom uskom krugu kao sigurnosnoj zoni!
Politička korektnost udara na ono civilizacijsko dostignuće, za čiju su se obranu tijekom prošlosti ljudi posebno zauzimali: a to je naša sloboda mišljenja. Obuzetost strahom i ravnodušnošću nikada ne smije biti jača nego što je sloboda riječi. Što je šezdesetih godina prošloga stoljeća počelo smislenim raspravama o diskriminaciji manjina, danas je završilo paušalnim demoniziranjem i stigmatizacijom onih koji drukčije misle. U kontekstu tih idejnih posrnuća našega vremena, zgodno je podsjetiti na riječi francuskoga književnika, filozofa i enciklopedista Voltairea (1694–1778), vezano za slobodu mišljenja i govora, koji kaže: „Moj gospodine, ja ne dijelim Vaše mišljenje. Ali ja ću se do posljednjeg daha boriti za to, da Vi svoje mišljenje mognete slobodno izraziti.” Rečenica je to koja razoružava politički korektne, prokazujući ih kao netolerantne, a nas bi trebala potaknuti na razmišljanje!
