Početna stranica » U ime Znanosti, pokori se!

U ime Znanosti, pokori se!

224 pregleda

Nakon što se renomirane i kritički nastrojene znanstvenike proglasilo hereticima, počeo se širiti ideološki koncept „znanosti” i pozivati na vjeru u njega, tj. širiti znanstveno praznovjerje te tako pokazivati svoju vlastitu ideologičnost i neukost koja je prije toga pripisivana drugima

U ovoj krizi oko virusa C-19 (COVID-19) čini se najizvjesnije da postoji dosta nepoznanica i to oko osnovnih pitanja.

Prvo, pitanje samoga podrijetla: narativ se tijekom vremena mijenjao i ostao je nedovršen, čini se, ovisno od geostrateške klime između SAD-a i Kine. Naime, još uvijek nije sigurno je li virus prirodne ili umjetne naravi. Ako je umjetne naravi, onda se naravno postavlja pitanje tko ga je napravio i kako je izišao iz laboratorija: drugim riječima, je li riječ o nekom sigurnosnom propustu ili je virus namjerno pušten u javnost…

Sljedeće pitanje se naravno odnosi na ono što bi nas trebalo na neki način zaštititi od toga virusa: vakcina. Od početka krize naglašavalo se kako je „vakcina” jedino rješenje za nju. „Vakcina” je proizvedena u, za klasičnu vakcinu, rekordnom vremenu i to od nekoliko proizvođača: manje od godinu dana trajao je proces koji inače traje skoro desetljeće. Riječ je, pritom, kod većine proizvođača o novoj vrsti cjepiva koje je odobreno hitnom procedurom zbog postojeće situacije i po sebi je eksperimentalne naravi. Ova hitnost čitavoga procesa osjeća se i u ugovorima koje su farmaceutske firme, navodno, pravile sa svojim dobavljačima i zakonski se ogradile od mogućih negativnih učinaka cjepiva.

Sve ovo doprinosi tomu da se teško oteti dojmu kako smo dio jednoga velikog eksperimentalnog znanstveno-medicinskoga procesa, što naravno ne zvuči baš ohrabrujuće bez obzira na službena uvjeravanja o prihvatljivom odnosu između (poznate i potencijalne) koristi i (poznatoga i potencijalnoga) rizika toga procesa. Naime, taj princip, koji prihvaća i Svjetska zdravstvena organizacija kako se vidi iz njezine „Preporuke za upotrebu cjepiva Pfizer” od 8. siječnja 2021. na mrežnoj stranici UNICEF-a za Hrvatsku, traži da kod odobravanja primjene cjepiva poznate i potencijalne koristi budu veće od poznatoga i potencijalnoga rizika. Sam ovaj princip je višeznačan i terminološki nije precizan jer ne određuje koliko „veće”, npr. puno veće (95 : 5) ili malo veće (55 : 45), niti isključuje rizik, tj. negativan učinak cijepljenja na primatelje. Stvaranju neke izvjesnosti sigurno ne pomaže ni to što je tijekom vremena dolazilo do promjene narativa koji se odnosio na učinkovitost cjepiva, tj. ona se smanjivala.

Vjera u „znanost“

Praznine u službenim narativima i ove temeljne nepoznanice glede virusa i novih cjepiva proizveli su kod ljudi zbunjenost i nesigurnost koji su sigurno utjecali i na njihovu odluku o možebitnom sudjelovanju u procesu cijepljenja. U pokušaju da se ta nesigurnost nadvlada i da se svi ljudi cijepe, ideološkim manipuliranjem pojma znanosti počelo se sve češće i agresivnije pozivati na vjeru u „znanost”: pritom se naravno misli na određenu medicinsku proceduru, a one se ljude koji sumnjaju upravo u tu proceduru, tj. konkretne mjere koje se poduzimaju za rješavanje krize, uključujući i nova cjepiva, proziva, protiv svih pravila logike, kao protivnike znanosti i cijepljenja uopće, kao neuke ljude, relikte neke prošlosti za koju smo mislili da je završena, teoretičare zavjere – jednom riječju, retardirane osobe.

Rašireno izvrtanje logičkoga razmišljanja pratio je i vrlo jak i agresivan medijski pritisak koji je, unisono, naglašavao kako, eto, postoji politički i znanstveni konsenzus glede odgovora na C-19 krizu. Što se tiče političkoga konsenzusa, jasno je da se on stvarao upravo medijskim pritiskom: jer političari ne bi bili političari da ne paze što mediji pričaju i kako oblikuju javnost budući da je moderna politika u velikoj mjeri umijeće oblikovanja percepcije javnosti, a ne rješavanja stvarnih problema. Pritom su političari tijekom vremena začuđujuće postajali sve tiši i povlačili se u sigurnost političke karantene, a u prvi medijski plan, da bi „pojasnili”/upravljali situaciju, stupali su ljudi i organizacije koji nisu bili proizvod demokratskoga političkog procesa poput K. Schwaba i B. Gatesa te Svjetska zdravstvena organizacija i Svjetski ekonomski forum. Demokratsko višeglasje sve je više postajalo unisona pjesma, a autentični demokratski procesi završavali na respiratoru: drugim riječima, demokracija je umjetno uvedena u stanje kome, a prijeti joj i izvjesna eutanazija kao što pokazuju i događanja u Austriji i Australiji.

Međutim, sa znanstvenim konsenzusom nije išlo tako lako jer se znatan broj znanstvenika s područja medicine, genetike i molekularne biologije nije povukao u misaonu karantenu te je javno i utemeljeno izrazio svoje rezerve, sumnje i otvorene kritike glede opravdanosti mjera i sredstava koji se koriste za rješavanje C-19 krize. Navest ćemo samo neke: S. Bhakdi, R. Malone, P. McCullough, L. Montaigner, A. Noack, L. Gajski, N. Jurinčić, T. Domazet-Lošo, K. Pavelić, M. Radman i drugi. Njihov potez je sasvim normalan i uobičajen u svijetu kritičke znanosti: autentična znanost je javni, otvoreni i kritički proces unutar znanstvene zajednice na koji spada i određena dijalektika obilježena iznošenjem i opovrgavanjem mišljenja na temelju činjenica.

Međutim, postupak prema takvim znanstvenicima u javnom prostoru još je jedan pokazatelj da živimo u nekim sasvim drugim vremenima gdje legitimni kritički glasovi znanstvenika više nisu dobrodošli. Naime, ti znanstvenici su ubrzo naišli na histerične kritike i medijske progone, cenzuriranja i deplatformiranja.

Elitni akademici i znanstvenici koji su ostali vjerni sebi i svojem znanstvenom zvanju gubili su svoje položaje, a novinarski anonimusi u režimskim medijskim glasilima i režimski botovi na društvenim mrežama proglašavali su ih šarlatanima.

Ljudi koji bi pokušavali izgraditi svoje mišljenje na mišljenjima tih znanstvenika javno su proglašavani „neukima, priprostima, ravnozemljašima”…

Žrtva je žrtva

Nakon što se renomirane i kritički nastrojene znanstvenike proglasilo hereticima, a da bi se popunile praznine u propagiranom znanstvenom narativu na koje su ti heretici ukazivali, počeo se širiti ideološki koncept „znanosti” i pozivati na vjeru u njega, tj. širiti znanstveno praznovjerje te tako pokazivati svoju vlastitu ideologičnost i neukost koja je prije toga pripisivana drugima. Međutim, znanost, a posebno prirodna znanost, nema potrebu za takvim zahtjevima. Upotreba takvih sredstava u biti treba ljude zaslijepiti za realnu neučinkovitost određenoga koncepta znanosti i njegovih modela. Ljudi pak koji brane i zagovaraju ovaj ideološki koncept neke znanosti na temelju neke opće ideje o nepogrešivosti znanosti u biti pokazuju kako svoje nepoznavanje teorije znanosti tako i svoju neupućenost u rasprave o povijesnoj naravi znanosti koje obilježavaju filozofiju, sociologiju i povijest znanosti te naglašavaju kako je znanost kao ljudska djelatnost dio i izraz svoga društvenog i kulturnog konteksta (Popper, Hanson, Quine, Kuhn, Feyerabend, Foucault). Potpuno se, npr., „zaboravlja” na odnos između interesa i spoznaje koji je danas vrlo vidljiv u ekonomskoj dimenziji znanosti, tj. činjenici da je veliki dio znanstvenoga razvoja u rukama bogatih privatnih korporacija koje taj proces oblikuju tako što novac ulažu u znanstvene projekte koji su u njihovom ekonomskom i poslovnom interesu.

Ako se barem ovo ima na umu, a ima još puno toga, onda neka minimalna ljudska pristojnost i kakva-takva edukacija traže da se zauzme malo rezerviraniji pristup prema ideološkom veličanju određenoga znanstvenog modela, a da ne govorimo o primitivnim i neciviliziranim napadima na znanstvenike koji to već čine što upravo pokazuje i dokazuje ideološki pristup napadača koji drukčije mišljenje doživljavaju kao egzistencijalnu opasnost: u mentalitetu intelektualnoga terorizma kritičari se ne percipiraju kao ljudi koje treba poštovati, s čijim se mišljenjima ne moramo slagati, ali ih treba uvažavati, nego protivnici koje treba na svaki način uništiti i obezvrijediti, učiniti ne-subjektima.

U jednoj takvoj nejasnoj situaciji, u kojoj zbog ometanja dostupnosti kritičkim znanstvenim stajalištima ne postoji cjelovita informacija i koja je obilježena ideologizacijom „znanosti”, služiti se moralnim pozivima, koji po sebi imaju obvezujuću narav, čini se deplasiranim, rizičnim i podložnim ideološkoj manipulaciji gdje poprimaju narav moralno podobnih parola. Pritom se ne pokazuje spremnost za preuzimanje odgovornosti za moralni poziv na prihvaćanje rizika određene medicinske procedure niti postoji spremnost da se prizna odgovornost za kolateralne žrtve – od oboljenja do smrtnih slučajeva – tih moralnih poziva. Naprotiv, o ovoj se drugoj strani šuti, o njoj se izbjegava govoriti: riječ je o šutnji koja jače odzvanja od glasnih moralnih poziva i obvezivanja. A žrtva je žrtva: treba poštovati žrtve virusa, ali treba poštovati i žrtve medicinske procedure… kojih je uvijek bilo, ali o kojima se nikad ovako nije šutjelo, od njih okretala glava. Žrtva se ne smije politizirati: sud povijesti, kako nam pokazuje iskustvo, takvo politiziranje neće blagonaklono gledati.

Sve u svemu, ako je suditi po izjavama političara koje su prisutne od samoga početka, najveća izvjesnost koja slijedi iz svega ovog što se događa jest da ćemo „morati naučiti živjeti s virusom”. Što naravno nimalo ne obećava: dapače, itekako se čini da život s virusom znači trajnu spremnost na život u znanstveno-političkom kavezu, nekoj vrsti realnosti koju možemo nazvati Vrli Novi Lockdown.