Početna stranica » Prvi čin najveće tragedije hrvatskoga naroda

Prvi čin najveće tragedije hrvatskoga naroda

176 pregleda

Jačanje Srbije bilo je direktna prijetnja austrougarskim interesima na Balkanu, posebno u Bosni i Hercegovini koju su srpske vlasti smatrale dijelom vlastite države. Atentatom u Sarajevu započeo je izravan sukob dvaju suprotstavljenih blokova, Trojnoga saveza i Antante, rat koji je imao davne korijene i u kojem se činilo kao da su sve zaraćene strane samo čekale povod da ga započnu

Nakon što je 1918. godine propala Austro-Ugarska Monarhija, ta velika multinacionalna država koja je – uz sve svoje slabosti i nutarnje probleme – zapravo bila najbolji mogući okvir za razvoj i napredak hrvatskoga naroda s obje strane Save (sjetimo se samo što je u tek 40 godina izgrađeno u BiH za vrijeme austrougarske prave), Hrvati su 1918. napravili kobnu grešku i ušli u zajedničku državu sa Srbijom što je imalo nesagledive posljedice za njihovu budućnost i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Taj nepromišljeni potez bio je samo uvod u tragediju dugu skoro stotinjak godina koja je kulminirala najprije 1945. godine genocidom nad hrvatskim narodom koji je izvršila (velikosrpska i komunistička) jugoslavenska vlast na čelu s Josipom Brozom Titom, a zatim teškim materijalnim i ljudskim gubicima u razdoblju 1991. – 1995., kada je JNA skupa sa srpskim paravojnim snagama raselila i pobila na stotine tisuća ljudi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Ulazak u Prvu Jugoslaviju samo je početak velikih problema i teških stradanja koja će se dijelom zaustaviti tek 1995. g. vojnom akcijom „Oluja” kada su oslobođeni okupirani dijelovi Hrvatske koje je Srbija smatrala svojim teritorijem. Bosna i Hercegovina, nažalost, nije bila te sreće i nju već više od 25 godina poput kancerogenoga tkiva razara velikosrpska politika koja je življa nego ikada.

Smatram kako je važno analizirati sve okolnosti koje su dovele do ulaska u državnu zajednicu sa Srbijom koja već više od 200 godina provodi agresivnu velikosrpsku politiku skupa sa SPC-om, kako novi naraštaji ne bi ponovili grešku svojih predaka i ulazili u bilo kakve državne zajednice sa Srbijom i kako ne bi nasjedali na lažne priče kojekakvih plaćenih „intelektualaca” da su dvije Jugoslavije donijele nešto dobro hrvatskom narodu. Svi oni koji pišu i govore kako je velikosrpska politika navodno poražena, u potpunosti su u krivu: ona nikad nije bila življa i samo je pitanje vremena kada će ta politika izazvati nove ratove, stradanja i zločine. Velikosrpstvo i jugoslavenstvo u svim svojim izvedenicama i varijantama su u potpunosti nespojivi s interesima i budućnošću hrvatskoga naroda. Potrebno je naučiti nešto iz grešaka prijašnjih generacija kako nam se opet ne bi ponovile tragedije i stradanje tolikih ljudi koji su nesebično dali svoj život da spase svoj narod od velikosrpskoga fašizma.

Pogledajmo sada sve okolnosti koje su pred kraj Prvoga svjetskoga rata dovele do stvaranja prve jugoslavenske države i neriješene međunacionalne probleme koje je ta država imala provodeći agresivnu velikosrpsku politiku prema nesrbima.

Prvi svjetski rat

Rat koji je počeo 1914. bio je novost u povijesti čovječanstva jer to je bio prvi opći svjetski rat u kojem su se sukobile velike države koje su upregnule sve svoje proizvodne kapacitete i tehničke resurse za proizvodnju golemih količina naoružanja. Bio je to masovni rat koji se vodio na kopnu, na moru i u zraku i u kojem su prvi put upotrijebljena nova sredstva uništavanja (tenkovi, zrakoplovi, podmornice, mitraljezi, tek izumljene automatske puške, ubojiti plinovi i dr.), te novi načini ekonomske borbe i psihološkoga ratovanja. Sudionici rata borili su se do iznemoglosti i totalne predaje, a rat je brzo premašio procjene onih koji su ostajali po strani očekujući manji rat kraćega trajanja. Sukob je završio radikalnim posljedicama po međunarodnu ekonomiju i politiku i uzrokovao je novo prekrajanje pojedinih država i carstava.

Neposredan povod za rat bio je atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda, austrougarskoga prijestolonasljednika i na njegovu suprugu Sofiju, vojvotkinju od Hohenberga, u Sarajevu 28. lipnja 1914. Atentat je izvršio Gavrilo Princip (1894. – 1918.), pripadnik Mlade Bosne, usko povezane sa srpskom nacionalističkom tajnom organizacijom „Crna ruka”. Ubojstvo je potaknuto od strane velikosrpskih nacionalista i naručeno je od srpske tajne službe. Iza svega je stajala službena srpska politika iz Beograda koja se protivila utjecaju Austrije na Bosnu i Hercegovinu koju je oduvijek smatrala srpskom zemljom. U svakom slučaju Austrija je u dogovoru s Njemačkom, pripisavši odgovornost za ubojstvo srpskoj vladi, poslala u Beograd 23. srpnja 1914. ultimatum s deset zahtjeva. Neispunjavanje jednoga od njih izazvalo je objavljivanje rata Srbiji. Naime, predsjednik srpske vlade Nikola Pašić odbio je prihvatiti šestu točku ultimatuma u kojoj se tražilo da u istražnim tijelima koja bi se trebala baviti ispitivanjem urotnika koji su sudjelovali u atentatu, a koji su se sklonili na teritorij Srbije, sudjeluju i austrougarski istražni suci i policajci. Pašić je to odbio smatrajući ovakav ultimatum direktnom povredom suvereniteta srpske države. U ultimatumu austrougarske vlade stajalo je da je srpska vlada „tolerirala makinacije kojekakvih društava i udruga uperenih protiv Monarhije, nedoličan jezik štampe, veličanje počinitelja nepodopština, sudjelovanje časnika i dužnosnika u subverzivnoj agitaciji”. Ovakav razvoj situacije i odbijanje srpske vlade da prihvati ovu točku ultimatuma bilo je dostatno da oni koji su već dugo željeli rat pokrenu ratne operacije. Austro-Ugarska Monarhija je tako 28. srpnja objavila službeno rat Srbiji, a 12. kolovoza počela je s ratnim operacijama protiv srpske vojske koje su onda malo-pomalo prerasle u opći međunarodni sukob u koji su ušle sve veće svjetske države toga vremena.

Odnosi između Srbije i Austro-Ugarske Monarhije bili su napeti već otprije, a pogotovo od proljeća 1913. godine nakon balkanskih ratova iz kojih je Srbija izišla ojačana, pa je sam atentat i događaji koji su uslijedili poslije njega predstavljao tek neposredan povod za rat. Svojim je osvajanjima Srbija gotovo udvostručila svoj teritorij i, da je osvojila dio albanske obale (kao što je planirala), predstavljala bi stratešku prijetnju Austro-Ugarskoj Monarhiji na Jadranu. Kako se sad rat između dviju sila činio neizbježnim, vojni namjesnik u Bosni general Oskar Potiorek uveo je energične sigurnosne mjere. Proglasio je izvanredno stanje 2. svibnja, raspustio Sabor i suspendirao građanske sudove, zatvorio mnoge srpske organizacije i preuzeo kontrolu nad svim školama u Bosni i Hercegovini. Neposredna kriza završila je 30. svibnja 1913. godine kad je završio Prvi balkanski rat sklapanjem mirovnoga ugovorom u Londonu.

Političke prilike – Jugoslavensko pitanje

Nakon toga došlo je do Drugoga balkanskoga rata u kojem su ratovali saveznici i pobjednici iz prvoga sukoba. Jačanje Srbije bilo je direktna prijetnja austrougarskim interesima na Balkanu, posebno u Bosni i Hercegovini koju su srpske vlasti smatrale dijelom vlastite države. Atentatom u Sarajevu započeo je izravan sukob dvaju suprotstavljenih blokova, Trojnoga saveza i Antante, rat koji je imao davne korijene i u kojem se činilo kao da su sve zaraćene strane samo čekale povod da ga započnu. Tome se ratu oštro usprotivio papa Benedikt XV. (1914. – 1922.) koji ga je nazivao „samoubojstvom građanske Europe” (4. ožujka 1916.) „najmračnijom tragedijom ljudske ludosti” (4. prosinca 1916.), „beskorisnim masakrom” (1. kolovoza 1917.). Na početku rata čak je 13 – 14 % mobiliziranih vojnika u austrougarskoj vojsci bilo iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, premda stanovništvo tih zemalja nije činilo ni 10 % stanovništva Austrougarske.

Srbija i Crna Gora uspjele su zaustaviti austrougarsku ofenzivu u ljeto i jesen 1914., no Centralne sile su uz pomoć Bugarske uspjele poraziti srpsku vojsku, u listopadu 1915. godine. Kralj Petar Karađorđević, prijestolonasljednik Aleksandar i srpska vlada pobjegli su kukavički na otok Krf u Grčkoj. Kad se raspravljalo o mogućim posljedicama koje bi ovaj rat mogao imati na južnoslavenske zemlje, političari su imali različita mišljenja, no većina ih je pretpostavljala da će Austro-Ugarska Monarhija preživjeti, vjerojatno u reformiranom i teritorijalno reduciranom obliku. Tako su se tijekom Prvoga svjetskoga rata među Južnim Slavenima profilirale tri političke skupine koje su nudile različite pristupe u rješavanju jugoslavenskoga pitanja:

▪ organizacija južnoslavenskih emigranata iz Austro-Ugarske Monarhije u zemljama Antante

▪   politički prvaci Južnih Slavena koji su tijekom rata ostali na teritoriju Austrougarske

▪   srpska vlada u egzilu na Krfu.

Te tri skupine, međusobno različite i često s različitih pozicija, pripremale su svaka na svoj način put za ujedinjenje Južnih Slavena u državu Jugoslaviju.