Početna stranica » U ime raznolikosti

U ime raznolikosti

174 pregleda

U društvenoj uporabi danas je često prisutan pojam raznolikost prije svega u smislu funkcionalnoga utemeljenja odnosa u društvu. Otvorenost u tom smjeru u dobroj mjeri omogućuje nesmetano funkcioniranje zajednice i društva

I sama priroda, uostalom, opstoji u raznolikosti i ne može drukčije. Tako se ona u mnogostrukosti očituje i među ljudima kao: rasna, nacionalna, jezična, vjerska, konfesionalna, kulturno-civilizacijska, svjetonazorska… Njezinim uvažavanjem uspostavljaju se kvalitetniji odnosi u društvu i u svijetu. Ali nije rijetkost da je pojedine interesne grupacije pretvore u ideologiju, grubo instrumentaliziraju i uguše njezin izvorni smisao.

Poštivanje raznolikosti

Primjer čudnoga, bolje rečeno lažnoga, zauzimanja za raznolikost, kao općeljudsku činjenicu, jest pothvat njemačkoga trgovačkog lanca Lidl, raširenoga po cijeloj Europi, čiji su dizajneri na omotima prodajnih proizvoda donijeli reklamne fotografije crkava s kojih su izbrisali križeve. U Grčkoj su tako dizajnirali crkvu „Uskrsnuća” iz grada Santorinija s čije su kupole uklonili križ. Objašnjavali su kako time nastoje izbjeći „uporabu vjerskih simbola, jer ne žele isključiti ostala vjerska uvjerenja” budući da su oni „tvrtka koja poštuje raznolikost”. Na negodovanje kupaca, ispričali su se, ali nisu obećali da će išta promijeniti. Lidlovi dizajneri su slično u velikoj robnoj kući u Camporosso u Italiji postavili reklamne plakate s crkvom Sant’Antonio Abate, iz obližnjega mjesta Dolceacqua, kojoj su sa zvonika i pročelja izbrisali križeve! Opet stoga jer tobože poštuju raznolikost.

Grubim falsifikatima Lidl, prezirući razum, uvjerava kako „poštuje raznolikost”, a radi na njezinu brisanju. Nije teško dokučiti da je ta lažna raznolikost utemeljena na pohlepi za profitom u okrilju sablasne ideologije političke korektnosti koja se demonstrira oholim prezirom vlastite kulture, tradicije i povijesti!

Objašnjavali su kako time nastoje izbjeći „uporabu vjerskih simbola, jer ne žele isključiti ostala vjerska uvjerenja”, budući da su oni „tvrtka koja poštuje raznolikost”

 Ima i drugih pojava koje direktno udaraju na zdravi razum. U nizozemskom gradu Utrechtu, u Centralnom muzeju, otvorena je 16. prosinca 2018. velika izložba Caravaggiovih slika i slika njegovih učenika pod nazivom „Utrecht, Caravaggio i Europa”. Planirano je da se reprodukcijama, odnosno muralima, dvaju najboljih djela, „Sv. Jeronim u meditaciji” iz samostana u Montserratu kraj Barcelone, i „Polaganje Krista u grob” iz Vatikanskih muzeja, slikara Caravaggia (1571–1610), začetnika baroknoga slikarstva, oglašava i promovira taj veliki kulturni pothvat. No, neočekivano su iskrsnule smetnje. Dva zastupnika Gradskoga vijeća, članovi stranke Denk, turske provenijencije, čuvši za taj plan pismom su se obratili svim članovima Gradskoga vijeća (ukupno ih je 45) i gradonačelniku s upitom je li prihvatljivo da se gradskim novcem financira „umjetnost kršćanskog sadržaja”? U vijeću nisu ni trepnuli. Odmah su, u duhu političke korektnosti, reagirali i promijenili plan: odlučili su oglašavati izložbu bez kršćanskih motiva (izveden je munumentalni mural jednoga od Caravaggiovih učenika). Čak su se ispričali jer da time „nikoga nisu htjeli uvrijediti”, što će reći da djela toga iznimnog slikara, koja su svjetska baština, vrijeđaju neke manjine! Protiv toga bolesnog postupka prosvjedovali su konzervativni zastupnici u vijeću, ali je očito „progresivnih” bilo više. Čudno da taj turski dvojac, kojemu po svemu sudeći umjetnost ništa ne znači, već ne intervenira i na samoj izložbi jer je većina Caravaggiovih slika „kršćanskoga sadržaja”! Na djelu je – vidljivo je – s jedne strane netolerancija i mržnja prema tuđoj vjeri i kulturi upravo onih koji traže toleranciju za sebe, a s druge pogubna ideologija političke korektnosti utrechtske političke elite u svom najmračnijem izdanju. Dolazi li to možda vrijeme kada će se u ime političke korektnosti krenuti u čišćenje muzejā od ‘nepodobnih’ djela kao u doba nacizma koja su nacisti označili terminom Izopačena umjetnost (Entartete Kunst)? Zgražamo se nad nacističkim zabranama djelā avangardnih umjetnika, a ovo sada u Utrechtu je daleko gore! Ovakva djela ni nacisti ne bi proskribirali! I k tome, gle čuda, sve se to dogodilo u zemlji svjetski čuvenih slikara Rembrandta, Vermeera, Van Gogha… Što na kraju reći, osim: Laku noć, Nizozemska!

Čudna proslava, čudni gosti

Uz neobičnu scenografiju i pompu proslavljen je u Banjoj Luci 9. siječnja 2019., Dan srpskog entiteta jer je toga datuma 1992. osnovana Srpska republika BiH, kasnije u Daytonu nazvana Republika Srpska. Sve to usprkos činjenici da je Ustavni sud BiH taj datum proslave proglasio neustavnim. Priređena je svečana akademija i održan vojno-policijski mimohod, u kojem su vojnici u punoj ratnoj spremi pjevali „Hriste Bože”. U delegaciji iz Srbije bili su premijerka i patrijarh, te neki ministri. Međunarodni predstavnici nisu se odazvali na tu svečanost osim ruskoga veleposlanika, dok je veleposlanik RH, kako je rekao, bio samo na svečanom primanju, zbog čega je pozvan u Zagreb i opozvan s veleposlaničkoga mjesta. Sudjelovala je i delegacija HDZ BiH na čelu s Draganom Čovićem. Tom je prilikom, u Čovićevoj prisutnosti, posmrtno odlikovan general Slavko Lisica, „neustrašivi ratnik i borac za slobodu srpskoga naroda”, a u Hrvatskoj osuđen na 15 godina robije za ratni zločin topničkoga razaranja Šibenika 1991. godine!

A kako žive preostali Hrvati neka upita franjevce i mjesnoga biskupa! Zaslužio bi poštovanje da se umjesto na zlokobnoj teatralnoj paradi toga dana našao u Briševu i tamo upalio svijeću žrtvama, gdje je, uostalom, i ranije trebao dovesti svoga prijatelja

Što se događalo od toga datuma 1992. godine, koji se sada tako bahato slavi, pa do konca rata svima je poznato: protjerane stotine tisuća nesrba, deseci tisuća ubijeni, njihovi domovi opljačkani i spaljeni, sakralni objekti sravnjeni sa zemljom, genocid u Srebrenici i Posavini, troipolgodišnja opsada Sarajeva… Upravo na tome počiva srpski entitet kao svojim jedinim temeljima. Od toga „slavnog” 9. siječnja 1992. prošlo je samo pola godine kada su srpski vojnici u dva dana, 25. i 26. srpnja, ubili 68 Hrvata u Briševu kod Prijedora. A Čović pompozno sudjeluje u proslavi toga datuma. Došao na noge prijatelju Dodiku, kao da je zaboravio da mu je prijatelj ne tako davno izjavio da „sav normalan i civilizovan svijet” misli da je u Bleiburgu „najveći skup fašista i neonacista u Evropi” – a tamo je bio i Čović?! Je li se prepoznao u toj izjavi? Što je imao tražiti tamo gdje se svečano slavi nešto što je dovelo do ogromnoga stradanja Hrvata kojih je on, kako neprestano ponavlja, jedini legitimni predstavnik? A kako žive preostali Hrvati neka upita franjevce i mjesnoga biskupa! Zaslužio bi poštovanje da se umjesto na zlokobnoj teatralnoj paradi toga dana našao u Briševu i tamo upalio svijeću žrtvama, gdje je, uostalom, i ranije trebao dovesti svoga prijatelja. Ali to bi ugrozilo prekaljeno prijateljstvo. Sa zrnom poštenja i otvorenih očiju svatko vidi da Dodik učvršćuje svoju paradržavu i razvaljuje međunarodno priznatu državu BiH! U tome mu dosljedno asistira Čović! Može li naslutiti s kakvim osjećajem prognani krajiški i posavski Hrvati, po Hrvatskoj i zapadnoj Europi, gledaju njega u prvom redu s entitetskom i drugom svitom, na razmetljivoj proslavi nečega čega se treba stidjeti, dok oni tamo daleko nostalgično sanjaju svoj oteti zavičaj!? Nisu mu ni u primislima, inače ne bi bio tu! Ipak, suočen sa žestokim kritikama, nakon banjalučkoga poklonstva njega i delegacije mu, licemjerno je poručio „kako se samo bezuvjetnim uzajamnim priznanjem, uvažavanjem i poštovanjem mogu unaprijediti odnosi u BiH”. A to se, kao da zaboravlja, ne čini na paradnoj seansi gdje se podjeljuje odlikovanje ratnom zločincu i slavi obljetnica zločinom etnički očišćenoga entiteta – nego na grobovima žrtava u Briševu!