Svi događaji Isusova života održali su se na određenim mjestima u Svetoj Zemlji. Za mnoge takve događaje sa sigurnošću možemo reći gdje je bila njihova točna lokacija, ali za neke postoji tek usmena tradicija. Novozavjetni izvještaji tako opisuju i mjesto odakle je Isus uzašao na nebo.
Sveti Luka u Djelima apostolskim pripovijeda kako su se učenici okupili i upitali Isusa o uspostavi novoga kraljevstva u Izraelu. Nakon Isusovih riječi odgovora, izvještaj spominje kako je bio uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima (Dj 1,9).
Nedugo nakon toga sveti Luka spominje kako su se učenici vratili s brda zvanoga Maslinsko, koje je blizu Jeruzalema, udaljeno jedan subotnji hod (Dj 1,12). To je ista ona Maslinska gora gdje je Isus iskusio doživio svoju smrtnu muku prije nego je bio uhićen i odveden na suđenje Velikoga petka.
Vidljivo je, dakle, da je Isus na nebo uzašao s Maslinske gore, u pravcu Betanije. Ova gora, prema drugom prijevodu, naziva se i gora triju svjetala. Prvo svjetlo je ono koje je na Maslinsku goru padalo iz Hrama tijekom noći, s oltara na kojemu je stalno gorjela vatra. Ujutro bi je obasjavala sunčeva svjetlost još prije nego obasja sam grad. Treće svjetlo predstavljaju masline, čije se ulje koristilo u svjetiljkama.
Posebna tradicija govori čak i o točnom mjestu odakle je Isus uzašao na nebo. Sulpicije, jeruzalemski biskup govorio je kako u crkvi koja je na tom mjestu bila izgrađena jedno posebno mjesto nikad nije moglo biti pokriveno kamenim pločama. Po predaji upravo je to bilo mjesto Isusove posljednje stope na Zemlji. Štoviše, mramorne bi ploče skočile u lice onima koji ih postavljaju, što zvuči doista nevjerojatno. Sulpicije biskup izvještavao je i o stopi koja je bila vidljiva u prašini kao znak da je tu stajao Gospodin. Istinitost ove tvrdnje ne možemo istražiti.
Povijesne činjenice govore da su prvi kršćani častili Kristovo Uzašašće u jednoj pećini na Maslinskoj gori, a od oko 384. godine mjesto čašćenja ovoga misterija Kristova postalo je upravo današnje mjesto. Ondje je oko 390. godine jedna bogata Rimljanka po imenu Poimenia dala izgraditi crkvu Eleona basilica (prema grčkom elaion – maslinski vrt ili eleos – milosrđe). Ova su crkvu porušili Perzijanci 614. godine. Kasnije je obnovljena, zatim ponovno porušena i ponovno izgrađena po rukama križara. Zadnju su crkvu porušili saraceni, ostavivši samo svetište crkve, tzv. edikul, koji stoji do današnjega dana u dimenzijama 12 x 12 metara. Još od 1198. godine edikul Kristova Uzašašća u vlasništvu je islamskoga vakufa u Jeruzalemu. I upravo se u toj crkvi vidi Kristov trag desne stope.
Od svega ovoga, najvažnije je istaknuti da je Gospodin Isus Krist doista bio među nama i nakon svoga Uskrsnuća. Jednako tako njegova prisutnost ostaje s nama i nakon Uzašašća. Kao katolici mi vjerujemo da je stvarno prisutan u prilikama kruha i vina na oltaru tijekom euharistijskoga slavlja. Na taj se način doista ispunjuju Isusove riječi: „Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama.” (Iv 14,18)
