Jedna je mlada žena odlučila izazvati društvo oko sebi podmećući mu izrežiranu stvarnost. Svojoj obitelji i prijateljima najavila je da ide na dugo putovanje istočnim, egzotičnim destinacijama. Odglumila odlazak, a kad se vratila započela je pažljivo planiran život u ilegali. U narednim tjednima je vrlo uvjerljivo uz pomoć tehničkog dorađivanja, ali i zdrave dosjetljivosti, uspijevala na slikama prikazati sebe u situacijama i okolišu koji je odgovarao njenoj prvotnoj priči. Tako je objavila fotografiju snimljenu u istočnjačkom hramu – da, ali u njenom rodnom gradu, pa dorađena fotografija plivanja u bazenu, koja na kraju izgleda kao da je snimljena u oceanu…
Uglavnom, pišući komentare sa svog „putovanja“ i objavljujući tako izrežirane slike, uspjela je postići da su njena obitelj i prijatelji bili apsolutno uvjereni da je stvarno i otputovala i da se nezaboravno provodi, a da se nije pomaknula iz rodnoga grada.
Poanta? Postojanje dviju zastrašujućih novina u našem načinu života: Ranije smo zbog toga što smo otputovali, slali razglednice, pisali, fotografirali se. Danas da bismo sve to mogli objavljivali, obznaniti ostalima, mi otputujemo. Povod i iz tog proizišla popratna aktivnost su zamijenili svoja mjesta!
Ponekad moramo donijeti i pogrešne odluke, neuspjeti, da bi stigli do pravog mjesta.
Druga novina je apsolutno povjerenje u vjerodostojnost virtualnog. Pojednostavljeno: ako netko najavi da putuje u svemir i nakon toga objavi fotografiju sebe pored „malog zelenog“ (danas i djeca spretno obrađuju fotografije), nećeš ni trenutka posumnjati u vjerodostojnost rečenog, bez obzira na realnost viđenog.
Meni zastrašujuće.
Tako raširena podložnost manipulaciji i slijepom vjerovanju u serviranu informaciju, kako god poražavajuća bila, krije u sebi jednu još goru pojavu: Kako i kada točno si prestao biti, prestao postojati kao jedinka, stvarna i upravo jedinstven? Kako i kada si izgubio ono što nas razlikuje od ostatka živog svijeta – zdrav um, razum, misao, razmišljanje, kako ti drago…
Gdje ti zdrava sumnja, iskustvo generacija zapisano u genetskom kodu, pa nekim rješenjima i „putovima“ razuma raspolažeš, a da ni sam nisi siguran kada i gdje si ih stekao? Osjećaji, instinkti i sve ono što ti Bog dade na dar široke ruke, jedino tebi, kud rasu, gdje izgubi?
Koliko si upravo u ovom trenutku stvaran? Koliko i kada si ti – Ti? Živiš virtualno, kao hologram iz znanstveno-fantastičnog filma… Kao živiš, kao postojiš, na način koji prikazuješ, dokumentiraš. Sve to je zapravo prikaz, montirani video onoga što želiš, točnije onoga što želiš da drugi o tebi vjeruju, o tvom životu.
Pitam te ja, tko je tu lud? Ti koji,valjda znaš da to nisi stvarni „ti“ ili rođaci, prijatelji, susjedi koji „ne znaju“ pravog, stvarnog, ma svakodnevnog tebe? Postaješ li na ovaj način i stvarno bolji, ljepši, uspješniji, savršeniji? Bolji prijatelj, partner, roditelj, susjed, nečije dijete, što god? Zašto si dozvolio da virtualna stvarnost pojede „stvarnu“ stvarnost! Ma što pojede? Pomete pod njome!
Pa laže te država, lažu političari, lažu banke, laže televizija i propagandne poruke, pa zar nakon svega moraš lagati i sam sebe?
Bojiš se bora, starenja, debljine, loše frizure, nesavršenosti u bilo kojem obliku i „običnog“ života u životopisu? Bojiš se pokušaja, neuspjeha, propusta, „običnog“ vikenda ili ljeta bez ljetovanja, zime bez skijanja? Treba letjet, skakati, trčati, penjati se, hodati i voziti se da bi se imalo o čemu pričati i što pokazati, a ne zbog samog letenja, skakanja, trčanja, penjanja, hodanja…
Stvori iluziju, predstavu, simsala-bim! Odvrati pozornost i izvedi točku privida bez zamjerke. Prebaci se u mjestu i vremenu, iz stvarnosti u želju i pri tome ostani tužan, sam i prazan. Tko će još poraditi i na tome?! Nema vremena, a i kvari ukupnu sliku.
Živiš tako neki tuđi život, u strahu od onih rijetkih trenutaka kad ostaneš sam sa sobom. Sam, bez ikakva plašta da zaogrneš koščatu stvarnost, tišinu i ispraznost, koje ti sjede nasuprot i netremice te gledaju u oči. I sjetit ćeš se svega onoga što se tako revno trudiš zaboraviti, previdjeti. Zurit će u tebe sva praznina tvog života, Tvog, jedinog!
Kad se skoro predomisliš, skoro pokolebaš i promijeniš sve, izvući ćeš se u zadnju sekundu i odjuriti po tako potrebnu novu dozu laži, glume, fikcije. A lijep si čovječe, lijepa ženo, stvorena milošću i po liku Boga. Slobodna razuma i milostiva srca. Svijet ti je darovan, živi ga, udahni i otvori srce. Otvori i za tugu i za razočarenje, otvori za neispunjenje obećanja i pretužnu nepravdu, ta sreću i radost urođeno imaš. Gradi se i jačaj, zidaj različitim materijalom da bi bio stabilan i potpun. I ne boj se! Pri tom imaš pravo na umor, tugu i nemoć, pa nisi izmišljen lik iz reklamne kampanje!
Ti si stvaran.
Stvaran, a time i savršen. Upravo Ti! Sazdan od svega onoga što čovjeku nije strano, baš kao sastojci savršenog jela, ta jednolično je bljutavo. Budi različit i drugačiji, budi svoj, budi sve ono što te čini neponovljivim, upravo onakvim kakvim te drugi, ispod ili prije svega, poznaju i vole, budi TI.
Izađi iz sjene privida, od svega naokolo ne vidiš sebe čovječe.
Shvati da si vrijedan pažnje, vrijedan i onog nekog posebnog, baš za tebe, koji će doći kad-tad. Nemoj da ti promakne. Neće te prepoznati ako glumiš nešto što nisi.
Evo od danas, pokušaj! Ma koliko god puta treba. Ne odustaj.
Vrati sebe.
Kažu da ponekad moramo donijeti i pogrešne odluke, neuspjeti, da bi stigli do pravog mjesta.
Samo „nikad“ je prekasno.
