Katolička reformacija ili protureformacija bila je istodobno i pokušaj da se odgovori na izazov protestantizma, ali i nastavak predluteranskih napora na unutarnjoj reformi. Od početka reformacije bilo je poziva na opći crkveni sabor koji bi se bavio doktrinalnim i praktičnim pitanjima koja su postavljali protestanti. Ti pozivi nisu dolazili samo od Luthera i njegovih pristaša nego i od velikoga broja katolika, a posebno od cara Karla V., dok je s druge strane papa Klement VII. (1523. – 1534.) uporno odbijao sazivanje bilo kakvoga sabora. Sa sazivanjem sabora se oklijevalo jer su pape, sjećajući se sabora u Baselu i Konstanzi, strahovali da bi mogao ograničiti njihovu vlast i bili su skeptični prema održavanju bilo kakvoga sabora na teritoriju izvan papinske države.
Sazivanje sabora
Pontifikat Pavla III. (1534. – 1549.) jasno označava prijelaz iz renesanse u razdoblje obnove Crkve. Njegova je najveća zasluga upravo priprema i otvorenje Tridentskoga sabora. Taj je sabor imao zadatak osnažiti vjeru i suprotstaviti se novotarskom nauku te dubokom religioznom obnovom pomiriti s Crkvom sve one koji su od nje otpali i tako uspostaviti religijsko jedinstvo. Za ovaj potez papa Pavao III. skanjivao se punih deset godina. Prvi sazivi sabora u Mantovi (1536.) i Vicenzi (1537.) zbog političkih razloga nisu imali učinka. Spletkarenje Francuske koja nije željela ponovno religijsko jedinstvo u Njemačkoj, nesporazumi između pape i cara, prijetnja nacionalnim saborom u Njemačkoj te ponovni rat između Nijemaca i Francuza, sve su to bile zapreke za opći sabor. Ipak, krajem 1544. godine papa je sazvao sabor u Tridentu. Ovaj je grad, usprkos većini talijanskoga stanovništva, bio sjedište biskupske kneževine koja je pripadala Njemačkom Carstvu. Iako je otvaranje sabora bilo zakazano za proljeće 1545., sabor je otvoren tek 13. prosinca te godine u katedrali u Tridentu. Trajao je gotovo 18 godina s dva nešto duža prekida. Bio je to početak najvećega događaja čitavoga novovjekovnog katoličanstva.
Usmjerenje sabora
Vijećanja na saboru odmah započeše žestokom raspravom između cara i pape o jednom načelnom pitanju. Nijedan od dvojice glavara nije bio načisto s tim što sabor ima smatrati svojom najvažnijom zadaćom. Caru Karlu V. bilo je najvažnije da se sabor u prvom redu bavi praktičnim pitanjima, da reformira Crkvu i dadne određene ustupke protestantima glede disciplinskih pitanja. Smatrao je da sve treba voditi k zajedničkom ujedinjenju s protestantima. Papa je, pak, htio da u središtu sabora bude razjašnjavanje dogmatskih pitanja, tako da su u skladu s papinim željama tijekom sabora doista prevladavale doktrinalne definicije. Bilo je to nužno učiniti jer je Luther svojim napadajima na katoličku teologiju unio pravu konfuziju na tom području. I njegova tri „sola” (scriptura, fides e gratia) ticala su se dogmatskih istina u katoličkoj teologiji.
Sabornici su se ipak složili da se uz dogmatska pitanja ne smiju zanemariti ni reforme u disciplini Crkve, tako da se o oba ta područja počelo raspravljati istovremeno. Sabor je bio neka vrsta unutarckvenoga osvještenja i potpuno katolička stvar. Mogao se prema tome i odreći sudjelovanja protestanata, jer sabor nije bio rasprava o vjeroispovijesti, kako su to bili njemački državni sabori, a ni teološka disputa s pojedinim teolozima, već je htio biti očitovanje službenoga katoličkog crkvenog naučavanja. U službenim dokumentima sabora se ni na jednom mjestu ne polemizira s pojedinim reformatorom niti se spominje njegovo ime. Vijećanja su se odnosila uvijek na pojedini krivovjerni članak koji je bio izvađen iz spisa reformatora ili teologa kontroverzista; sabor ga je obradio na taj način što je iznosio njihovu tezu, a onda bi u antitezi duboko i temeljito iznio katolički nauk. Sam papa je smatrao da ne treba spominjati imena, nego treba reći što je krivovjerno, a ne tko se ima smatrati krivovjercem.
Saborske teme
Tako je ovaj sabor izvršio objektivan rad i kad se usporedi sa subjektivnim, osjećajnim Lutherovim ispadima i s osobnim polemičnim Calvinovim napadajima, obrazloženje tridentskih teologa djeluje zaista trezveno i smirujuće. Među saborskim ocima toga vremena nalaze se teolozi najvišega ugleda (Seripando, Dominik de Soto, Layney, Johanes Gropper itd.). U prvi su mah na saboru Nijemci bili vrlo slabo zastupljeni za razliku od Talijana i Španjolaca, no situacija se s vremenom popravljala kad su došli nadbiskupi Mainza, Triera i Kölna, biskupi Strasbourga, Konstanza, Beča itd.
Sam sabor je obuhvatio širok dijapazon tema. Rasprave su bile podijeljene na dvije teme: dogmatika i disciplina, tj. pitanja vjere i pitanja crkvene obnove. S dogmatske strane sabor je trebao izložiti i pojasniti katolički nauk, nasuprot protestantskom nijekanju pojedinih dogmi i sakramenata i njihovoj koncepciji „duhovne Crkve”. Stoga je već na IV. sjednici 1546. godine sabor kao izvor vjere uz bok Svetom pismu stavio apostolsku tradiciju, definirao je kanon objavljenih knjiga, kao službeni prijevod Svetoga pisma uzeta je Vulgata, te je za interpretaciju Svetoga pisma, kao službeno mjerilo, uzeto mišljenje svetih otaca i sud Crkve. Na V. sjednici iste godine raspravljalo se o istočnom grijehu, a na VI. sjednici, održanoj 1547. godine, izložen je nauk o opravdanju. Na VII. sjednici iste godine definiran je nauk o sakramentima. Bio je izdan niz dekreta o reformi, među kojima je i uvođenje obligatne teološke naobrazbe, tj. uspostava sjemeništa. Definiran je katolički nauk i doneseno je više dekreta o sakramentima kao i nekoliko dekreta o reformi crkvenoga života. Posebno se raspravljalo o obvezi rezidencije gdje je utvrđeno kako biskupi i župnici moraju boraviti u svojim biskupijama i župama.
Rezultati sabora
Na završnoj XXV. sjednici početkom prosinca 1563. godine doneseni su dogmatski dekreti o čistilištu, štovanju svetaca i relikvija te o svetim slikama i oprostima. Osim toga, potpisan je dokument o reformi muških i ženskih redova, o ženidbi, te jedan dekret o općenitoj obnovi Crkve. Odlučeno je da se u postsaborskom razdoblju što prije pripreme izdanja općega katekizma, brevijara i misala. Saborske dekrete potpisalo je 225 sudionika. Papa Pio IV. potpisao je sve dekrete i reformne odredbe bez iznimke. Provođenje tih odredbi odsad će biti stvar pojedinih papa i biskupa te čitave Crkve.
Tridentski je sabor trajao duže nego ijedan prethodni. Trebao je riješiti unutarnje i vanjske poteškoće veće nego i u jednom drugom povijesnom razdoblju Crkve. Učinak i obnova toga sabora živi su i danas. Doduše, on nije uspostavio crkveno jedinstvo na Zapadu, ali je barem zaustavio napredovanje protestantizma u latinskim zemljama, a za one sjeverne bilo je već prekasno. Tako je kršćanski Zapad ostao religijski podijeljen. Prijetnja o potpunom uništenju Katoličke Crkve od protestantizma ovim je saborom otklonjena, a Crkva je stekla snažan poticaj za svoju obnovu. Tridentski sabor bio je odgovor najvišega crkvenog učiteljstva na protestantsku reformaciju. Radilo se tu o pravoj reformi i razgraničenju katoličke vjerske nauke od krivovjernih protestantskih vjerskih postulata.
