U splitskoj luci, pod udarima bure,
fra Matija, umoran, sjedi na bisagama
prepunim papira i čeka brod za Mletke.
Tri dana je hodio iz Olova, na konju,
u društvu trgovaca, po kiši i nevremenu.
Sad eto sjedi tu, na kamenoj obali, sam,
promrzao i težak od misli i duga puta.
Zna da je upao iz opaka turskog zuluma
u mletačku podmuklost, ali ne mari ništa.
Što mu se može desiti kad nosi sa sobom
Nauk krstjanski i Sto čudesa koje složi
„na urešenje našega jezika slovinskoga”?
Spustio se tiho iz mračne Bosne u nekom
nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom
ispisana papira u kožnim bisagama.
On hoće da tiska te svoje knjige, tamo,
u dalekim Mlecima, za svoj nepismen narod.
Nepismen i ubog narod, al on ipak vjeruje
u moć svojih knjiga, zato putuje u Mletke.
(A mi, u pismeno doba, u moć kakvih knjiga
još da vjerujemo, u kakve zlatne Mletke
da krenemo na put, po kiši i nevremenu?)
Nikola Milićević rođen je prije nešto više od sto godina, 27. studenoga 1922., u malom selu Zvečanju u okolici Omiša. Ovaj poznati hrvatski pjesnik, esejist, kritičar književnosti, antologičar i prevoditelj, pomalo je pao u zaborav.
Temeljna oznaka njegova pjesništva je oslanjanje na hrvatsku pjesničku tradiciju s početka 20. st., na pučku baštinu prožetu mediteranskim, antičkim i renesansnim duhom. Trajno je zaokupljen zavičajnim motivima. Značajan je i kao prevoditelj sa španjolskog jezika. Autor je Zlatne knjige španjolske poezije (1972.). Preveo je i biblijsku knjigu Pjesma nad pjesmama. Umro je u Zagrebu 1. ožujka 1999. godine.
Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!