Početna stranica » Dolores Janko: Sakralna arhitektura

Dolores Janko: Sakralna arhitektura

658 pregleda

Zgrada namijenjena božanskom štovanju, sagrađena poštujući samo norme liturgije, ne bi bila crkva. Citiranje norme liturgijskih knjiga ne gradi Crkvu isto kao što samo puko citiranje evanđelja ne čini vjeru, nedostaje ono istinsko a to je otvoriti srce k Božjem. Jednako tako zgrada sagrađena poštujući samo zakone arhitekture ne bi bila crkva

Dolores Janko (rođ. Petrović) rođena je u Ljubuškom 4. srpnja 1995. godine gdje završava osnovno i srednje obrazovanje. Na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu diplomirala je 2017. godine, a magistrirala 2020. godine. Doktorira na užem području sakralne arhitekture na Papinskom liturgijskom institutu ,,Sv. Anselmo” u Rimu.

Od 2020. godine djeluje kao planer i projektant u projektantskom birou naziva M-P-V s težištem istraživanja i projektiranja na tematici sakralnih objekata. Od 2023. godine članica je građevinske komisije Vrhbosanske nadbiskupije u svrhu odobrenja i realizacija projekata gradnje, rušenja, obnove i uređenja crkava i kapelica iste nadbiskupije. 

Što točno podrazumijeva pojam „sakralna arhitektura” i kako je nastalo Vaše zanimanje za tu granu arhitekture?

Da bih objasnila što je sakralna arhitektura, prvotno ću reći što je crkveni prostor. Možemo reći da je svako mjesto konkretna manifestacija ljudskoga življenja i ljudski identitet ovisi o svojoj pripadnosti ovom mjestu kao njegovu stanovniku. Tako i crkva da bi postala mjesto, mora biti značajna za zajednicu. U Riječi koja se čuje u živoj liturgiji ovaj prostor postaje mjesto. Pa tako sama izgradnja zgrade kršćanskoga bogoslužja simbolično reproducira stvaranje svijeta, kozmički osjećaj, a ulazak u crkvu postaje čin pun značenja koji ukazuje na to da smo dio Kristova tijela, točnije da smo mi sami Crkva.

Prije svega, crkva je mjesto sastanka koje traži horizontalne i vertikalne odnose kako bi se stvorilo živo iskustvo Crkve, vjere. Način gradnje jedan je od aspekata artikulacije kako se zgrada odmara, podiže i prima svjetlost koja je njen temeljni element.

Kršćanski život se rađa i dostiže puninu u proslavi. Župnik, povjerenik, kipar, arhitekt i svi ostali koji sudjeluju u stvaranju ovoga prostora, kako potvrđuje jedan od vodećih stručnjaka za sakralnu umjetnost Crispino Valenziano, moraju liturgijski oblik uzeti kao apsolutnu referencu i biti u skladu s ritualnošću slavlja. Valenziano kaže da zgrada namijenjena božanskom štovanju, sagrađena poštujući samo norme liturgije, ne bi bila crkva. Citiranje norme liturgijskih knjiga ne gradi Crkvu isto kao što samo puko citiranje evanđelja ne čini vjeru, nedostaje ono istinsko a to je otvoriti srce k Božjem. Dodala bih da jednako tako zgrada sagrađena poštujući samo zakone moje struke ne bi bila crkva. Kultna zgrada izgrađena samo za taj program bila bi kazalište i u jednom i drugom slučaju. Mislim da je ovo najbolji odgovor na pitanje zašto sam izabrala baš ovu granu arhitekture koja isprepliće upravo zakone liturgije i struke.

Razvoj sakralne arhitekture

Kako se sakralna arhitektura razvijala tijekom vremena?

Može se slobodno reći da su se liturgijski prostor i umjetnost zajedno razvijali tijekom vremena. Ne postoji točan crkveni stil, naša Crkva je tijekom stoljeća pratila znakove vremena, stilske pravce koji su se razvijali, nastajali i mijenjali i tako svaki put sakralni objekt kao odraz jednoga vremena i tadašnjega umjetničkog i arhitektonskog izražavanja. S druge strane, arhitektura i ostale umjetnosti uvijek su pratile liturgijske zakone u Crkvi i prilagođavale se liturgiji vremena u kojem se stvaralo, jer se naravno i liturgija naše vjere razvijala i mijenjala i ne možemo reći da mi danas slavimo liturgiju na isti način na koji su ju primjerice prvi kršćani slavili.

Postoje li neke zakonitosti koje se trebaju poštovati pri kreiranju ovakve vrste objekata?

Jedna jedina zakonitost koja se poštuje pri kreiranju ovakve vrste objekata je liturgija koja je početak i kraj crkvene arhitekture. Od početka, kada su kršćani izlazili iz svojih domova i počeli slaviti na većim, prvotno javnim mjestima (primjerice prijašnjim tržnicama), shvatili su da je euharistija ta koja mijenja prostor, a ne suprotno, točnije liturgija je načelo preobrazbe svijeta.

Kako komentirate današnju, modernu arhitekturu u crkvama?

Nakon ulaska u modernu eru Crkva kao odgovor organizira liturgijsku reformu Drugim vatikanskim koncilom koji je zaključen 1965. godine. Velike promjene koje su uslijedile nakon ovoga koncila u konačnici vjernike aktivno uključuju u sudjelovanje na svetoj misi, više nismo samo promatrači, nego uistinu postajemo aktivan i neizostavan faktor misnoga slavlja.

Aktivno sudjelovanje vjernika mora dovesti i do promjena u kreiranju crkvenoga prostora, pa time ova reforma nalaže da se ne odvaja sklop prezbiterija (točnije uzvišenoga dijela gdje se nalazi oltar i svećeništvo) od samoga naroda, kao što imamo primjere raznih prepreka u vidu ograde ili velike udaljenosti između vjerništva i svećeništva. Tako liturgijska građevina danas, više od 50 godina nakon koncila, prolazi kroz bolno kolebanje između primitivnih arhaizama ili futurizama, a sami vjernici ostaju zbunjeni novim i modernim sakralnim objektima koji se izgrađuju. To je ono što bih dala kao odgovor mnogim vjernicima kao objašnjene zašto se u crkvi danas osjećaju kao u neobičnom okruženju, a nekolicina kaže da se okolina sudara s odlomkom koji se čita u liturgiji.

Euharistija – čuvarica Božje prisutnosti

Kojem elementu sakralnoga prostora biste posvetili najveću pažnju u kreiranju ovakvoga objekta i zašto?

Apsolutno svaki element sakralnoga prostora krije svoju simboliku i čini neizostavan dio liturgijskoga procesa. Ukoliko bih morala izdvojiti bilo koji od elemenata, iskoristila bih priliku da kažem nešto o odnosu oltara i svetohraništa. U prvim tisućljećima čuvanje euharistije postoji u svrhu čuvanja hostije za bolesne. U najstarijem dijelu liturgije nije postojala tradicija držanja euharistije, točnije hostije u blizini oltara; i ovdje se shvaća smisao čuvanja iste. Uvijek se hostija čuvala za bolesne koji se pričešćuju u svojim domovima. Bilo je prikladno da ovu hostiju pretvorenu u svetoj misi u trenutku zajedništva donose đakoni, ministranti ili izvanredni službenici, kako bi se nemoćni i bolesni ujedinili s Crkvom koja slavi. Element koji postoji prije svetohraništa je oltar, naime, prvi kršćani su slavili euharistiju u svojim domovima koristeći pomični stol koji su čuvali đakoni postavivši ga pred svećenika. Radilo se o malom stolu s tri nosača, točnije tronošcu, koji je bio uobičajen u rimskim kućama i ovaj element je kamen temeljac crkvenoga prostora i danas. Nadalje, već od 12. stoljeća, u gotičkom razdoblju polako se počinje mijenjati stav prema čuvanju Tijela Kristova. Zapravo, jedno od velikih pitanja koje se postavlja je „Je li hostija simbol ili ne?”. Dok se Crkva okuplja postavlja se pitanje „Je li kruh koji jedemo i vino koje pijemo nešto istinsko?”. I tako započinje razdoblje u kojem se razjašnjava kršćanska vjera. Dakle, u prvim tisućljećima čuvanje euharistije postoji u svrhu čuvanja hostije za bolesne, ali sad se čuva Božja prisutnost. Svetohranište tako počinje zauzimati prvo mjesto u crkvi, počinje se obraćati pažnja na činjenicu da ovaj kruh nije samo kruh već i Tijelo Kristovo. I tako malo-pomalo svetohranište postaje čvrsto mjesto, mjesto za koje bi se moglo reći da je središnje, ukrašeno svakojakim ukrasima. Točnije, dolazi se do situacije u kojoj središnja točka više nije oltar nego svetohranište.

Konačno, nakon liturgijske reforme, Drugi vatikanski koncil želi pronaći ravnotežu, posebno se osvrnuvši na temu čuvanja Tijela Kristova. Znamo da je prva svrha čuvanja hostije bila za sve one koji ne mogu sudjelovati u slavlju, ali bilo bi pogrešno odbaciti i svu srednjovjekovnu pobožnost. Stoga Crkva nakon Drugoga vatikanskog koncila pokušava uspostaviti upravo ravnotežu u kojoj je jasno da je središnja točka slavlje, a time i oltar. Jer ako nema oltara, nema slavlja – a ako nema slavlja, nema ni svetohraništa.

Kako vidite budućnost sakralne arhitekture tj. u kojem smjeru bi se mogla razvijati?

Umjetnost uistinu treba stvarati u skladu s onim što se događa u liturgiji, kao da je ona produženje ili snimanje programskoga produžetka ovoga preobražavajućeg načela, jer vjernici shvaćaju da liturgija nije samo trenutak života nego njegov vrhunac. No istina je da se naša liturgija tijekom vremena promijenila i da crkva danas traži nove načine dizajniranja ovoga prostora u skladu s današnjim procesima u samom slavlju nakon Drugoga vatikanskog koncila. Nemoguće je replicirati crkvu primjerice iz baroknoga razdoblja i staviti ju u službu današnje liturgije, jer se naime sami objekti iz toga razdoblja prilagođavaju današnjim potrebama. Zato je danas potrebno dizajnirati nove sakralne prostore koji izražavaju jek našega vremena i prilagođavaju se liturgijskim procesima po kojima danas vjernici slave svete mise. Baš kao što će se u budućnosti ovi objekti prilagođavati nekim novim vremenima.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!