Započinjemo korizmu. Na Pepelnicu čitamo evanđelje iz Govora na gori (Mt 6,1-6.16-18). Riječ je o milostinji, molitvi i postu. U korizmi obično započinje naša trgovina s nebom. Često smo na koncu korizme puni samoprijekora, jer nismo izvršili ono što smo si zadali kao korizmenu pokoru. Nismo davali milostinju, nismo molili, nismo postili… Činjenje milostinje, molitvu i post Gospodin naziva činjenjem pravednosti. A pravednost je zauzimanje za ljudski život, za njegovu zaštitu i dostojanstvo. Rekli bismo okrenutost bližnjemu, okrenutost čovjeku. Sve to farizeji i pismoznanci nisu činili. Gospodin upozorava da toga ne činimo pred ljudima. Pa baš se moramo pred ljudima zauzimati za ljude?! No on i nastavlja objašnjavati da je loša nakana činjenja pravednosti samo da nas pri tom ljudi vide, jer su upravo pismoznanci sva svoja djela činili samo zato da budu viđeni (usp. Mt 23,5).
Stoga i slijedi upozorenje da činjenje, davanje milostinje bude u tajnosti. Dakle valja se zauzimati za egzistenciju bližnjega u “tajnosti”, tj. da si ne bismo zbog toga zgrtali pohvale i ugled. Poslije milostinje je uputa o molitvi. Nju upućujemo Ocu nebeskom da bismo mogli biti u službi bližnjih. To je volja Očeva. Njezinim ostvarenjem dolazi kraljevstvo nebesko. S obzirom na dolazeće kraljevstvo Božje moramo dakle misliti: – da Božja vladavina ima karakter slavlja koje isključuje svaku askezu, pokoru i žalost; obilježava je samo radost. Ta radost je došla s Isusovim javnim djelovanjem a praksa posta je izostavljena. U vremenu “između” Isusovog djelovanja i konačnog dolaska Božje vladavine je rok dokazivanja, u nj spada i post koji nas upravlja na ono što dolazi i pripravlja na dolazak. Kako?
“Kao nekoć u proroka, Isusov se poziv na obraćenje i pokoru, ne odnosi prvenstveno na vanjska djela, na ‚kostrijet i pepeo‘, postove i mrtvljenja, već na obraćenje srca, na unutarnju pokoru. Pokornička djela ostaju bez nje neplodna i lažna; unutarnje obraćenje, naprotiv, teži da izrazi taj stav vidljivim znakovima, kretnjama i djelima pokore” (Katekizam Katoličke Crkve br. 1430).
Zato ima li smisla davati milostinju, moliti, postiti, ako poslije toga nismo bolji jedni drugima? Sve drugo je čista trgovina s nebom da bismo bili viđeni kao farizeji i pismoznanci. Vjerujući da nas čeka nebeska nagrada zapravo smo ju izgubili. No obraćenje srca nije pitanje trenutka ni naših emocija, nego cijeloga života u okrenutosti Bogu u služenju ljudima. To je prava pokora, a njezino izvršenje ne traje samo jednu korizmu nego jedan život. U čemu bi inače bila krepost?
