Prirodno pravo svakoga čovjeka neovisno je o zakonima ili običajima određene kulture ili vlasti. Prirodna prava su opća i neotuđiva, za razliku od zakonskih prava koja se određenoj osobi daju unutar pravnoga sustava te se mogu promijeniti, ograničiti ili ukinuti.
Platon je tumačio da živimo u uređenom svemiru, a red proizlazi iz forme božanskoga, najblještavijega područja bivanja. Božanska forma, identificirana i s ljepotom, izvor je svih stvari te daje ludima mudrost. U svom djelu Republika on tvrdi da je idealna zajednica ona koja je utemeljena u skladu s prirodom. Aristotel se u mnogome nije s njim slagao, ali u tome jest, pa je u Retorici ustvrdio da je zakon prirode opći za razliku od partikularnih zakona ljudskih zajednica. I stoički filozofi su smatrali da svemir ima racionalan i svrhovit red te ako razumno biće živi u skladu s njim, postići će vrlinu. To nam je mišljenje proslijedio Marko Tulije Ciceron, tvrdeći da su zakon i pravda proizišli iz prirode, iz ljudskoga uma i iz onoga što služi čovječanstvu. Po njemu prirodni zakon koristi i građanima, i državama, i očuvanju mira, dok se nepravedni i izopačeni zakoni ne smiju zvati tim imenom. Zakon koji je u skladu s prirodom, piše u spisu O državi, postoji u svima, nepromjenjiv i vječan, za sve narode i u svim vremenima.
Spoj nespojivoga
Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima (2,14-15) govori o poganima „koji nemaju Zakon”, ali se „po naravi drže Zakona”. Time, kaže on, „pokazuju da je ono što Zakon nalaže upisano u srcima njihovim. O tom svjedoči i njihova savjest, a i prosuđivanja kojima se među sobom optužuju ili brane.” Nema sumnje da Pavao govori o prirodnom zakonu koji prosvjetljuje srca, umove i savjesti onih koji ga se pridržavaju. Toma Akvinski je prirodni zakon postavio nasuprot božanskom: sve što je stvoreno podvrgnuto je vječnom zakonu, ali ljudski um taj vječni zakon ne može posve spoznati pa mu je zato dana Objava. Kao i Ciceron, smatra da se ljudski zakoni trebaju mjeriti prema prirodnom, a ako mu se suprotstavljaju, onda su nastrani.
Da se prirodni zakon slijedi, nije dovoljno samo činiti dobru stvar, nego i nakana mora biti dobra, a nakane nam moraju potjecati iz bogoslovnih kreposti vjere, nade i ljubavi te ljudskih kreposti razboritosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti
Prirodni zakon za kršćane predstavlja spoj nespojivoga. S jedne strane, budući da je Bog stvorio svijet, Božji razum i ljubav utisnuti su u sve što je stvoreno te ih i prirodni zakon izražava. S druge strane, Bog nije u svijetu i nikako se ne može ondje naći. To je dvojstvo, i prividnu suprotnost, lijepo objasnio papa emeritus Benedikt XVI. u svojem zadnjem članku: „Svijet bez Boga može biti samo svijet bez smisla. Jer odakle onda dolazi sve što jest? U svakom slučaju, nema duhovnog temelja. Na neki je način jednostavno tu te nema ni kakav cilj ni kakav smisao.” Prirodni zakon ima duhovni temelj, kao i svijet, i zato se nalazi unutar katoličkoga pravovjerja.
Zakon i kreposti
Prirodni zakon ne može se valjano ispuniti bez božanske milosti, a i jedini je cilj njegova obdržavanja traženje i nalaženje Božje ljubavi. Prirodni zakon može, piše Toma Akvinski, biti zamračen u ljudskom srcu zbog grijeha, nagovaranja na zlo, pogrešnoga mišljenja, loših običaja, pokvarenih navika ili poroka. Da se prirodni zakon slijedi, nije dovoljno samo činiti dobru stvar, nego i nakana mora biti dobra, a nakane nam moraju potjecati iz bogoslovnih kreposti vjere, nade i ljubavi te ljudskih kreposti razboritosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti.
Prosvjetiteljstvo je taj koncept prirodnoga prava iskoristilo da opovrgne božansko pravo vladanja na koje su se pozivali kraljevi te da na njemu ustanovi društveni ugovor, pozitivne zakone i vladavinu u obliku republikanizma. Engleski filozof John Locke u 17. stoljeću smatrao je da ljudi imaju prirodno pravo na život, slobodu i vlasništvo – a upravo je očuvanje tih prava bilo opravdanje za Američku revoluciju. Francis Hutcheson pisao je 1725. da svaki pokušaj otuđivanja tih neotuđivih prava daje pravo na otpor, a usput je među neotuđiva prava uvrstio i pravo na osobnu prosudbu. Hegel je smatrao da su neotuđiva prava vezana uz osobnost, a, kako to kaže Ernst Cassirer, „ako bi se čovjek odrekao svoje osobnosti, prestao bi biti moralno biće”. Ljudska prava tako više nemaju duhovni temelj, prosudba postaje privatna, a čovjeku više ne trebaju ni ljudske, a kamoli bogoslovne kreposti.
Traž(e)nje sreće
Slavni su reci američke Deklaracije o neovisnosti iz 1776: „Mi držimo ove Istine samorazumljivim: svi su ljudi stvoreni jednakima i obdareni od svojeg Stvoritelja određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i potraga za srećom. Radi očuvanja tih prava vlast se uspostavlja među ljudima, što izvodi svoje pravedne ovlasti iz suglasnosti onih kojima vlada, a kad god bilo koji oblik vlasti postane razoran za te ciljeve, tada je pravo građana izmijeniti je ili napustiti i uspostaviti novu vlast, što će se temeljiti na tim načelima i ustrojiti svoje ovlasti u takvom obliku kakav im izgleda najprikladnijim za ozbiljenje njihove sigurnosti i sreće.” Potraga za srećom sada je krajnje ljudsko pravo i smije se – i mora – braniti silom.
Prirodna prava besmislena su bez prirodnoga zakona, a on je besmislen ako se ne računa na onoga koji ga je stvorio, zajedno sa svim što postoji
Američka Deklaracija odjeknula je u svim kasnijim sličnim proglasima: Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina u Francuskoj 1789., Općoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda 1948. i Europskoj konvenciji o ljudskim pravima 1953. godine. Martin Mosebach, njemački romanopisac i publicist – čija je knjiga o katoličkoj liturgiji „Krivovjerje bezobličja” prevedena na hrvatski 2011. – smatra da je moderni koncept ljudskih prava nekršćanski. Za tjednik Der Spiegel dao je 2015. intervju u kojem je iznio tezu da je prosvjetiteljstvo, sa svojim shvaćanjem autonomije čovjeka, zapravo nauk o obožavanju čovjeka i daje u biti kršćanska hereza. Prosvjetiteljstvo nije bilo moguće bez kršćanstva, kaže Mosebach, i zato nije čudno da Prosvjetiteljstva nije bilo i nema ga u nekršćanskim kulturama. Time Mosebach jezgrovito objašnjava zašto koncepta ljudskih prava i nema nigdje u svijetu osim na zapadu – on je samo prerušeno kršćanstvo, i to kršćanstvo bez Boga.
Smisao života
„Motiv utjelovljenja preduvjet je za Prosvjetiteljstvo”, kaže Mosebach. Prirodna prava besmislena su bez prirodnoga zakona, a on je besmislen ako se ne računa na onoga koji ga je stvorio, zajedno sa svim što postoji. U takvu slučaju, kako kaže Benedikt XVI, „nema mjerila dobra i zla. Tada se samo može nametnuti ono što je jače. Moć je tada jedino načelo. Istina ne vrijedi, nema zapravo istine. Samo ako stvari imaju duhovni temelj, ako su željene i mišljene – samo ako postoji Bog Stvoritelj koji je dobar i dobro želi – tada i čovjekov život može imati smisao.” Ljudska prava zahtijevaju se u svijetu bez smisla, u svijetu sile, te i sama za silom posežu.
