Izraz Khor Virap u slobodnom bi prijevodu značio „duboka jama”. Ovaj samostanski kompleks često se opisuje u turističkim prospektima i omiljen je među posjetiteljima drevne Armenije. Kako se samostan nalazi u plodnoj dolini, okružen je brojnim vinogradima i vrtovima. Podignut je na lijevoj obali rijeke Araks, na uzvisini koja dominira sredinom plodne doline – iznad same granice. Iz samostanskoga kompleksa pruža se divan pogled na biblijsku planinu Ararat.
Samostan Khor Virap nalazi se u blizini drevnoga grada Artašata. Na uzvisini u blizini grada, gdje je kasnije osnovan samostan, postojale su kraljevske tamnice u kojima su osuđenici na smrt bili bačeni u duboke jame. Kako su jame bile ispunjene zmijama otrovnicama i otrovnim kukcima, osuđenicima nije preostajalo mnogo života. Po tim jamama i kasniji je samostan ponio ime.
U jednoj od kraljevskih tamnica neko je vrijeme proveo sveti Grgur Prosvjetitelj. Njega je utamničio poganski kralj Armenije Tiridat III. (287. – 330.) zbog toga što je navješćivao kršćanstvo. Kralj Tiridat je pao u teško ludilo nakon što je sveti Grgur već proveo 13 godina u zatočeništvu te nakon progona i ubojstva prvih starokršćanskih mučenika svete Hrispime i djevica. Tiridatova sestra Hosrovidukht posavjetovala je brata neka na slobodu pusti Grgura. Naime, doživjela je viđenje u kojoj je začula glas da jedino Grgur može izliječiti njezina brata. Viđenje se ponovilo ukupno pet puta.
Kad su Grgura oslobodili iz tamnice i doveli kralju, on se konačno dozvao pameti, ozdravivši od svoga ludila. Nedugo zatim, 301. godine, Tiridat III. dao se krstiti po rukama svetoga Grgura. Upravo je njega postavio za prvoga katolikosa Armenske Crkve, a u svomu kraljevstvu kršćanstvo je proglasio državnom religijom. Na taj način Armenija je postala prva kršćanska država u povijesti.
Oko 300 godina kasnije, točnije 642. godine, prema nalogu katolikosa Nerzesa III., na mjestu nekadašnjih kraljevskih tamnica i jame u kojoj je dugo vremena bio utamničen Grgur Prosvjetitelj sagrađena je kapela od bijeloga vapnenca. Praktično narednih 600 godina stanje se ne mijenja, da bi se u 13. stoljeću, zahvaljujući javnome i crkvenome djelatniku, poznatom armenskom povjesničaru Vardanu Areveltsiju (1198. – 1271.), u Khor Virapu otvorilo sjemenište. Povjesničari smatraju da je Vardan Areveltsi u Khor Virapu napisao svoj glavni rad pod imenom Zbornik povijesti koji opisuje povijesne događaje od gradnje Babilonske kule, bitke Hajka i Bela, a završena je 1267. godine kada umire armenski katolikos Konstantin I. Bardzabertsi.
Krajem 13. stoljeća crkva i samostanski kompleks u najezdama Seldžuka stradava te se u vremenu koje je uslijedilo samo djelomično obnovila. U takvu stanju ostaje do 1662. godine kada je obnavljaju poznati armenski trgovac Zakarije i njegov brat Hodža Šmavon (Siamon), koji je ujedno bio i upravitelj kovnice novca u Erevanu i skupljač poreza. Oni su pokraj ruševina starije kapele sagradili crkvu sv. Astvacacin, odnosno Majci Božjoj. To sve kratko traje jer je već 1679. godine jaki potres srušio crkvu, a ponovno ju je dao obnoviti katolikos David. Tijekom tih obnova i pregradnje crkve bio je otvoren i grob s moćima svetoga Vardana Arevelcija, koje su se dobro očuvale.
S vremenom samostanski kompleks postaje složeniji: dograđena je i jednobrodna crkva svetoga Grgura s polukružnom apsidom, kao i crkva svete Astvacacin, gdje se održavaju crkveni obredi. Ta crkva ima zvonik sa zapadne strane. Ispod same crkve svetoga Grgura nalazi se Grgurova kamena jama u kojoj je bio zatočen, a koja ima promjer 4,4 m i visinu od oko 6 m.
Crkve su izgrađene u potpunosti od kamena, većinom crvenoga, koji je precizno obrađen i u suhozidu složen da nosi konstrukciju zidova i krova. Na zidovima crkava nema freski, nego ih zamjenjuju reljefi, a najčešće križevi. Oni su različitih dimenzija i svojom veličinom pokazuju koliko je tko donirao crkvi ili samostanu. Oltar je također skroman: prikazuje tek nekoliko slika svetaca, uz obvezatnoga svetog Grgura. Ulaz u samostanski kompleks ukrašen je starijim i novijim hačkarima izrađenim od kamena koji se veoma lako obrađuje.
Danas se samostanski kompleks Khor Virap redovito održava, a zgrade konzerviraju i popravljaju. Jedno je od poznatijih hodočasničkih mjesta za sve Armence, ali i obvezatno mjesto koje posjećuju mnogobrojni turisti iz svijeta. Kako je simbol samostana bijeli golub, oni se mogu kupiti na ulazu i pustiti da lete.
Drevni Artašat
Samostan Khor Virap stoji u blizini jedne od povijesnih armenskih prijestolnica, grada Artašat. Taj je grad sagrađen oko 176. godine pr. Kr. u vrijeme vladavine kralja Artašesa I. i bio je moćno trgovačko središte u drevnoj Armeniji. Kad su Rimljani u 1. stoljeću osvojili Armeniju, grad je bio porušen, ali je nakon priznavanja armenskoga kralja Tiridata I., financijski su pomogli obnovu grada Artašat.
U narednim stoljećima Artašat je izgubio na važnosti jer je sjedište armenske države preneseno u Vagaršapat i Dvin, konačno u Erevan. No grad nije prestao postojati tako da današnji moderni Artašat broji približno 20 000 stanovnika. Arheološka iskapanja iz 1970-ih godina pokazala su obrise nekadašnjih građevina u drevnom Artašatu.
Obližnje groblje
Pored samostana Khor Virap nalazi se i staro lokalno groblje. Na njemu su najstariji spomenici datirani sa starošću od oko 1500 – 1600 godina, a svojom građom i strukturom jako podsjećaju na naše stećke, iako su barem 500 godina stariji. Građeni su u obliku kovčega, iscrtani brojnim ornamentima, pleterima te rozetama kao što je slučaj s našim stećcima. Pored tih kovčega tu su i hačkari različitih visina i oblika te suvremeni armenski spomenici iz današnjega vremena.
