Boraveći u izbjeglištvu u Hrvatskoj, plehanski franjevci nisu se htjeli s tim pomiriti. Vjerovali su da će tomu zlu doći kraj i da taj dan treba dočekati spremno. Razmišljali su o novom projektu za vjersko i kulturno središte Plehan, kao odgovor na zlo koje je zadesilo Posavinu. U krugu plehanskih franjevaca koji su se angažirali oko osmišljavanja te ideje dogovoreno je da se razgovara s uglednim sarajevskim arhitektom Zlatkom Ugljenom koji je također bio u izbjeglištvu u Zagrebu. Predložili su mu da osmisli projekt nove crkve i samostana kao vjerskoga i kulturnoga središta, što je on rado prihvatio. Samostan posjeduje respektabilnu zbirku djela suvremene umjetnosti, starih knjiga i rukopisa, fond arhivske građe… U tome se ogleda ne samo vjerska nego i povijesno-kulturna simbolika Plehana u Bosanskoj Posavini, koja je, uostalom, snažno motivirala osvajače na njegovo razaranje – brisanje tuđih duhovnih i kulturnih znakova! Na ideju novoga Plehana njezini su pokretači gledali kao na znak otpora osvajačkom zloduhu koji je lebdio nad zgarištima prognanih i grobovima ubijenih u Posavini.
Zlatko Ugljen (*1929.) završio je studij arhitekture 1958. Radio je kao profesor na Arhitektonskom fakultetu i Likovnoj akademiji u Sarajevu. Redoviti je član Akademije nauka i umjetnosti BiH, dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Dobitnik je više nagrada.
Projekt Plehan – ponovno rađanje započeo je 1993. godine. Ideju „Vjerskog i kulturnog središta Plehanˮ razradio je Zlatko Ugljen zajedno s Ninom Ugljen Ademović. U proces idejnoga oblikovanja interijera crkve uključen je i zagrebački slikar Ljubo Ivančić (1925. –2003.). On je u dogovoru s arhitektom zamislio izradu monumentalnoga Raspeća u mozaiku koji bi bio likovna okosnica cijeloga crkvenog prostora. U vezi s tim, 19. svibnja 1994. godine u Beču, u umjetničkoj galeriji Palais Palffy, otvorena je izložba pod sloganom „Plehan – ponovno rađanjeˮ. Na njoj je predstavljen idejni projekt vjerskoga i kulturnoga središta Plehan, izložen je oveći broj sačuvanih umjetnina i najnovijih djela urađenih za Plehan. Ljubo Ivančić je sudjelovao s devet slika, među kojima su i dva Raspeća i Pieta, ali je sudjelovao i zapažen broj drugih vrhunskih umjetnika kao što su Slavko Šohaj, Đuro Seder, Edo Murtić, Zlatko Prica, Želimir Janeš, Šime Vulas, Zdenko Grgić, Zlatko Keser…
Vratimo se projektu. Polazeći od Plehana kao višestoljetnoga duhovnog i kulturnog središta Posavlja, Ugljen je razvijao arhitektonsku ideju s oslonom na taj specifični povijesni kontekst, na duhovnu i kulturnu baštinu. Projekt koncepcijski izrasta iz duha tradicijske kulture posavskoga kraja kojemu su pečat dali franjevci svojim višestoljetnim djelovanjem. Graditeljsku baštinu karakteriziraju niske panonske kuće koje, kao i druge važne činjenice posavskoga podneblja, arhitekt asocijativno ugrađuje u svoju arhitektonsku viziju. To je diskretno prisutno u svim dijelovima plehanskoga projekta: crkvi sv. Marka, samostanu i kulturnom središtu, koji tvore jedinstven kompleks profanoga i sakralnoga. Stambeni i kulturni korpus oblikuju prizemlje cijeloga kompleksa iz kojega se vertikalno izdiže crkva koja poput svjetionika svemu kraju objavljuje znak svoje prisutnosti i svoj poziv ljudima. Crkva je kružnoga tlocrta u formi uspravnoga valjka s uvučenom prizmom koja ga neočekivano preoblikuje u kvadratični prostor interijera. Stoga, ulazeći u crkvu istoga trenutka iščezava slika valjka i s nekim tajanstvenim osjećajem završavamo u prostoru pravih kutova. Pogledom u visinu dosežemo križni svod – krovište crkve, kroz čije se prozirne dijelove, kako kaže arhitekt, „kosmos uvodi u prostorˮ. Svod se oslanja na četiri lebdeća stupa nošena čeličnom užadi i asocijativno se prikazuje „kao metafora transepta na stupovimaˮ.
Ljubo Ivančić (1925. – 2003.) završio je studij slikarstva 1949., slikarsku specijalku 1951. Od 1961. godine je asistent, a od 1969. profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Jugoslavenska (danas Hrvatska) akademija znanosti i umjetnosti izabrala ga je za voditelja Majstorske radionice za postdiplomski studij, a 1977. za svoga redovitog člana. Dobitnik je niza priznanja.
Sakralni kompleks crkve sačinjavaju glavni dio – quadratum populi – u kojemu se okupljaju vjernici na bogoslužje, zatim izvanjski prostor s kapelom i zvonikom u funkciji glavnoga ulaza u crkvu te staklenim narteksom – a sve to u jednu cjelinu integrira zidom ograđeni perivoj u kojem su prostor za molitvu na otvorenom i kameni ostaci srušene crkve. Kroz široko otvoreni portal zvonika pogled se pruža preko perivoja, narteksa i crkve i završava na oltarnom pročelju s impresivnim devet metara visokim Raspećem (1995./1996.) Ljube Ivančića izvedenim u mozaiku. Raspeće je oblikom i dimenzijama posve integrirano u koncepciju interijera i cijeloga sakralnog dijela kompleksa. Postavljeno je ukoso i gornjim svojim dijelom izranja kroz ovalni izrez „visećegaˮ zida. Ono je nosivi simbol cijeloga prostora.
Znakovit je put toga mozaika od njegova nastanka do smještaja u crkvu. Naime, prošlo je više od dvadeset godina od njegove izrade. U dijelovima ga je brižno čuvao fra Ivan Ćurić, uglavnom u Žeravcu, sve do ljeta ove godine kada je, zahvaljujući dobročiniteljima, priredio prostor svetišta i cijele crkve te ga postavio u svetištu prema zacrtanom planu.
Vizualni doživljaj interijera crkve snažno oblikuje zenitalno svjetlo koje se uvlači kroz staklene dijelove križnoga svoda. Ono živopisno mijenja prostor i „čini ga svaki put drukčijimˮ, a „spletovi krovnih i stropnih konstrukcija s otvorima u njima doprinose ekspresiji te promjenljive atmosfere, oni pulsiraju, stvarajući nestalne valereˮ. Arhitekt Ugljen naglašava da se upravo u sakralnoj arhitekturi „kao ni u jednom drugom arhitektonskom djelu koristi fenomen svjetla i njegove magijeˮ. Upravo se ta svjetlosna razvedenost u punoj mjeri ostvaruje u plehanskoj crkvi ili, kako kaže arhitekt, konstrukcija križnoga svoda ove crkve pridonosi „prostornoj specifičnosti i implicira određenu samosvojnost prostorne retorikeˮ. U Ugljenovoj arhitekturi općenito, pa tako i na Plehanu, stalni je pratilac bijela boja koja izvanredno korespondira sa svjetlom i „ona je upravo ono što – kao nijedna druga boja ne može doprinijeti prostornoj orkestracijiˮ.
Nakon što je crkva dovedena pod krov iz određenih razloga došlo je do zastoja radova, da bi se proljetos nastavilo s unutarnjim uređenjem. Dosad je crkva ožbukana i obojena te je postavljeno Ivančićevo Raspeće i križne postaje Zdenka Grgića, zahvaljujući čemu se već može steći potpuniji dojam o njezinoj ljepoti koja će do svoga punog izražaja doći tek nakon cjelovitoga unutarnjeg uređenja.
Galerija i knjižnica s lapidarijem, koje tvore kulturno središte, zajedno s prostorijama župnoga ureda su izgrađene, ali ne i sasvim dovršene. Predstoji izgradnja samostana. Uz crkvu je, kao dio arhitektonske cjeline, kapela sv. Ive koja je potpuno dovršena. Slobodno možemo reći da je ona praslika iz koje se iščitava doživljaj cjeline plehanskoga vjerskog i kulturnog središta u svojoj dovršenosti.
Godine 2000. povjesničar umjetnosti Radovan Ivančević (1931. – 2004.) napisao je da će, ako projekt bude izveden, Plehan „postati nezaobilazni pojam u povijesti crkve i povijesti umjetnosti Bosne i Hercegovine i pouzdano ostati jedan od izuzetno svijetlih primjera suvremene sakralne arhitekture u nas i u Europiˮ. Dodajmo na kraju još i to da je djelo u najnovije vrijeme uvršteno u izbor za svjetsku nagradu Ludwig Mies van der Rohe, ali se očekuje da bude izvedeno do kraja!
