Izvorno značenje te riječi je međutim sasvim drugo. Njezino je podrijetlo u staroj Grčkoj, a skovana je od dvije različite riječi: fileîn (ljubiti, voljeti) i sofía (mudrost). Filozofija bi dakle u prijevodu bila ljubav prema mudrosti. Iako današnja filozofija još uvijek govori o mudrosti, o ljubavi je već odavno prestala govoriti. Jedan od najznačajnijih francuskih filozofa današnjice, Jean-Luc Marion, tvrdi kako je filozofija s pravom prešla u šutnju o ljubavi jer mi danas zapravo više i nemamo riječi niti pojmova kojima bismo je oslovili i mislili, kao ni snagu kako bismo je ispravno vrjednovali. Ipak, Marion ustrajava na temi ljubavi jer se, prema njegovu mišljenju, čovjek definira ponajprije po ljubavi. Ono što čovjek ljubi, što voli, to ga najviše i definira, uvjeren je.
Danas je međutim o ljubavi vrlo teško govoriti, jer više poznajemo njezina izobličenja negoli nju samu. Što se sve danas s tom stvarnošću ne poistovjećuje! Sentimentalnost, tjelesna privlačnost, uzbuđenost, emocionalnost, pa čak i seksualna nastranost. Osim izobličenja, ljubav poznaje i mnoge patologije (oboljenja) ljubavi. Jedna od najprisutnijih je narcisoidnost. Po jednoj teoriji cvijet narcis je dobio ime po svojim narkotičkim svojstvima (grč. narkaein – gubitak čula, ukočenost, pospanost). Na hrvatskome jeziku narcis se zbog toga još naziva drimavac i sunovrat. Po drugoj teoriji narcis je dobio ime prema istoimenome grčkom mitu. Postoji nekoliko inačica mita o Narcisu, ali gotovo svaka ima isti ishod. Narcis je bio prelijepi, ali i oholi i bezosjećajni mladić, koji je grubo i prezrivo odbio sve svoje udvaračice. Bogovi su ga zbog toga kaznili prokletstvom opčaranosti vlastitim odrazom u vodi. Jednom je naišao pokraj vode i, vidjevši u njoj vlastiti odraz, ludo zavolio sebe samoga.
Psihogram narcisoidne osobnosti
Otkako je Alfred Binet 1887. godine izraz narcizam po prvi put primijenio na ljudsko ponašanje kako bi opisao pretjeranu ljubav prema samome sebi, postao je jedan od temeljnih pojmova psihoanalize. Temeljne odlike narcisoidnosti su: prenaglašen doživljaj važnosti vlastite osobnosti (tzv. osjećaj vlastite grandioznosti), nedostatak empatije (suosjećanja), rezistentnost na kritiku, sklonost manipulaciji, fantaziranje o uspjehu, ljepoti, briljantnosti, inteligenciji, jedinstvenosti svoje osobe. Narcisoidna osoba podliježe fatalnoj iluziji kako je divljenje isto što i ljubav. Danas dominira mišljenje kako je narcistički poremećaj osobnosti karakterističan za osobe koje pretjerano vole same sebe. Nemali se broj psihologa međutim približava Pauzanijevoj inačici mita i sukladno tomu smatra kako je stvar sasvim drugačija, kako naime narcizam nije opčinjenost sobom već predstavom o samome sebi, svojom projekcijom, dakle, ne onim što netko jest, već onim kakvim se prikazuje, što misli da jest ili što želi biti. Narcisoidna osoba ustvari premalo sebe voli, nema osnovno samopouzdanje i jer ne prihvaća samu sebe, sebe konstruira i čini ovisnim o divljenju drugih. Iako se na prvi pogled čini kako je puna samopouzdanja, jer suvereno nastupa, ostavlja dojam, fascinira, zauzima pozerska držanja, želi zadobiti pozornost, ipak dublji pogled otkriva difuzan identitet i unutarnju prazninu.
Površno gledano čini se uvijek kako su takve osobe u sebe same zaljubljene. U stvarnosti međutim one ne mogu sebe podnijeti već narcizmom kompenziraju manjak ljubavi prema samome sebi. Freud je naglasio kako narcis izvlači ljubav od drugih kako bi je usmjerio na samoga sebe, upravo zato što je on nema. Još preciznije će to reći psiholog Alexander Lowen: „Narcisoidne osobe vole svoj imidž, a ne svoje istinsko sebstvo.“ Sa stajališta psihologije je jasno: kako bi netko mogao voljeti druge, neophodno je da prvo zavoli sebe. Želja za samoostvarenjem i priznanjem, samosvjesno nastupanje, uspjeh i ambicija nisu nužno odmah isto što i narcisoidnost. To su prirodne potrebe svake normalne osobe koje se vrlo često olako zamijeni s narcizmom. Psiholozi se slažu da svaki čovjek, kako bi mogao biti psihološki uravnotežen, mora imati određenu zdravu dozu ljubavi i poštovanja prema samomu sebi. Prelijepo je to izrazio Romano Guardini u svojoj knjizi O prihvaćanju sebe samoga: „Ja trebam htjeti biti tko jesam; istinski htjeti biti ja i samo ja. Trebam se postaviti u svoje sebstvo, onakvo kakvo jest. Ni od lošega u sebi ne smijem bježati: od loših nastrojenosti, zgusnutih navika, nagomilane krivnje. Moram ih prihvatiti i stajati iza njih, jer takav sam, to sam ja počinio. Ali ne u prkosu, jer prkos nije prihvaćanje, već otvrdnuće, nego u istini, jer samo ona izvodi iz zla: takav sam, ali želim postati drugačiji.“ Samo takav čovjek može u vremenima poraza, gubitaka i padova zadržati osjećaj vlastite vrijednosti, svemu nabrojanome unatoč. Erich Fromm u knjizi Umijeće ljubavi tvrdi da ljudi gladuju za ljubavlju i da su spremni sve učiniti kako bi bili voljeni. Prema Frommu, glavna se problematika nalazi u tome što mi u prvome redu želimo biti voljeni umjesto da sami volimo. Fromm čak smatra kako je narcizam temelj svih drugih psihičkih oboljenja.
Narcisoidne duhovnosti
Izobličenu duhovnost i lažnu mistiku najčešće nalazimo upravo kod narcisoidnih osoba. Narcisoidne duhovnosti uvijek naginju guruizmu, ekscentricizmu i karizmatičkoj auri. Autentična duhovnost uvijek teži proslavi Boga, narcisoidna naprotiv samoproslavi, iako vrlo latentno. Isus nikada nije podlegao napasti guruizma jer nije bio narcisoidan: „Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam“ (Iv 6, 15). Ni njegovi apostoli nisu podlegli toj napasti. Nakon čudotvornoga ozdravljenja u Listri mnoštvo naroda koje vidje što Pavao učini zavika likaonski: „Bogovi su u ljudskome obliku sišli k nama“. I nazvaše Barnabu Zeusom, a Pavla Hermesom, jer je Pavao vodio riječ. A svećenik Zeusa, čije je svetište bilo pred gradom, dovede junce s vijencima do gradskih vrata i htjede zajedno s narodom prinijeti žrtvu. Ali kako to dočuju apostoli Barnaba i Pavao, razderu haljine svoje te skoče prema narodu vičući glasno: „Ljudi, što to činite?! I mi smo smrtnici kao i vi!“ (Dj 14, 11-13). Narcisoidni duhovnjaci i „mistici“ bi se itekako obradovali da im netko veličinu okadi i iskaže udivljenje kao kraljevima i bogovima na zemlji. Naravno da su današnji oblici narcisoidnoga duhovnjaštva kudikamo suptilniji. Ne bi suvremeni „mistici“ tražili da im se junci žrtvuju, ali bi tražili da žrtvuješ pred njima svoj stav i uvjerenje i prikloniš se njihovu. Današnji duhovnjaci perverzno uživaju u tome da se njima dođe po savjet ili „po pamet“, da vode ljude i usmjeravaju.
Hvatač štakora iz Hamelna
Narcisoidna osobnost je osobito opasna na položajima moći – vjerskim ili političkim – u prosvjetnim ili odgojnim ustanovama itd. Poslužit ću se jednom njmačkom bajkom kako bih objasnio gornju tvrdnju. Priča kaže kako je njemački grad Hameln imao velikih poteškoća s najezdom štakora. Što su god njegovi stanovnici pokušali kako bi ih otjerali, nije im uspjelo. Najzad se u gradu pojavio neki svirač u šarenoj odjeći i ponudio im rješenje problema za novčani dar. Zasvirao je svoju čarobnu frulu i neodoljivim zvukovima namamio štakore iz grada do obližnje rijeke gdje su se svi mahom podavili. Narcisoidna osobnost na vodećim funkcijama je tipični svirač iz Hamelna. Zavodnički se odnosi prema podređenima. Ako je na odgojnoj funkciji nikada povjerene osobe neće oduševiti za ideju, već uvijek za vlastitu ideologiju. Ako je na političkoj ili vjerskoj funkciji, zapada u napast „hipohondrijske profetije“ (fra Filip Karadža). Ako bi hipohondrija bila psihički poremećaj koji se pokazuje u pretjeranoj usredotočenosti osobe na svoje fizičko zdravlje bez objektivne zasnovanosti, onda bi „hipohondrijski profetizam“ bio pretjerana usredotočenost na kritiku bez objektivne utemeljenosti. Dok je hipohondar uvijek uvjeren kako ima neki zdravstveni problem, hopohondrijski je prorok uvjeren kako ima uvijek neka društvena nepravda koju je on pozvan prozivati. Ako je hipohondar umišljeni bolesnik, hipohondrijski je profet umišljeni prorok. On se gradi kao dežurni kritičar, mesijanski izbavitelj, a ustvari je narcisoidni zavodnik. A oni koji takve osobe slijepo, podložnički i sluganski slijede nisu u biti ništa drugo doli štakori iz Hamelna. I u njima je počeo djelovati sunovratov otrov.
