U Asiz smo stigli oko 15 sati. Najprije smo se smjestili u kamp Green Village Assisi gdje smo odsjeli za vrijeme našega hodočašća. Zatim smo se uputili u obližnje mjesto Rivotorto, gdje je sv. Franjo prvotno živio s braćom u periodu od 1209 – 1211, prije prelaska u crkvicu Blažene Djevice Marije Anđeoske zvane Porcijunkula. Zato se Rivotorto i smatra kolijevkom franjevačkog bratstva. U svetištu smo slavili euharistiju kojom je predsjedao i prigodnu propovijed uputio meštar bosanskih bogoslova fra Danijel Nikolić. Nakon euharistijskoga slavlja izmolili smo zajedno Večernju molitvu iz Božanskoga časoslova. Potom smo imali priliku razgledati i u osobnoj molitvi provesti nekoliko trenutaka u kućici u kojoj su živjela prva braća našega Reda te crkvu koja je izgrađena iznad nje kako bi je zaštitila od propadanja. Zatim smo se uputili nazad u kamp gdje smo večerali te ostatak večeri proveli u bratskom druženju razmjenjujući dojmove i ideje.

Sljedeći dan, u subotu 28. veljače, rano ujutro podijelili smo se u dvije grupe te smo krenuli u Asiz u Sveti samostan u kojem se čuvaju posmrtni ostaci sv. Franje. Došli smo na trg ispred Svetoga samostana te smo ušli u Donju baziliku u kojoj je, prigodom ovog jubileja, izloženo po prvi put tijelo sv. Franje, gdje nas je dočekao fra Vilček Novački, član Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Nakon obilaska relikvija i kratke molitve pokraj tijela sv. Franje uputili smo se u pokrajnju kapelu sv. Bonaventure, gdje smo imali ispovijest vjere i hodočasnički blagoslov. Zatim nas je fra Vilček darovao prigodnim darovima u vidu sjemena pšenice i komadića zemlje za svakoga od nas.

U 11 sati našli smo se u benediktinskoj crkvu sv. Petra u Asizu gdje smo slavili euharistiju kojom je predsjedao fra Renato Galić, domeštar hercegovačkih bogoslova, a prigodnu je propovijed uputio fra Franjo Vuk, meštar zagrebačkih bogoslova. Kako je bila subota I. korizmenoga tjedna uzeli smo obrazac proljetnih kvatri koje su posvećene pokori i obraćenju te smo čuli u Evanđelju kako Isus oprašta grešnici koja je mnogo ljubila. Nakon euharistijskoga slavlja imali smo slobodno vrijeme koje smo iskoristili za osobnu molitvu i pobožnost te za pohod ostalim mjestima u Asizu vezanih za život sv. Franje, pohod sv. Klari i sv. Carlu Acutisu. Zatim smo se, svaki na svoj način, spustili iz Asiza te se uputili prema Porcijunkuli, maloj crkvici koja se smatra kolijevkom franjevačkoga Reda te veličanstvene bazilike koja je izgrađena iznad nje kako bi je zaštitila. Ovdje smo imali Večernju molitvu Božanskog časoslova zajedno s talijanskim fratrima. Nakon molitve zaputili smo se nazad u kamp te smo večerali te ostatak večeri proveli u bratskom druženju.

Idući dan, u nedjelju 1. ožujka ujutro, krenuli smo natrag našim kućama. U povratku svratili smo u Padovu kako bi pohodili dva nama osobito draga sveca: sv. Antu Padovanskoga i sv. Leopolda Bogdana Mandića. Najprije smo pohodili baziliku sv. Ante te smo ondje slavili euharistiju kojom je predsjedao i prigodnu propovijed uputio fra Stjepan Brčina, meštar bogoslova konventualaca. Nakon euharistijskoga slavlja izišli smo na trg ispred bazilike te smo napravili zajedničku fotografiju kao uspomenu na ovo hodočašće. Zatim smo se uputili prema sv. Leopoldu, gdje smo ostali neko vrijeme u osobnoj molitvi i razmatranju. Potom smo se vratili u autobuse te nastavili put kući čime smo zaključili ovo hodočašće u jubilarnoj godini sv. Franje.

fra Toni Divković

Objava Hodočašće franjevačkih bogoslova sv. Franji u Asiz pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tema i struktura pjesme

Pjesma brata Sunca najpoznatija je Franjina pjesma, i uopće njegovo djelo, a u izvorima se naziva i Pjesma stvorenja, a često se naziva i Pjesma stvorova. Prije svega ova pjesma uzvišena je molitva Stvoritelju napisana u stihovima. U pjesmi je Franjo u cijelosti oslikao samoga sebe jer je plod njegova dugoga duhovnog puta. Nastala je iz Franjina egzistencijalnoga iskustva i stanja duha, čovjeka spašenoga i pomirenoga sa svim stvorenjima. Iako je ispjevana u bolesti i pred smrt, ona izražava duboku i oduševljenu povezanost sa svijetom te ističe vrijednosti stvorenih bića i stvari u svijetu koji smo primili iz ruku Stvoritelja. Upravo to snažno unutarnje uvjerenje o sveopćem Božjem očinstvu, a što je opet plod njegova osobnoga mističnog iskustva, navodi Franju da ne vidi samo ljude kao braću i sestre, nego i svako stvorenje koje dolazi od istoga Oca. Tako se rađa univerzalno bratstvo sa svim stvorenim.

Glavne teme u pjesmi su: zahvalnost Bogu za stvaranje svijeta, jedinstvo čovjeka s prirodom, poniznost i prihvaćanje smrti te poziv na obraćenje. U pjesmi Franjo veliča Boga kroz prirodu i sva njegova stvorenja. Svaki element prirode – Sunce, Mjesec, Voda, Vjetar, Oganj, Zemlja – prikazan je kao brat ili sestra, čime se izražava ideja univerzalnoga bratstva među svim bićima. Ovakav pristup pokazuje Franjinu poniznost i duboko poštovanje prema životu u svim njegovim oblicima.

Pjesma se sastoji od niza strofa koje započinju riječima: „Hvaljen budi, Gospodine moj”, što podsjeća na biblijske psalme i naglašava molitveni karakter djela. Ova repetitivna forma ne samo da daje ritam pjesmi već i podvlači poruku zahvalnosti i slave prema Bogu. Elementi prirode nisu prikazani samo kao korisni ili lijepi već kao nositelji duhovnih osobina: Sunce je slika Božje svjetlosti, Voda simbolizira čistoću, a Vatra pročišćenje, snagu i radost.

Posebno je značajan način na koji Franjo pristupa smrti. Nazivajući je „sestrom tjelesnom Smrću”, on pokazuje da čak i smrt ima mjesto u Božjem planu i ne treba je gledati s užasom, već sa smirenošću i vjerom. Ova ideja u skladu je s kršćanskim učenjem o smrti kao prijelazu u vječni život.

Pjesma brata Sunca oslikava put velike poniznosti i bratskoga zajedništva, put koji neodoljivo podsjeća na utjelovljenje. Krist, Sin Božji, s neba se ponizno spušta na zemlju u krilo Majke koja ga rađa u obličju čovjeka. A taj vertikalan put presijecaju zadnje dvije strofe koje imaju horizontalnu dimenziju. Tako u samoj strukturi pjesme prepoznajemo nešto čime je bio očaran sveti Franjo, a to je križ. Križ je simbol Kristove žrtve. Ta žrtva, prinesena jednom zasvagda, zaslužila je otkupljenje svega stvorenog, pomirenje ljudi sa stvorenjem i Stvoriteljem. Tako kad Franjo pjeva o svijetu, kao da se križa.

Nastanak pjesme

Najstariji tekst Pjesme brata Sunca sačuvan je u jednom rukopisu poznatom po nazivu kodeks 338, koji datira oko 1250. godine, a nalazi se u arhivu samostana sv. Franje u Asizu. Zanimljivo je da se u samom rukopisu između prvoga i drugoga retka nalazi razmak za glazbene note. Nažalost, note nisu sačuvane ni u ovom ni u drugim rukopisima pa stoga izvorna melodija ipak ostaje nepoznata. No, vrlo je vjerojatno da je to bio neki psalmodijski ton koji je ostao nepromijenjen i u drugim stihovima pjesme.

Prema Asiškom zborniku ova pjesma je nastala u zimu 1224. – 1225. u samostanu klarisa u Sv. Damjanu, ali ne čitava pjesma. Stihovi o miru i smrti dodani su poslije. Tako je predzadnja strofa, koja slavi opraštanje i mir, sastavljena u srpnju 1226. kako bi se okončao sukob između asiškoga biskupa i gradonačelnika (usp. AsZb 84). Dok je strofa posvećena sestrici smrti dodana malo prije Franjine smrti u listopadu 1226. godine.

Nažalost, ne možemo sa sigurnošću znati je li sam proces sastavljanja pjesme bio baš takav jer tako ne spominju drugi izvori. Iako se mora priznati da te dvije strofe donekle presijecaju cjelinu pjesme jer je stil isprekidan, puno je zavisnih rečenica, a teme su usmjerene na čovjeka, na odnose s bližnjima i na čovjekov stav prema bolesti i smrti. Unatoč tim razlikama, Franjo ih je htio pridružiti Pjesmi brata Sunca jer pozivaju na izmirenje čovjeka s čovjekom, a ne samo s prirodom.

Ova pjesma nije plod nekoga sentimentalnoga ushićenja zbog ljepote prirode koju gledamo u lijepo proljetno jutro, nego je, kako svi izvori svjedoče, nastala iz Franjina teškoga stanja bolesti, patnje i unutarnjih nemira. Iako je Franjo nekoliko mjeseci prije toga na La Verni doživio uzvišeno mistično iskustvo i primio svete rane od Krista, ipak kao čovjek nije bio oslobođen unutarnjih nevolja i bolesti. Međutim, upravo to stanje omogućilo mu je da ponovno iskusi milost Božju i hvali Boga po njegovim stvorenjima. Stoga je ova pjesma plod njegova dubokoga iskustva, iskustva trpljenja, strpljivosti, borbe za evanđeoske vrijednosti, te na koncu iskustva nadnaravne radosti. Zato je ova pjesma ujedno i pjesma utjehe za sve ljude jer nas podsjeća da ćemo do smrti iskušavati u životu svakodnevne nevolje ali i dobrotu Božju.

Sadržaj pjesme

Pjesma brata Sunca ima 10 strofa, sadrži 14 rečenica različite duljine podijeljenih u 33 retka. Ono što prvo pada u oči pri iščitavanju jest jednostavnost forme, nema kićenosti, ni stilskoga pretjerivanja niti nekoga dramatiziranja. U pjesmi je prisutna i rima. Osam strofa započinje riječima „Laudato si” (lat. Hvaljen budi) kao svojevrsni refren, dok prva i zadnja strofa uokviruju pjesmu riječima „laude” (lat. hvala) i „laudate” (lat. hvalite), a što jasno pokazuje žanr i glavni motiv ove pjesme: pohvala Bogu i zahvala za njegova stvorenja.

Stvorenja nabrojena kao likovi u pjesmi pojavljuju se točno određenim redoslijedom. Red pojavljivanja ide od neba do zemlje sve dok ne stigne do čovjeka. Nebo je predstavljeno Suncem, Mjesecom i zvijezdama, dok je svijet predstavljen četirima izvornim elementima koji ga, prema drevnoj viziji, sačinjavaju: vjetar, voda, vatra i zemlja. Nakon makrokozmosa javlja se mikrokozmos: čovjek. No, ne pjeva se o njegovoj snazi, ljepoti i vlašću nad prirodom, već o njegovoj sposobnosti da podržava i stvara mir. Za Franju ljudska se veličina i snaga očituju u vlasti nad samim sobom a ne nad drugima. On čak hvali i samu smrt nazivajući je sestrom jer ona otvara vrata vječnoga života. Na taj način Franjo uistinu uspijeva sve uključiti u pjesmu hvale. Ništa ne ostaje isključeno. Grijeh, smrt, bolest i nevolja stavljaju se u istu ravan s lijepim stvarima sadašnjega svijeta ali i onoga budućeg. Sve se povezuje jedno s drugim, sjedinjujući se u krug hvale na slavu onoga koji je prisutan u svemu.

U pjesmi je specifična izmjena boja gdje se svijetle boje pretvaraju u tamne nijanse. U prvom dijelu jasna je jarka svjetlost sunca, radost zbog njezina sjaja, zbog njezinih zraka i zbog njezine veličine. Nadalje, pojavljuje se sjaj mjeseca i svjetlucanje zvijezda. Tu je vjetar, a s njim i oblaci i vedro nebo. Noć je obasjana jakom svjetlošću vatre. Zbog svoje plodnosti i brižne ljubavi zemlju zaziva kao majku i sestru, njezine mnogostrane i raznolike boje razveseljavaju oči, a njezina majčinska velikodušnost postavlja nam bogatu trpezu. U drugom dijelu dominiraju tamni tonovi: nemoć, patnje, nevolje i smrti, koja se može preoblikovati u vječnu smrt. Tako se u hvalospjevu radosti krije snažan poziv na pokoru i obraćenje. Smisao Pjesme brata Sunca nije u zadovoljnom promatranju prirode, nego u slavljenju i u služenju Bogu.

Iza svega toga u Pjesmi brata Sunca krije se prisutnost čovjeka potpuno pomirenoga sa samim sobom, s Bogom i sa svijetom. Taj je aspekt prije više od pedeset godina istaknuo Eloi Leclerc, kada je pokazao da način na koji Franjo povezuje i spaja prirodne elemente pokazuje njegovo nastojanje da dadne život neživim stvarima i udahne im dušu, svoju dušu. Zato uz prirodne pojave Franjo koristi pojmove braća i sestre, a što se prvi put i izričito koristi u kršćanskoj književnosti. Svako stvorenje u Franjinoj pjesmi hvale sada dobiva bratsko lice, sve mu je obiteljski blisko. Pojam brat čak je sada proširen i više od onoga u Novom zavjetu. Upravo po toj bratskoj povezanosti sa svim stvorenim Pjesma brata Sunca jedinstvena je u povijesti književnosti i ima posebnu snagu.

Aktualna propovijed

Govoreći o podrijetlu ove pjesme, Asiški zbornik (AsZb 83) potvrđuje da ju je sam Franjo zamislio da bude kao propovijed. Tražio je od braće da nakon propovijedi pjevaju ovu pjesmu jer se ne smiju zadovoljiti samo slavljenjem Boga, nego trebaju staviti ljude pred odluke koje će utjecati na njihovo društveno ponašanje i njihovo ponizno služenje pred Bogom. Oprost, ustrajnost, nastojanje oko mira, predanje Bogu u smrti, bitni su stavovi našega postojanja i naših društvenih odnosa.

Onima koji iz ljubavi Božje opraštaju i podnose slabosti i nevolje, Franjo naviješta Isusova blaženstva. A onima koji umiru „u grijesima smrtnim” kliče prijeteći „jao”, no samouvjereno završava stih posvećen smrti: blaženi oni koji umiru po volji Božjoj i po njegovim zapovijedima jer „druga im smrt nauditi neće”. Ovo je ujedno i obećanje i upozorenje, ovisno o situaciji u kojoj se slušatelj nalazi. Stoga Pjesma brata Sunca postaje trajni poticaj i propovijed.

Vidljiva je također trostruka svrha pjesme: hvaliti Boga, tješiti sebe i evangelizirati druge. Franji je Pjesma brata Sunca sredstvo evangelizacije koje se može lako prihvatiti jer je napisano jezikom naroda. Pjesma vrednuje pozitivno sve materijalno i tjelesno u vrijeme kada se na sve što se nije uklapalo u duhovni red gledalo sa sumnjom. To je bilo vrijeme heretičkih, dualističkih pokreta koji su materiju smatrali područjem đavla, a u samoj Crkvi vladao je vrijeme radikalnoga pesimizma prema svijetu i tjelesnom. Franjo svojom pjesmom preokreće perspektivu kroz koju gledamo na stvaranje: ovaj svijet nije lažni privid, stvaranje je svjedočanstvo božanske dobrote i ljubavi.

Poruka nama danas

Franjo je skladao pjesmu u kojoj je, opisujući svoje vlastito divljenje i svoje vlastito razmišljanje o stvaranju, ukazao na novi odnos između čovjeka i prirode. On nas vodi do svijesti da sebe možemo razumjeti samo unutar Stvaranja, remek-djela sklada koje utjelovljuje i ostvaruje Božji plan. I tako su Sunce, Vjetar, Voda, Zemlja, Vatra, Zvijezde braća i sestre svim živim bićima, u slozi, u dijalogu s njima u međusobnom poštovanju božanske harmonije, u svijesti da smo svi stvorenja voljena od Boga. Njegova vizija prirode je potpuno pozitivna jer sve stvoreno ima božanski karakter i kao takvo mora se poštovati, dijeliti štedljivo i u duhu bratstva.

U suvremenom svijetu, u kojem je priroda često zanemarena ili uništavana, Pjesma brata Sunca ima novu, možda čak i snažniju vrijednost. Ona poziva čovjeka da bude ponizan i skroman, zahvalan i pun poštovanja prema stvorenom svijetu. Papa Franjo, koji je ime uzeo upravo po ovom svecu, podsjeća na važnost ove pjesme u svojoj enciklici Laudato si’, koja poziva na nužno očuvanje planete Zemlje.

Pjesma brata Sunca nije samo religiozni tekst nego i univerzalna poruka ljubavi, poniznosti i jedinstva sa svijetom. Sveti Franjo nas uči da ne vladamo nad prirodom, nego da budemo njezina braća i sestre. Takva poruka potrebna nam je danas više nego ikada. Ne možemo nedvosmisleno reći da je Franjo prorekao posljedice ljudskoga iskorištavanja prirode, ali možemo potvrditi da je želio podsjetiti na radost življenja u poniznosti i jednostavnosti odnosa unutar i sa svim stvorenim. Nada koju nam hvalospjev prenosi dobro pristaje uz temu Jubileja, koji je u ovoj 2025. godini očito prožet željom i potrebom za onim mirom u ljubavi koji je za Franju bio prava i jedina zvijezda vodilja u životu.

Objava Izgradnja univerzalnoga bratstva pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tako je i kršćanstvo stvorilo neizmjerno mnogo liturgijskih tekstova, molitvi, gesta i obreda koji prate život kršćanina. Dio kršćanske tradicije je i sveti Franjo Asiški, koji je svojim načinom moljenja i u svojim molitvama nadahnut liturgijskim i samostanskim ozračjem svoga vremena, ali također unosi i nešto novo u načinu kako moli, nešto potpuno osobno.

Franjin način moljenja prema Spisima sv. Franje Asiškog

Uz svetoga Franju vežu se različiti naslovi kao na primjer: brat svih ljudi, glasnik mira, zaštitnik ekologije, zaštitnik međureligijskog dijaloga i ekumenizma. Sve su te tvrdnje istinite jer naglašavaju po jedan važan aspekt Franjine osobnosti. Činjenica je da ovaj svetac pobuđuje sve veći interes i u ovo naše doba. Razlog tomu zapravo je njegovo životno zalaganje za mir između ljudi, za mir između Boga i ljudi, njegova neizmjerna ljubav prema prirodi i svakom stvorenju, njegova sloboda od ovozemaljske težnje za moći i uspjehom. Međutim, tajna njegova života je dublja i temelji se na potpuno osobnoj vjeri i na neizmjernom povjerenju u Boga, koji je najviše dobro, sve dobro, izvor svega dobra, „sve bogatstvo naše dovoljno” (HvBo 10).

Službene biografije (Prvi i Drugi životopis od Tome Čelanskog, Veći i Manji životopis od Bonaventure) kao i one neslužbene, poput Asiškog zbornika i Legende trojice drugova, izvještavaju o Franjinom načinu moljenja i o tome koliku je važnost u životu pridavao molitvi. Njegova ljubav prema molitvi i zajedničkoj liturgiji, za koju se posebno brinuo, iščitava se iz svih njegovih spisa, među kojima su najljepše i veoma poetične upravo molitve. One nam omogućuju da pristupimo najdubljoj tajni njegova jedinstvenoga ljudskoga i kršćanskoga iskustva.

U tim tekstovima prevladavaju molitve hvale i zahvaljivanja kao u Poticaju na hvaljenje Boga, u Hvalama uz svaki čas, u Hvalama Bogu višnjemu sastavljene nakon stigmatizacije na La Verni, te u Pjesmi brata Sunca. U tu kategoriju spada i Pozdrav Blaženoj Djevici Mariji te Pozdrav krepostima. Osim toga tu su i meditativni tekstovi o misteriju Kristova otajstva poput Časoslova muke Gospodnje, te njegova proširena molitva Očenaša, obično zvana Tumačenje Očenaša. Ova molitva nije objašnjenje ili komentar Očenaša, već istinska molitva vjerna onoj koju je izrekao Isus i koju su podučavali njegovi učenici. Dakle, imamo molitve nadahnute liturgijom i formulirane prema poznatom tekstu.

S druge strane, molitva prošnje, tj. molitva u kojoj on nešto prosi je rijetka i javlja se samo u dva slučaja: u Molitvi pred Raspetim i u onoj kojom završava Pismo cijelom Redu. U njima Franjo traži samo duhovne darove: vjeru, nadu, ljubav, osjećaje i znanje kako bi ispunio zadatak koji mu je Bog povjerio u nasljedovanju Kristovih stopa.

Osim samih molitava i drugi tekstovi svetoga Franje vođeni su duhom svete molitve i pobožnosti. Tako njegovo Nepotvrđeno pravilo sadrži veliku katehezu o molitvi (NPr 22). Čak je i kasnije Potvrđeno pravilo nastalo u ozračju molitve i posta i veoma je prožeto tim duhom. Snažni pozivi na molitvu definirani su kao najveća obveza svakog manjeg brata koji „nada sve moraju čeznuti za tim da imaju Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje, da mu se uvijek čista srca mole i budu ponizni” (PPr 10, 8-9).

Još više iznenađuju Franjina pisma, koja obično sadrže neke naredbe i ozbiljne moralne zahtjeve, ali često naglo mijenjaju ton postajući tekstovima blaženstava, hvalospjeva ili, jednostavno, molitava. Takav je slučaj u Drugom pismu vjernicima, u kojem svetac detaljno govori o životu pokore, navodeći u mnogim rečenicama što treba ili ne treba činiti. Na kraju različitih opomena Franjo zaključuje svoj tekst s pouzdanjem: svi oni koji djeluju na ovaj način sinovi su nebeskog Oca, zaručnici, braća i majke našega Gospodina Isusa Krista (usp. 2PVj 54-56).

Može se nadalje primijetiti da Franjina radost izvire iz Isusove velikosvećeničke molitve (usp. Iv 17), koju je Franjo uvelike koristio u svojoj katehezi o molitvi u Nepotvrđenom pravilu (NPr 22). On je bio uvjeren da je njegova molitva ujedinjena i da ima udjela s onom Isusovom molitvom upućenoj Ocu prije svoje muke. Kao što se Isus molio za svoje učenike, tako se i Franjo moli za svoje učenike. Njegova radost zbog toga što ima brata na nebu proizlazi iz sigurnosti vjere da se njegov Učitelj molio za njega i za sve učenike. I kao Dobri pastir dao je svoj život i zagovarao nas te nas još uvijek zagovara kod Oca. Oproštajna molitva koju je Isus izrekao prije svoje muke nije bila upućena, prema Franji, samo za 12 apostola, već i za njega i za nas danas. Odatle u Franji proizlazi i njegov poziv svim kršćanima da žive u jedinstvu s Bogom, kao i njegova molitva za sve koji će mu se pridružiti u njegovom pokretu (sva tri Reda sv. Franje).

Ako, nadalje, obratimo pozornost na početak istoga pisma vjernicima, ne možemo ne primijetiti da ono započinje u znaku križa, tj. u ime Presvetoga Trojstva, i da se jednako tako završava blagoslovom, zazivajući sve tri božanske Osobe. Unatoč tome što je sadržaj pisma poticajan, duh molitve dominira u njemu na početku i kraju pisma.

Još jedan ilustrativan primjer je poznato Pismo jednom ministru u kojem bratu koji je patio pod težinom svoje službe, Franjo na početku pisma kaže prvo: „Gospodin te blagoslovio!” Tako i u ostalim svojim spisima Franjo prije svega upućuje „pozdrav i sveti mir u Gospodinu” (2 PKu 1; PUn 1). Bratu Leonu kaže: „Brate Leone, tvoj brat Franjo želi ti zdravlje i mir” (PLe 1). To su izrazi koje opravdavaju naš franjevački pozdrav „Mir i dobro”, iako to doslovno ne odgovara Franjinim izrazima.

Pismo koje je ipak najviše prožeto molitvenim duhom zasigurno je ono upućeno svim fratrima – Pismo cijelom Redu. Ono je vjerojatno njegovo posljednje, diktirano 1225. godine, a odlikuje se i dobrom književnom formom. Pismo započinje svečanom formulom u kojoj Franjo ispovijeda svoju vjeru u Trojstvo i jedinstvo Boga. Tada Franjo imenuje sve ministre Reda i obraća im se na poseban način. Međutim, pismo je upućeno i svim ostalim fratrima „od prvog do posljednjeg” (dakle i nama danas!). Sve fratre, posebno one koji su svećenici, on moli da se prema Euharistiji odnose s najvećim poštovanjem i da je slave čistim srcem. Iako je upozorio, čak i nakon što se jako požalio da se neki svećenici više bave zemaljskim stvarima (npr. plaćom!) nego s Onim koji sebe čini tako opipljivim u euharistiji, Franjo izražava svoje neizmjerno veselje. Pred Božjom poniznošću u oltarskom sakramentu on ne može ostati hladan i izraziti se apstraktnim formulama, već se pretvara u pjesnika, ispoljavajući tako slobodno svoje osjećaje čuđenja i divljenja neizrecivoj Božjoj ljubavi: „O divne li uzvišenosti i čudesna dostojanstva! O uzvišene poniznosti! O ponizna veličanstva, da se Gospodin svemira, Bog i Sin Božji, tako ponizuje te se radi našega spasenja skriva pod prilikom malo kruha.” (PRe 27)

Upravo u središtu ovoga pisma koje opominje, nalazi se pjesma radosti, zadivljujuće klanjanje! Nekoliko redaka kasnije, tekst vodi do novoga oblika molitve: „Gospodin Isus Krist ispunja i prisutne i odsutne koji su njega dostojni. Premda se čini kako se nalazi na više mjesta, on ipak ostaje nepodijeljen i ne poznaje nikakva gubitka, nego svugdje, kako se njemu sviđa, djeluje zajedno s Gospodinom Bogom Ocem i Duhom Svetim Tješiteljem u vijeke vjekova. Amen.” (PRe 32-33)

Nakon poticanja da dostojanstveno sačuvaju Božju riječ i sakralne predmete, pismo donosi Franjinu ispovijed, vrlo sličnu liturgijskom obliku Ispovijedam se. Pred svim fratrima otvoreno priznaje svoj grijeh obraćajući se prije svega Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetom, a zatim „blaženoj Mariji vazda Djevici i svim svetima na nebu i na zemlji” (PRe 38). Iznova, dakle, pronalazimo molitvenu formulu unutar pisma.

Kao i obično, pismo završava obećanjem blagoslova za one koji će ispuniti ono što je rečeno u njemu.Međutim, za razliku od ostalih pisama, ovdje se nakon završnoga blagoslova donosi i njegova vlastita molitva, dobro sastavljena i strukturirana u klasičnom obliku. Započinje svečanim zazivom, nakon čega slijedi molba: „Svemogući, vječni, pravedni i milosrdni Bože, daj nama bijednima da poradi tebe uvijek činimo ono što znamo da ti želiš i da uvijek želimo što je tebi milo. Daj da unutra očišćeni, unutra rasvijetljeni i Duhom Svetim raspaljeni mognemo slijediti stope tvoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista i jedino po tvojoj milosti doći k tebi, Svevišnji, koji u savršenu Trojstvu i jednostavnu Jedinstvu živiš i kraljuješ i slavan si, Bog svemogući u sve vijeke vjekova. Amen.” (PRe 50-52)

Ovo je još jedan dokaz da su svi Franjini spisi prožeti duhom molitve i pobožnosti. Pa sam Franjo je postao živa molitva, pretvorivši tako sve što čini i piše u molitvu.

Izvori Franjine meditacije

• Sveto pismo: nalaziti veselje u presvetim riječima Gospodnjim (Opom 20)

Onaj tko čita Franjine spise ostane iznenađen učestalošću biblijskih citata. Iako moramo priznati da su neke citate dodali pisari ili prepisivači, ostaje činjenica da Franjo citira često pojedine riječi ili čitave rečenice iz Staroga, a posebno iz Novoga zavjeta. Činjenicu da je dobro poznavao Novi zavjet potvrđuju i njegovi biografi. Toma Čelanski tvrdi da je Franjo doista imao dobro pamćenje. Njegovo poznavanje najvažnijih odlomaka Biblije dolazi kako iz njegovoga aktivnoga sudjelovanja u liturgijskim slavljima, tako i iz osobnoga čitanja. Biblija je za njega bila neiscrpan izvor molitve i meditacije.Posebnu ulogu u njegovu životu imali su biblijski psalmi, pomoću kojih je Franjo u školi u Asizu naučio čitati i pisati. Budući da je psaltir služio i kao školska knjiga, naučio ih je napamet. To pojašnjava kako je uspio sastaviti vlastiti psaltir, to jest Časoslov muke Gospodnje, koji se na prvi pogled ne čini originalnim, jer je gotovo isključivo sastavljen od stihova uzetih iz psalma. Međutim, kad se malo pobliže pogleda ovaj časoslov, otkriva se da Franjo služeći se psalmima i drugim citatima iz Novoga Zavjeta stvara originalnu sliku Muke Kristove i doslovno Put križa. Znanje o psalmima i ljubav prema Raspetom pretočili su se tako u divnu meditaciju o Kristovom otajstvu.

Da se usredotočimo na Sveto pismo u našoj meditaciji potiče nas i Drugi vatikanski koncil u svojoj glasovitoj enciklici Dei Verbum kao i postsinodalno Apostolsko pismo Benedikta XVI. Verbum Domini (2010.) te Apostolska pobudnica pape Franje Evangelii gaudium (2013.). Proučavanje Biblije ne znači automatski ući u kontakt s Bogom. Izučavanje ne treba biti samo iz znatiželje ili još gore zbog hvalisavosti, nego u duhu slušanja i spremnosti da se učini ono što Riječ poučava. Franjo je želio da fratri radije budu „dobri u ljubavi nego neznalice željne znanja” (OgSav 69). Iz ovoga razumijevanja božanske Riječi, koja se događa u molitvi i u svetom djelovanju Duha, izvire iz Franjina srca duboko poštovanje prema riječima Gospodnjim.

I u ovom slučaju poštovanje prema svetim knjigama ne ostaje samo na mentalnoj razini, već rezultira stavom i svakodnevnom praksom. U istoj Oporuci Franjo inzistira na moljenju časoslova, ne samo zato što ujedinjuje zajednicu s cijelom Crkvom, nego i zato što ga dovodi u kontakt s nadahnjujućim izvorom: Božanskom Riječi. Časoslovom odgovaramo Bogu njegovim vlastitim riječima i meditiramo njegovu volju izraženu na poseban način u životu i riječima Isusa Krista. Stoga sigurno možemo govoriti o Lectio divina Franje Asiškog. Razumijemo Riječ toliko bolje koliko smo u stavu slušanja i molitve, tj. koliko od njegove Riječi učinimo da bude Riječ koja se moli i meditira.

• Muka: čitati knjigu Kristova križa

Franjo je imao veliko strahopoštovanje prema „riječima našega Gospodina Isusa Krista, koji je Riječ Očeva, i riječima Duha Svetoga, koje su duh i život” (2PVj 3). U tom pogledu temeljna je za njega bila slika križa. Po njoj je, kao iz pisane knjige, iznova prolazilo cijelo otajstvo spasenja. Jedan od događaja koji je najviše obilježio njegov život bio je susret sa slikom Raspetoga u crkvi sv. Damjana. Taj trenutak, osim što mu je otkrio njegovu zadaću, učinio je Franju čovjekom obilježenim križem iznutra, čovjekom koji će kasnije na gori La Verna i na izvan postati slika Raspetoga – alter Christus kako će ga nazvati kasniji hagiografi.

Njegova ljubav prema raspetom Otkupitelju izražena je na poseban način u molitvi povezanoj s nastankom prve zajednice – bratstva: „Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, …jer si svojim svetim križem otkupio svijet” (Opor 5). Značajno svjedočanstvo o važnosti ove molitve vidi se iz onoga što Bonaventura izvještava o prvoj zajednici: kada su fratri bili u Rivotortu i još nisu imali liturgijske knjige kako bi mogli pjevati kanonske časove, „čitali su … knjigu Kristova križa, poučeni primjerom i riječju oca, koji im je neprestano govorio o Kristovu križu” (1Bon IV, 3). Dobro znamo kako je franjevačka duhovnost obilježena križem, i da gotovo nema slike nekog franjevačkog blaženika ili sveca koji nije prikazan s križem ili simbolima muke. Štovanje križa stvorilo je kasnije mnoge oblike kršćanske pobožnosti: klasični Put križa sv. Leonarda Portomauricijskog, bratstvo pet rana, žalosna otajstva krunice i druge pobožne prakse. Ovakva franjevačka duhovnost utjecala je i na umjetnost, posebno u prikazivanju Krista na križu. Do vremena sv. Franje na slikama i raspelima uglavnom je prikazivan proslavljeni Krist, dok kasnije prevladava prikazivanje Krista koji pati na križu.

• Sve stvoreno: radovati se stvarima koje postoje na svijetu

Franjo se rado povlačio u samoću, običavao je cijele noći provoditi u napuštenim kapelama i određeno vrijeme živjeti u samotištima u planinama. Unatoč tome on nije bio čovjek koji je prezirao svijet. Već od samih početka Reda postoji određena bipolarnost, napetost između propovjedaonice i pustinje, između grada i samoće. Mislim da se može tvrditi da ta napetost karakterizira cjelokupnu povijest Franjevačkog reda i djelomično objašnjava teškoće, podjele i pokušaje reformi u Redu. Napetost između fuga mundi i osvajanja svijeta urođena je već kod Franje koji se „žurio da iziđe iz svijeta kojim je prolazio kao prognanik, ali se služio svim onim što je na svijetu. Protiv knezova tmine naime njime se služio kao borilištem, a Boga je promatrao kao zrcalo dobrote” (2Čel 165), piše Toma Čelanski vrlo metaforičnim jezikom, shvaćajući dobro duh razlučivanja koji je djelovao u Franji. S jedne strane udaljavao je sebe od svijeta, a s druge je uživao u svijetu kao prirodi stvorenoj od Boga. Pa tako Toma Čelanski nastavlja: „U svakoj umjetnini veličao je Umjetnika. Što god je opažao u stvorovima, podsjećalo ga je na Stvoritelja. Zanosno je klicao svim djelima Božjih ruku; uživajući u divnim prizorima, gledao je živi smisao i uzrok svega.”(2Čel 165)

Što Toma Čelanski govori lako se provjeri u spisima svetoga Franje. U Hvalama Bogu višnjemu poziva sve čitatelje, čak štoviše sva stvorenja, da slave Boga. Pred kraj svoga života ovaj je poziv upućen čitavom svemiru, a što je nabolje izrazio u svojoj Pjesmi brata Sunca. Čak je i priroda za Franju objekt meditacije. U svakom stvorenju iščitava Božji rukopis, zbog čega poziva sva stvorenja da se ujedine u hvaljenju Boga. Prema Franji jedinstvo s kozmosom nema samo opći odnos s Bogom, nego iznad svega s Kristom po kome je sve stvoreno i po kome sve postoji.

Franjo doživljava jedinstvo svemira kao poziv Stvoritelja da obrađujemo zemlju s poštovanjem i osjećajem odgovornosti. Otuda i naša ekološka zauzetost u svijetu u kojem danas prevladava neviđena eksploracija dobara i konzumizam pod motom kupi i baci. Franjo zna i po kojoj cijeni se svijet pomirio s Bogom, i zato upućuje „pozdrav u Onome koji nas je otkupio i oprao nas svojom predragocjenom krvlju” (PRe 3). Tako se uživanje u lijepim stvarima u svijetu ujedinjuje sa sviješću da nas je spasonosno Kristovo djelo vratilo u prijateljstvo s Bogom i da nismo otkupljeni samo mi ljudi, nego i cijeli svijet. Stoga iz više razloga svako stvorenje postaje izvor meditacije.

Na kraju, vidimo da je Franjo pravi učitelj svim ljudima, a napose članovima velike franjevačke obitelji. Svatko bi trebao s više pažnje nadahnjivati se na istim izvorima meditacije: Svetom pismu, muci Kristovoj i svemu stvorenom. Tako ćemo i mi postati plodni za nove duhovne izričaje i vlastite molitve. A molitve svetog Franje, lijepe u svom stilu i bogate svojim teološkim sadržajem, izvor su stalnog nadahnuća te beskonačne interpretacije i meditacije za sve ljude i sva vremena. Bogu hvala, danas imamo Franjevačke izvore prevedene na hrvatski jezik. Stoga, posegnimo češće za njima i napojimo se duhovno na tom izvoru.

Objava Temeljne karakteristike franjevačke molitve pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Iz povijesti župe

Godine 1854. odijeljena je od župe Osova samostalna kapelanija Ponijevo i prema matičnim knjigama ta godina se uzima kao godina nastanka ove kapelanije koja je kasnije od 15. prosinca 1872. godine dobila status župe i u tom svojstvu svoje sjedište 1894./1895. prenijela u Novi Šeher. Od tada i nosi ovo ime o čemu svjedoče pisani dokumenti Historični opis zemljah i župskih zgrada župah na Kustodiju Kreševskog Samostana spadajućih i Imovnik.

Kapelaniju Ponijevo činila su sljedeća sela: Adže, Beše, Bijeli Klanci, Čusto Brdo, Gajić, Galovac, Goleši, Grabovci, Ljubatovići, Matina, Novi Šeher, Pire, Ponievo, Ozimice, Trupina i Tujnica. U vrijeme osnivanja kapelanija je imala 169 domaćinstava, tj. 1178 katolika, a tijekom sljedećih godina broj katolika se povećavao. Fra Filip Bošnjaković je izgradio župnu kuću s kamenim podrumom te drvenim prizemljem koje je zapravo bila kapela i prvim katom kao župnim stanom, ali župna crkva na Ponijevu nije nikada sagrađena. U listopadu 1894. godine župa je premještena u Novi Šeher. Početkom 20-ih godina 20. stoljeća došlo je do gradnje crkve u Novom Šeheru, a najzaslužniji za gradnju župne crkve bio je fra Blaž Pordušić koji je 13 godina bio župnik.

U tom vremenu veličina crkve bila je prihvatljiva, a kasnije je zbog svoje trošnosti i potrebe obnove te nemogućnosti da primi sve veći broj vjernika bila proširena krajem 60-ih godina 20. st. i to je oblik crkve koji je ostao do danas. Nakon što je završena vanjska obnova crkve, počela je obnova župne kuće 70-ih godina 20. st. koja je i proširena. Nakon obnove župne kuće, točnije 80-ih, počele su se graditi dvije kapele-crkve: jedna u Ozimici, a druga na Dubravi. U Domovinskom ratu srpska vojska je srušila kapelu na Dubravi. Crkva u Novom Šeheru rat je dočekala u oronulom i dotrajalom stanju tako da se razmišljalo što učiniti: graditi novu crkvu ili uraditi temeljitu obnovu već postojeće crkve. Tadašnji se župnik fra Vinko Ćuro odlučio za obnovu i krenuo na posao. Projekt je izradio zagrebački arhitekt Florijan Škunca i crkva je temeljito obnovljena i iznutra i izvana. Crkva je umjetnički obogaćena sa 17 vitraja kao postaje križnoga puta akademskoga slikara Vladimira Blažanovića. Četrnaest vitraja urađeni su kao postaje križnoga puta, a na tri su prikazani Uskrsnuće, Simboli evanđelja i Višeslavova krstionica. Završetkom unutarnjega uređenja krenulo se na uređenje okoliša. Ispred župne crkve postavljena je skulptura Sv. Franjo s vukom što je rad slovenskog akademskoga kipara Jakova Brdara.

U crkvi je za vrijeme župnika fra Ivice Karatovića postavljena i oltarna slika – mozaik Sv. Ilija, zaštitnika župe, koju je izradio akademski slikar iz Travnika Anto Mamuša. Za vrijeme župnika fra Josipa Tomasa u crkvi je urađena freska Blažene Djevice Marije – rad akademskoga slikara Mladena Ivešića, kip sv. Ante Padovanskog akademskoga kipara Joakima Gregova, postavljen novi tabernakul u bronci, podno grijanje i ispovjedaonica, a u potpunosti je obnovljena i područna kapela u Ozimici.

Župa danas

Župa danas ima 2500 vjernika koji su raspoređeni u 900 obitelji. Čine je sljedeća sela: Adže, Beše, Dubrave, Galovac, Grabovica, Ljubatovići, Matina, Mladoševica, Ozimica, Ponijevo, Strupina, Pire i Novi Šeher. U župi djeluju tri svećenika fratra: fra Josip Jukić, župnik te dva kapelana fra Vinko Ćuro i fra Miroslav Batarilo. Milosrdnica s. Mirjam Ramljak vodi crkveno pjevanje i vjeronauk za prvopričesnike.

U novije vrijeme ugrađen je razglas u župnoj crkvi i u filijalnoj crkvi u Ozimici te su postavljene nove klupe u župnoj crkvi u Novom Šeheru. Nove klupe, koje je izradio domaći majstor stolar Slavko Kljajić, upotpunile su unutrašnjost crkve.

Od osnivanja župe u Novom Šeheru prisutan je duh sv. Franje Asiškog preko njegove braće, franjevaca Bosne Srebrene. Utkan je taj duh u svim naraštajima i prenosio se s koljena na koljeno, s generacije na generaciju. Tijekom postojanja župe organizirano se radilo s djecom i mladima. U posljednje se vrijeme nije puno radilo s Framom, no s početkom nove školske godine počinje rad Frame Novi Šeher. Trenutno Frama broji 104 framaša. Frama ima svoje susrete subotom u 18 h, na kojima se okupi 80 framaša. Svaki susret je tematski, a susreti su izrazito posjećeni i mladi zbilja uživaju u takvoj sredini i svaki put ih je sve više i više.

Mladi su naučili kroz životopis sv. Franje i način na koji je Franjo živio svoju mladost sa željom za slavom i posjedovanjem što je to što čovjeka može učiniti sretnim. To nije ništa izvanjsko, ništa javno, nego unutarnji mir i punina zadovoljstva usklađujući vjeru u Boga s čovjekom i svim stvorenjima. Upravo to oduševljava i šeherske framaše. Samostalno su pokrenuli framaški zbor koji broji 25 članova, a vježbaju nakon Frame. Rad s mladima vidljiv je i kroz sportske aktivnosti. Mladi iz Novog Šehera osvojili su prvi put malonogometnu katoličku ligu u Sarajevu i plasirali se na završno natjecanje u Petrinju. Mladi su osjetili da su dobili nešto svoje i da su i oni važan kotačić u funkcioniranju župe.

Posjećenost svetih misa je velika. Ljudi se nakon mise vide, porazgovaraju i svoje druženje nastave uz čašicu razgovora u obližnjim kafićima. Župljani su vjernici koji redovito posjećuju svete mise nedjeljom, a poneki i radnim danima. Mise su u župi u 8 i 11 sati u župnoj crkvi te u filijalnoj crkvi u Ozimici u 9 i 18 sati, a mladom nedjeljom slavi se sveta misa u 13 sati na zavjetnom mjestu Goleše koje se nalazi u selu Pire.

Na svetim misama djeca i framaši – njih 30 – sudjeluju kao ministranti te čitači, a tu je i pjevački zbor. Na ranoj misi u 8 sati zbor čine djeca u pratnji Katarine Perković na klaviru, a na pučkoj misi u 11 sati sudjeluje zbor koji čine odrasle osobe u pratnji Agate Perković na klaviru. Župa osim glavnoga patrona sv. Ilije proroka, 20. srpnja, ima i svoj drugi patron koji je slavi na Malu Gospu, 8. rujna.

Jednom godišnje Kulturno-umjetničko društvo Gromovnik organizira besplatni tečaj izvornoga kola, šargije i violine i odaziv je doista velik te dolaze i mladi iz drugih župa. Tečaj izvornoga kola i šargije vodi Marica Filipović, a violine Ivica Tomić. Nedjeljom uoči svetkovine sv. Ilije, patrona župe, održava se Šeersko prelo koje je već postalo tradicija. Prvo prelo je održano 2000. godine i održava se svake godine. Ljudi ove župe vole se sresti i zapjevati izvornu pjesmu uz šargiju i violinu, a sam kraj je bogat talentiranim sviračima i pjevačima, napominje župnik koji je i sam polaznik tečaja šargije. 

Jedan od najvećih problema s kojim se bori općina Žepče, ali i ova župa, jest stalno odlaženje mlađih osoba u inozemstvo zbog bolje budućnosti i boljih prilika za posao što je u ovoj sredini, nažalost, slabije moguće zbog neriješene političke situacije u BiH koja ne daje ljudima sigurnost i perspektivu. Prije rata u potragu za poslom bi odlazili samo muževi, a žene bi s djecom ostajale u kući i brinule za kuću te odgoj i školovanje djece. Danas je situacija drukčija jer odmah ide čitava obitelj, rijetko koja žena želi ostati u obiteljskoj kući s djecom i živjeti odvojenim životom. Teritorijalno župa obuhvaća i Osnovnu školu „Fra Grga Martić” iz Ozimice koja ima svoju područnu školu na Ponijevu. Nakon završetka osnovne škole učenici odlaze u Žepče u srednju školu nakon koje se većina odlučuje na studij. Najčešća mjesta u koja odlaze na studij su: Osijek, Zagreb, Mostar, Tuzla ili Sarajevo. Oni koji završe trogodišnje srednje škole ili ostaju raditi u rodnom mjestu ili odlaze u inozemstvo u potrazi za poslom. I ovdje su traženi zanati, ali nisu dobro plaćeni. Mladi koji završe studij nemaju odmah posao i trebaju dugo čekati kad će se i gdje zaposliti pa se često i oni odlučuju na odlazak u inozemstvo ili ostaju u gradu u kojem su i završili studij. Svi koji bi otišli negdje izvan rodnoga mjesta, župe vraćaju se obično nekoliko puta godišnje. Najčešće dolaze za Božić, Uskrs, Ilinu, Veliku Gospu te za Svi sveti. Kad dođu u svoj rodni kraj, željni su druženja, zabave, razgovora i sve svoje slobodno vrijeme provedu u takvim okruženjima kako bi nadomjestili ono što nemaju u drugim zemljama. Od Iline do Velike Gospe u našoj župi boravi oko 500 naših ljudi koji su tijekom godine u inozemstvu. Iako se nalaze daleko do šeherskoga kraja, svojim prilozima itekako pomažu svojoj župi.

(Matea Jurčević)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Župa sv. Ilije proroka – Novi Šeher: župa dobrih, vrijednih i ponosnih ljudi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovim povodom, pomoćni biskup banjolučki mons. dr. fra Marko Semren pripremio je prigodno predavanje o Pravilu sv. Franje, a Franjevačka provincija Sv. Križa – Bosna Srebrena i Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM odlučile su predavanje uobličiti u knjižicu koja je nedavno izišla iz tiska.

U knjižicu je uključen i originalni tekst Pravila – temeljnog dokumenta koji usmjerava franjevački hod, ali i dokumenta važnog za sveukupnu kršćansku dužnost.

U predgovoru su provincijali fra Zdravko Dadić i fra Jozo Grbeš kazali: „Pravilo sv. Franje nije samo skup odredbi i propisa. U njemu se može otkriti najdublji smisao puta kojim hodimo, jer je ono izraz Franjine ljubavi prema Bogu i stvorenjima, izraz njegove vjernosti Evanđelju i Crkvi. I danas još Pravilo sv. Franje nadahnjuje ljude diljem svijeta da slijede Krista po uzoru na siromašnog, slobodnog i radosnog trubadura iz Asiza i poziva na življenje svetog Evanđelja Gospodina našega Isusa Krista u poslušnosti, čistoći i siromaštvu”, a osim toga svojoj subraći su poručili: „Nadamo se da će nam ova knjižica stalno biti na dohvat ruke i blizu srca kako bi bila trajni poticaj za naš duhovni rast i služenje Bogu, braći i bližnjemu.”

Objava O 800. obljetnici franjevačkog Pravila pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Da bi ga razumjeli i ljudi i sve stvoreno, Franjo im se obraćao univerzalnim jezikom ljubavi pa zato i jest mogao cijeli svoj život povezivati, spajati, izgrađivati, prihvaćati, praštati i bezuvjetno voljeti. Pa bio to i gubavac – jedan teško bolesni čovjek kojemu je drugi zdravi čovjek amputirao dostojanstvo živoga bića i gurnuo ga na rub društva i života. Ustvari, baš taj gubavac liječi Franju i otvara mu potpuno nova obzorja ljudskosti prožete Božjom prisutnošću. Nakon što ga je zagrlio i poljubio, Franjo je progledao i tek od tada s lakoćom svagdje prepoznavao Boga. Čak i u uvelu listu koji, obojen jesenskim žarkim bojama, nježno leprša prema tlu da ga zagrli i nahrani kako bi na tom mjestu opet mogao cvasti život.

Tko sam, što sam i kamo idem?

No, u takvo stanje duha ne stiže se tek tako. Lutao je Franjo dobro utabanim i širokim putevima ljudske časti, slave i sjaja ne zamarajući se previše onim uskim vratima i tijesnom putu koji vodi u Život (usp. Mt 7,13-14). Mlad, zdrav i bogat nije gubio vrijeme kako bi sebi osigurao još i plemićki status. Najbrži i najjednostavniji put bio je rat, a njega nažalost nikad ne treba dugo čekati. Čim su Asižani zaratili protiv Perugie, Franjo se pompozno odaziva i odlazi u rat. Međutim, jedno je filmski scenarij romantična mladića, a drugo je neumoljiva stvarnost. Asižani gube, a Franju zarobljavaju i zatvaraju. Na ruševinama mladenačkih snova Franjo se prvi put ozbiljno susreće sa samim sobom. I baš u hladnoj ćeliji, mjestu sramote, poraza i razočaranja, u njemu bolno počinju izranjati temeljna životna pitanja: tko sam, zašto sam ovdje i kamo idem? Nakon što mu je otac platio slobodu, vraća se satrven i potišten. Bolestan. A bolest mu nudi onoga što čovjek nikad nema kad je zdrav: vremena. I tako još dublje razmišlja o sebi, životu, ljudima. O Bogu. Ta tišina duha omogućava mu duboko u sebi čuti glas: Tko ti, Franjo, može više dati – gospodar ili sluga? Kad je odgovorio: Pa, gospodar, glas je dalje nastavio: Zašto onda tražiš slugu, a ne gospodara? Kako jasno i jednostavno, a ipak tako komplicirano i ljudima teško dostižno u životu! Raspoznati što je tko u vlastitom životu znači postati mudar i živjeti u pravom smislu te riječi. Kad je Franjo poredao prioritete, sve se nekako počelo činiti smislenim i vrijednim. Polagano se rodio novi čovjek koji prihvaća Božji poziv za rad na Njegovoj njivi.

A što su drugi ljudi mislili o njegovu obraćenju? Odmah su se prvo javili skeptici i odmahivali glavom kad bi ogovarali ovaj novi Franjin život. Kako? Zašto? Vjerojatno se pretvara! Kako imati sve, a skinuti i vratiti ocu čak i odijelo sa sebe? Sramota! Zašto razdijeliti,a ne zgrtati? Što to ima veliko u krajnjoj malenosti? Pravi se važan. Zašto riskirati iskorakom iz ugodnog komfora navika, automatizma i prosječnosti? Neke se stvari jednostavno stoljećima ne mijenjaju. Ni danas ništa nije drukčije onomu tko se obrati i odluči živjeti u skladu sa svojom vjerom. Međutim, istinsko obraćenje ništa ne može poremetiti. Čovjek se obraća Bogu i svjedoči Ga ljudima, a ne obratno. Zato je svima njima brzo postalo jasno da to nije još jedan hir jednoga nekoć bogatog mladića, nego njegova stvarna želja i opredjeljenje da živi evanđelje u doslovnom smislu: u jednostavnosti, istinskom siromaštvu i slobodi duha. Kada je nešto autentično i iskreno, ono brzo postane privlačno drugim ljudima koji mu se pridružiše i nazvaše se manjom braćom. Tako nastadoše franjevci.

Neodoljiva pjesma stvorenja

Iz obilja Franjina života izdvaja se nekoliko smjernica koje i nama danas mogu poslužiti za stvaranje boljega i čovječnijega okruženja. Franjo ne baca staro da bi stvorio novo. On se ne ograđuje, nego se uranja i širi. Novost njegova života utemeljena je samo na evanđeoskoj riječi i iz nje on crpi entuzijazam i širi radost. On ne bježi niti se distancira od svoga vremena, nego u njega uranja da bi ga iznutra promijenio i oplemenio. Tako sve postaje novo. Oprano. Braća i sestre. I to samo nakon što je otkrio evanđelje koje mu je svakodnevno bilo na dohvat ruke i nakon što je shvatio da Isusove riječi nisu samo za čitanje i tumačenje, nego su mjesto susreta s Bogom i kao takve trebaju biti svakodnevno življene.

Kad čovjek živi i svojim životom utjelovljuje Božju riječ, tada se ne opterećuje suhoparnim tumačenjima niti ima vremena samo drugima prorokovati ili ih arogantno i paušalno kritizirati. Kako reče jedan filozof, jedino osoba koja ne vesla ima vremena ljuljati čamac. Ako je itko bio kritičar društva i Crkve, onda je to bio Franjo. Ali njegova potpuno utemeljena kritika nije bila opora, jalova i paušalna, nešto što je tu uglavnom samo radi sebe. Kritika radi kritike jedino hrani vlastitu samodopadnost. Njegova kritika je djelatna i snažno prožeta ljubavlju. Tek kao takva ona bolesno iscjeljuje, polomljeno i napuklo sastavlja, izgubljeno nalazi, a odbačeno, odbjeglo i zaboravljeno vraća i grli. Kao očev zagrljaj sina razmetnoga. To je polazište svake franjevačke kritike i kritičke misli. Sve drugo što u sebi ima gorčine, mržnje, ozlojeđenosti, omalovažavanja i osobne frustracije Franji je strano i tuđe. Namješteno i bezlično, a opterećujuće i neugodno Franjinim zajednicama.

Franjo ne samo da prihvaća svakoga čovjeka i sve stvoreno nego ih doslovno grli jer u svima njima jasno vidi Božji potpis. A kad nije vidljiv, on ga traži i nalazi. Takav odnos prema drugom čovjeku i svemu stvorenom ne može biti ništa drugo doli pjesma. Pjesma stvorenja. Nju je Franjo ispjevao pred kraj života dok je gotovo slijep, bolestan i bespomoćan ležao u jednoj slamnatoj kolibici uz crkvicu sv. Damjana, gdje je nekoć čuo poruku s križa: Franjo, dođi i popravi mi kuću koja se, kako vidiš, ruši. U toj pjesmi, on Bogu zahvaljuje za sve: sunce, mjesec, vjetar, vodu, vatru… pa čak i za smrt kojoj tepa kao svojoj sestrici. Pa, tko onda ne bi mogao voljeti Franju? Za njega nitko nije otpisan, ništa suvišno i beznačajno: od gubavca do pape, od kapi jutarnje rose do nepreglednoga svemira. U svemu vidi Božju nazočnost koja ga čini sretnim, raspjevanim i, ljudima svih vremena i prostora, neodoljivim.

Nemoguće je riječima do kraja opisati Franjin portret. Jer, jedno je opisivati sliku, a drugo je vidjeti je svojim očima. Ili je živjeti u Franjinu slučaju. Samo ćemo se tako, sa strane pukih promatrača i frustriranih kritičara društva i Crkve, premjestiti na stranu angažiranoga življenja evanđelja, što bi unijelo svježinu i istinske vrijednosti u sve pore našega životnog okruženja, a posebno u naše narušene međuljudske odnose. Ovakav će franjevački život poticati, pronalaziti i buditi sve ono dobro i lijepo u ljudima, a koje nerijetko bude zatrpano ili zagubljeno u šumi sporednih i beznačajnih životnih navika i želja. To je sv. Franjo uvijek s uspjehom pronalazio u drugima. Čak, kako ga je on nazvao, i u bratu vuku! Teško da ćemo uspjeti pronaći lijepo i dobro u vuku, ali valjda možemo u drugom i drukčijem čovjeku.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Kritika prožeta ljubavlju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Franjevačko proljeće događa se u kontekstu dubokoga traženja i jake želje da se može živjeti istinski evanđeoski život. U tom kontekstu siromaštvo se pojavljuje kao lijek i kao glavni put, naznačen u evanđelju, da se dođe do istinskoga i dubokoga odnosa s Isusom Kristom. Prva braća okupljena oko brata Franje oživljavaju evanđeoska vremena kada su apostoli i Isusovi učenici tražili samo kraljevstvo Božje i njegovo spasenje. Na Franju se od početka gledalo kao na učitelja evanđeoskoga života za sve one koji su htjeli živjeti pokorničkim životom.

Skupina prve braće bila je vrlo raznolika. Franjin primjer privlačio je i bogate i siromašne, a među njima nalazimo svećenike i laike, obrazovane ljude i neuke. Svi hagiografski izvori slažu se u činjenici apsolutne spontanosti prigodom pridruživanja prve braće. Nije tu bilo nagovaranja, samo opći poticaj na pokoru. Franjo će dvadeset godina kasnije reći da je dolazak nove braće sama Gospodinova inicijativa: Gospodin mi je dao braću (Op 14), a što je za njega bilo iznenađenje, jer on sam nikada nije planirao nikakvo vrbovanje za osnivanje neke redovničke institucije.

Nije moguće točno navesti sva imena i broj onih koji su bili dio prvoga bratstva. Među hagiografskim izvorima ne postoji podudarnost jer prve životopisce više zanimaju ne toliko imena koliko broj s različitim simboličkim značenjima. Npr. spominje se broj osam, simboličkoga značenja kako bi, kao u evanđelju, mogli ići dva po dva na četiri strane svijeta. Neki opet hagiografi kažu da je Franjo, kad se 1208. pojavio pred papom Inocentom III., imao sa sobom jedanaest ili dvanaest braće. Franjo je tako u Rimu predstavljen kao jedan od dvanaestorice, a time i kao jedan od nove skupine apostola, ili čak kao trinaesti, tj. kao Isus na čelu dvanaestorice apostola.

Imena prve braće koja se najčešće spominju su: Bernardo, Pietro Cattani, Egidije, Silvestar, Sabatino, Ivan, Filip, Morik. Svi oni iz Asiza poznavali su mladoga Franju, ili čak bili njegovi drugovi u mladosti. Tako da se može reći da je Franjino bratstvo nastalo još u mladosti ostalo, ali su se nakon njegova obraćenja ciljevi promijenili. Zatim je došla takozvana druga generacija od koje je nekoliko imena: Ivan (ili Semplice), Rufin, Leonard, Leon, Ginepro, Jakov, Teobald, Augustin, Masseo, Ilija, Illuminat, Pacifico i Šimun. U roku od nekoliko godina broj braće se ponovno povećao, toliko da ni legende više neće biti zainteresirane za pamćenje svih imena.

Početna družina kretala se uglavnom po središnjoj Italiji, dakle po Umbriji, Toskani, Laciju i provinciji Marche. Vrlo brzo braća su išla propovijedati po cijelom talijanskom poluotoku pa i dalje po raznim europskim zemljama. A svake su se godine mnogobrojna braća vraćala u Asiz na svoje okupljanje – kapitul. Na narativnoj razini brojevi od tri tisuće ili pet tisuća na poznatim kapitulima na rogožinama također imaju simboličnu vrijednost: u Djelima apostolskim kao plod propovijedanja nakon Duhova, gdje su nakon Petrova propovijedanja mnogi kršteni i tog dana pridružilo im se oko tri tisuće ljudi (Dj 2,41). S ovim brojevima postoji nakana da se potvrdi da se s manjom braćom događa nova Pedesetnica, čiji je najveći dokaz bio upravo bezbroj onih koji se pridružuju novom bratstvu.

U svakom slučaju broj braće brzo se povećavao, što je znak snažnoga poziva Franje i njegove prve braće. Jedno je sigurno: Franjo i manja braća pokazuju novi način življenja vjere i evanđelja. Što je fasciniralo tolike ljude? Zasigurno način života Franje i njegove braće, tj. njihovo življeno evanđelje: odreći se svega, bez kruha, bez štapa, bez kuće, ići i propovijedati evanđelje svojim životom. Franjino bratstvo bilo je utemeljeno na evanđeoskoj ljubavi, međusobnom prihvaćanju, uzajamnom poštovanju, uzajamnoj raspoloživosti, potpunoj ravnopravnosti, na bratskom dijalogu i susretu. A toga upravo nama danas nedostaje.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Franjino prvotno bratstvo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

To mjesto pod suncem nije nešto apstraktno, već je naša stvarnost i čvrsto tlo pod nogama koji gradi naš stav, vrijednosti koje cijenimo i naša vjera. Za njim čeznemo i tragamo cijeloga života, rijetko kad potpuno i iskreno sretni i zadovoljni. Najviše nam briga zadaje u mladosti, kada smo pomalo svugdje, a zapravo nigdje, kada želimo pripadati, ali mladenački duh i istraživač u nama nam ne dopušta da se smirimo i zadovoljimo tako lako. Uvijek mislimo da može bolje pa kao djeca u trgovini slatkiša gledamo sve stvari i sve prilike želeći probati ama baš sve. Ali probati sve od svijeta nije dobro niti poželjno, posebno ne za mladu osobu koja njeguje kršćanske vrednote. Pitanje koje se postavlja je sljedeće: kako jedan mladi katolik ili katolkinja pronalazi svoje mjesto pod suncem? U svijetu iskrivljenih vrijednosti gdje se svime trguje i gdje se servira samo ono jeftino i površno nije jednostavno zauzeti stav vjernika. Od mlade osobe se očekuje da objeručke prihvati svako odstupanje od moralnoga jer je to tobože nečije pravo, sloboda i svojevrsni poziv, i sasvim je normalno da se mladi katolik u takvom svijetu „pogubi”. Društvo takvoga svijeta zauzima se za različitost, ali zapravo unaprijed ima njezinu točno određenu verziju. Mladi katolik, koji u potpunosti živi svoju vjeru, u tu verziju ne spada. Živjeti život kontra svih trenutnih stavova je težak i izazovan život, ali nije i nemoguć, čemu svjedoče mnogi mladi ljudi u svijetu, ali i u našoj državi Bosni i Hercegovini.

Netko brine

U Frami sam se susretala s mnogim mladima koji su, željni osjećaja pripadnosti, tragali za nečim što će im to pružiti. Posebni u svojoj različitosti, svatko je tragao na svoj način, nastojeći uskladiti svoj život u Frami sa životom u obitelji, školi i s prijateljima. Neki su s lakoćom i bespogovorno živjeli načela svoje vjere, a neki su se, tu i tamo, malo gubili, odstupali pa vraćali, bivali onom jednom izgubljenom ovcom po koju je Krist svaki put išao. I mislim da je upravo to važno spoznati: mogu lutati i sumnjati, ali Netko me uvijek traži i o meni brine! Za mladoga je čovjeka koji čezne za osjećajem pripadnosti važno znati da je negdje uvijek dobrodošao. A to „negdje” nije ništa drugo doli Očev zagrljaj utkan u bit Crkve. Naše mjesto u Crkvi jednako je važno kao i naše mjesto pod suncem, s tim da mjesto u Crkvi ima jednu određenu prednost: za njim ne treba tragati – ono je tako jednostavno krštenjem postalo naše! U svijetu zbunjenosti i nesklada, gdje je puno jednostavnije prihvatiti grijeh nego ga odbaciti i gdje je vrlo lako pokleknuti i pasti, mladom katoliku je teško zauzeto živjeti svoju vjeru. Takav svijet zahtijeva prilagođavanje, a prilagođen katolik ne može živjeti svoju evangelizaciju. Kako svijetu mogu donijeti istinsku Ljubav i Istinu ako se sav svijetu prilagodim i pustim da me obuzme? Sve su to izazovi s kojima se susreće jedna mlada osoba koja zbunjeno promatra svoju stvarnost čeznutljivo tragajući za smislom i skladom između svoje religiozne i svjetovne dimenzije. Kao kršćani, naš identitet podrazumijeva dvostruku pripadnost: pripadnost Kristu i društvu u kojem živimo i djelujemo. Odvojiti sebe od takvoga društva i njegova utjecaja je vrlo teško. Društveni mediji i raznovrsne aplikacije koje su postale neizostavan dio naše stvarnosti, nažalost, najčešće nisu izvor kvalitetnih stvari koje nam mogu biti na koristi i izgradnju. Najdostupnije su one stvari koje su siromašne u vrijednosnim, moralnim i duhovnim dimenzijama, a koje su društveno najpopularnije i osiguravaju najviše lajkova. Život od lajkova i s nosom u mobitelu ne bi trebao biti život jedne mlade osobe; pretjerano korištenje i zloupotreba tehnologije nas otuđuje, udaljava jedne od drugih i premda prividno i online djelovalo kako imamo na tisuće prijatelja i pratitelja, u stvarnosti smo sami. I upravo je ta samoća i otuđenost nešto što suvremeni mediji propagiraju; vjerovati da sve možeš sam može djelovati motivirajuće, ali je takav stav u svojoj biti siromašan i potpuno neistinit. Mladoj osobi treba povratiti vjeru da bez Boga ništa ne može, a s Njim može sve te po Njemu koji nam je poslao druge dobre ljude zajednički činimo čuda! Upravo je papa Franjo na Svjetskom danu mladih u Riju 2013. godine rekao kako je najbolje sredstvo za evangelizaciju mladih drugi mladi čovjek. Zajedno smo pozvani biti u svijetu, ali ne od svijeta i koliko god to puta možda čuli, svjesni smo da je tu parolu teško i izazovno, ali definitivno, rame uz rame sa svojom braćom i sestrama, moguće živjeti. Potpuno odbaciti svijet je nemoguće, pogotovo za jednoga mladog čovjeka, ali koristiti svjetovno u svoju korist i na dobrobit zajednice je vrlina kojom se trebamo naoružati.

Kristolika promjena

Nedavno sam slušala jedan intervju s jednom američkom spisateljicom i političkom komentatoricom koja je prokomentirala kako je mladima danas zapravo vrlo teško i kako živimo u dobu koje „pati od mira”. Komentirala je kako su generacije naših djedova, pa i roditelja, odrastale u dobu kada je mladenački revolucionarski duh i želja za pravdom dolazila do izražaja i kada su imali priliku biti inicijatori promjena; suočavali su se sa stvarima koje su bile veće od njih samih, borili su se u svjetskim ratovima, protestirali protiv društveno-političkih organizacija i nepravdi, radili i bivali promjenama. Današnja mladež to manje-više nema; živimo u poprilično mirnom vremenu, omogućeno nam je školovanje što je u vremenu odrastanja naših roditelja bila privilegija posebnih, imamo svu moguću tehnologiju koja nas je, umjesto aktivirala i postala sredstvom kojim upravljamo, pasivirala i od nas učinila bića kojima se upravlja, bića koja ne misle za sebe, već za koje netko drugi misli. I taj mladenački revolucionarski duh koji i dalje tinja u nama najčešće koristimo u pogrešne svrhe. A kako li bi čudesno bilo biti revolucionarna kristolika promjena za ovo društvo! Biti revolucija – upravo ta riječ. Yves Ivonides u Vječnom zaljubljeniku kaže kako „danas sve malo vrijedi što se tim imenom ne može nazvati”.

Privodeći ovo promišljanje kraju i razmišljajući o poruci koju bih voljela poslati, te vraćajući se na one ključne misli koje sam spomenula kao što su mjesto u društvu, Crkvi, svijest o pripadanju i potrebi, evangelizacija i revolucija, ne mogu a da se ne sjetim poruke svetoga pape Ivana Pavla II. mladima iz 1998. godine kojom bih voljela i završiti, u nadi da će doprijeti do srca svake mlade osobe koja ovo bude čitala:

„Još mi je ostala jedna riječ, zadnja, ali možda najvažnija. Upravljena je tebi, draga mladeži. Radi se o kratkoj, ali bitnoj riječi. Evo je: Isus Krist je ‘put, istina i život’ (usp. Iv 14,6). On neće nikoga iznevjeriti i najbolji je prijatelj mladeži. Dopustite da vas zahvati (usp. Fil 3,12) kako biste mogli postati nositelji glavne uloge velike i divne pustolovine, ispletene ljubavlju prema Bogu i bližnjemu (usp. Mt 22,37-40). Budućnost je u vašim rukama: vaša budućnost, ali i budućnost Crkve i vaše domovine. Sutra ćete se morati suočavati s velikim odgovornostima. Bit ćete na razini svojih budućih zadataka, ako se sada na odgovarajući način pripravite uz pomoć svoje obitelji, Crkve i odgojnih ustanova.

Nađite svoje mjesto u Crkvi i u društvu, prihvaćajući velikodušno zadaće koje vam se sada povjeravaju u obitelji i izvan nje. To je najprikladniji način priprave za sutrašnje zadatke koji vas očekuju. Ne zaboravite nikada da je svako uređenje vlastita života, koje nije u skladu s Božjim naumom o čovjeku, osuđeno na neuspjeh, i to prije ili kasnije. Čovjek se, naime, samo s Bogom i u Bogu može potpuno ostvariti i postići puninu prema kojoj teži iz dubinâ svojega srca.”

(Iva Maros)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Naći svoje mjesto pod suncem pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sastavljanje Pravila nije išlo baš glatko. Franjina je prvotna želja bila jednostavno živjeti po evanđelju. Ne naviještati evanđelje velikim teološkim terminima, nego živjeti ga jasno i bez ikakvih dodataka. Potaknuti njegovim primjerom ubrzo su se Franji pridružili ljudi koji žele živjeti kao on. Kad je grupa narasla do broja dvanaest, kreću u Rim da sam papa potvrdi njihov način života kao crkveni. Kao Pravilo vjerojatno su zapisali nekoliko rečenica iz evanđelja. Tekst ovoga Prvotnog pravila je izgubljen. Ali kakva je svrha pisanja kad je ionako sve u evanđelju? No, kako broj braće raste, postaje sve jasnije da treba imati uređen način života, priznat i odobren od Crkve. Godine 1221. Franjo je napisao pravilo koje nije naišlo na odobravanje u Rimu pa se i naziva Nepotvrđeno pravilo.

U rujnu 1223. Franjo dolazi u Fonte Colombo s bratom Leonom i još nekim drugima. Tom prigodom sastavlja konačni nacrt Pravila napisanoga za svoju braću, koje je napokon odobreno 29. studenoga 1223. od pape Honorija III., a koje vrijedi i danas za svu manju braću. Sveti Bonaventura u svom životopisu o Franji piše (u LM IV, 11:1084): „Prvo pravilo reda zapravo je bila zbirka riječi iz Evanđelja i to vrlo opsežna. Stoga, kad ih je želio sažeti za potvrdu, otišao je s dvojicom drugova (…) na brdo, gdje ih je (…) dao zapisati kako ga je Duh Sveti poticao tijekom molitve.” Iz te zgode proizlazi izraz franjevački Sinaj. Fonte Colombo, mjesto gdje je Franjo od samoga Boga primio pravilo, svoj način života – baš kao što je Mojsije primio ploče s Deset zapovijedi na gori Sinaj.

Osim toga Fonte Colombo je svjedok patnji i bolesti sv. Franje. Na svom putovanju u Svetu Zemlju Franjo je zadobio upalu oka od koje je gotovo oslijepio. Početkom 1226. u Fonte Colombu bio je posljednji pokušaj da se riješi ove teške bolesti. Užarenim željezom liječnici su mu više puta bez anestezije pokušavali spaliti žile (postupak kauterizacije) između ušiju i očiju kako bi mu oslobodili pritisak na oči, no bez velikoga uspjeha. Franjevački izvori pripovijedaju da se Franjo, suočen s ganućem i bijegom braće na početku strašne operacije (zapravo pravoga mučenja), dok je liječnik grijao željezo, obratio sestri vatri moleći je da ublaži svoju žestinu. I vatra je poštedjela Franju od boli na veliko čuđenje braće i liječnika.

Još je jedan zanimljiv detalj iz ovoga samotišta i svetišta. Svatko tko posjeti kapelu sv. Magdalena primijetit će jednostavno crveno slovo „T” na otvoru prozora lijevo od oltara. Znak tau (T) Franji je posebno drago slovo grčkog alfabeta jer ga je podsjećalo na Kristov križ i znak izabranika prema Otkrivenju. I prorok Ezekiel i Knjiga Otkrivenja spominju ga kao znak odabranih koji će biti na čelu spašenih na posljednjem sudu. Toma Čelanski piše (3 Čel 3): „Njemu (Franji) prije svih drugih slova bio je poznat znak Tau. Samo s njim ovjeravao je svoje poslanice; njime je posvuda oslikao zidove i ćelije.” Znak tau (T) postao je prepoznatljivim i zaštitnim znakom franjevačkoga pokreta.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Fonte Colombo – franjevački Sinaj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Koja je veza između mira i Duha Svetoga? Prvo što uočavamo jest činjenica da je golub simbol i mira i Duha. Golub je glasnik mira i pomirenja nakon grijeha, borbe, potopa, čišćenja. Za razliku od svjetovnoga, prividnoga mira, Kristov mir je plod Duha koji primamo nakon duhovne pobjede (usp. Mt 10,34). Čovjek čezne za rajskim mirom koji je izgubio zbog istočnoga grijeha. Samo nam Mesija može vratiti izgubljeni rajski mir jer je on pobijedio dušmana (napasnika) u pustinji i na Golgoti. Zato nas Himan potiče da molimo Duha da ostvari u nama ono što je učinio u Kristovu životu. Naime, molimo ga da nam pomogne u borbi s napastima da bismo već ovdje na zemlji imali predokus vječnoga mira koji nas čeka u Nebu. Mir Božji ili mir Kristov počinje ovdje na zemlji. Po Kristovoj Krvi pomireni smo s Bogom (usp. Ef 2,14-15). Po milosti Duha Svetoga dobivamo mir u srcu, u obitelji, u društvu.

U Novom zavjetu mir se najčešće predstavlja kao „plod Duha” (usp. Rim 8,6; 14,17; Gal 5,22). Mi smo u stalnoj duhovnoj borbi koja se odvija u nama, u borbi između „tijela” i „duha”. Ako živimo „po tijelu”, po tjelesnim strastima i požudama (bludnost, nečistoća, razvratnost…), nećemo se spasiti (usp. Gal 5,19-21). Ako živimo „po Duhu”, onda donosimo plodove Duha (ljubav, radost, mir…) i postižemo spasenje (usp. Gal 5,22-23). U nama se vodi duhovna borba između „staroga čovjeka” koji želi živjeti po „djelima tijela”, po „djelima tame” i „novoga čovjeka” koji živi „po Duhu” i donosi plodove Duha. Dobro stablo donosi dobre plodove, a zlo stablo rađa zlim plodovima (usp. Mt 7,16-20). Ovdje je korisno da uočimo razliku između karizmi i plodova Duha. Dok su karizme (izvanredni darovi) isključivo djelo Duha, koji ih daje kome hoće i kako hoće, plodovi su rezultat suradnje Božje milosti i čovjekove slobode. To su plodovi koje zemlja naše slobode proizvodi kada prima rosu Duha Svetoga. Plodovi su, poput kreposti i vrlina, isti za sve, dok su darovi različiti od osobe do osobe. Ne možemo svi biti pastiri, proroci, čudotvorci…, ali svi trebamo biti ljubazni, strpljivi, čisti, mirotvorci itd.

Osim što je mir dar Božji (milost) i plod Duha (krepost), on je i naša dužnost. Naime, Isus nas poziva da budemo mirotvorci (usp. Mt 5,9). Kako postajemo mirotvorci? Prvo, trudimo se sačuvati mir u srcu, ne vraćajmo zlo za zlo, ne ogovarajmo i ne osuđujmo bližnje. Zatim, aktivno se borimo za pravdu i mir u društvu, govorimo i pišimo o miru. Povežimo se i surađujmo s mirotvorcima oko sebe. Ugledajmo se, pored ostalih, u sv. Franju Asiškoga koji je živio i propovijedao mir i dobro svim stvorenjima. Konačno, molimo za mir u obiteljima, župama, narodu i cijelom svijetu. Važno je da otkrivamo putove mira, da koračamo stazama mira (usp. Lk 1,79), ali zapamtimo da je potpuni mir dar Božji koji se ostvaruje tek u nebeskom Jeruzalemu. Zato stalno molimo Duha da daruje Božji mir i nama i Crkvi i cijelome svijetu.

Oče nebeski, počelo i uzore pravoga mira, daruj nam smireno djelovanje, želje bez strasti, revnost bez uzrujanosti. Ne dopusti da nam zavist neprijatelja, uznemirenost tjelesnih strasti i skrupuli savjesti umanje ili ukradu taj dragocjeni dar. Ispuni nas darovima i plodovima svoga Duha da bismo postali oruđe i kanali tvoga mira za Crkvu i svijet, poput asiškoga Siromaška. Hvala ti za mesijanski mir koji nam dolazi po Kristu u Duhu Svetom. Amen.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Duh Sveti nam dariva veliki Božji mir pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.