Početna stranica » Naći svoje mjesto pod suncem

Naći svoje mjesto pod suncem

678 pregleda

Mjesto pod suncem nije nešto apstraktno, već je naša stvarnost i čvrsto tlo pod nogama koji gradi naš stav, vrijednosti koje cijenimo i naša vjera. Za njim čeznemo i tragamo cijeloga života, rijetko kad potpuno i iskreno sretni i zadovoljni

Naći svoje mjesto pod suncem! Ovaj naizgled običan i jednostavan životni zadatak u stvari je sve samo ne to. Ovo je životna filozofija koja podrazumijeva borbu, ustrajnost, rast, (ne)uspjeh, traganje i propitkivanje, vjeru i sumnju, suze i smijeh. I još mnogo toga! A život nam ne nudi priručnik s konkretnim uputama kako taj zadatak ostvariti, već odgovore pronalazimo sami. Iskustvom.

To mjesto pod suncem nije nešto apstraktno, već je naša stvarnost i čvrsto tlo pod nogama koji gradi naš stav, vrijednosti koje cijenimo i naša vjera. Za njim čeznemo i tragamo cijeloga života, rijetko kad potpuno i iskreno sretni i zadovoljni. Najviše nam briga zadaje u mladosti, kada smo pomalo svugdje, a zapravo nigdje, kada želimo pripadati, ali mladenački duh i istraživač u nama nam ne dopušta da se smirimo i zadovoljimo tako lako. Uvijek mislimo da može bolje pa kao djeca u trgovini slatkiša gledamo sve stvari i sve prilike želeći probati ama baš sve. Ali probati sve od svijeta nije dobro niti poželjno, posebno ne za mladu osobu koja njeguje kršćanske vrednote. Pitanje koje se postavlja je sljedeće: kako jedan mladi katolik ili katolkinja pronalazi svoje mjesto pod suncem? U svijetu iskrivljenih vrijednosti gdje se svime trguje i gdje se servira samo ono jeftino i površno nije jednostavno zauzeti stav vjernika. Od mlade osobe se očekuje da objeručke prihvati svako odstupanje od moralnoga jer je to tobože nečije pravo, sloboda i svojevrsni poziv, i sasvim je normalno da se mladi katolik u takvom svijetu „pogubi”. Društvo takvoga svijeta zauzima se za različitost, ali zapravo unaprijed ima njezinu točno određenu verziju. Mladi katolik, koji u potpunosti živi svoju vjeru, u tu verziju ne spada. Živjeti život kontra svih trenutnih stavova je težak i izazovan život, ali nije i nemoguć, čemu svjedoče mnogi mladi ljudi u svijetu, ali i u našoj državi Bosni i Hercegovini.

Netko brine

U Frami sam se susretala s mnogim mladima koji su, željni osjećaja pripadnosti, tragali za nečim što će im to pružiti. Posebni u svojoj različitosti, svatko je tragao na svoj način, nastojeći uskladiti svoj život u Frami sa životom u obitelji, školi i s prijateljima. Neki su s lakoćom i bespogovorno živjeli načela svoje vjere, a neki su se, tu i tamo, malo gubili, odstupali pa vraćali, bivali onom jednom izgubljenom ovcom po koju je Krist svaki put išao. I mislim da je upravo to važno spoznati: mogu lutati i sumnjati, ali Netko me uvijek traži i o meni brine! Za mladoga je čovjeka koji čezne za osjećajem pripadnosti važno znati da je negdje uvijek dobrodošao. A to „negdje” nije ništa drugo doli Očev zagrljaj utkan u bit Crkve. Naše mjesto u Crkvi jednako je važno kao i naše mjesto pod suncem, s tim da mjesto u Crkvi ima jednu određenu prednost: za njim ne treba tragati – ono je tako jednostavno krštenjem postalo naše! U svijetu zbunjenosti i nesklada, gdje je puno jednostavnije prihvatiti grijeh nego ga odbaciti i gdje je vrlo lako pokleknuti i pasti, mladom katoliku je teško zauzeto živjeti svoju vjeru. Takav svijet zahtijeva prilagođavanje, a prilagođen katolik ne može živjeti svoju evangelizaciju. Kako svijetu mogu donijeti istinsku Ljubav i Istinu ako se sav svijetu prilagodim i pustim da me obuzme? Sve su to izazovi s kojima se susreće jedna mlada osoba koja zbunjeno promatra svoju stvarnost čeznutljivo tragajući za smislom i skladom između svoje religiozne i svjetovne dimenzije. Kao kršćani, naš identitet podrazumijeva dvostruku pripadnost: pripadnost Kristu i društvu u kojem živimo i djelujemo. Odvojiti sebe od takvoga društva i njegova utjecaja je vrlo teško. Društveni mediji i raznovrsne aplikacije koje su postale neizostavan dio naše stvarnosti, nažalost, najčešće nisu izvor kvalitetnih stvari koje nam mogu biti na koristi i izgradnju. Najdostupnije su one stvari koje su siromašne u vrijednosnim, moralnim i duhovnim dimenzijama, a koje su društveno najpopularnije i osiguravaju najviše lajkova. Život od lajkova i s nosom u mobitelu ne bi trebao biti život jedne mlade osobe; pretjerano korištenje i zloupotreba tehnologije nas otuđuje, udaljava jedne od drugih i premda prividno i online djelovalo kako imamo na tisuće prijatelja i pratitelja, u stvarnosti smo sami. I upravo je ta samoća i otuđenost nešto što suvremeni mediji propagiraju; vjerovati da sve možeš sam može djelovati motivirajuće, ali je takav stav u svojoj biti siromašan i potpuno neistinit. Mladoj osobi treba povratiti vjeru da bez Boga ništa ne može, a s Njim može sve te po Njemu koji nam je poslao druge dobre ljude zajednički činimo čuda! Upravo je papa Franjo na Svjetskom danu mladih u Riju 2013. godine rekao kako je najbolje sredstvo za evangelizaciju mladih drugi mladi čovjek. Zajedno smo pozvani biti u svijetu, ali ne od svijeta i koliko god to puta možda čuli, svjesni smo da je tu parolu teško i izazovno, ali definitivno, rame uz rame sa svojom braćom i sestrama, moguće živjeti. Potpuno odbaciti svijet je nemoguće, pogotovo za jednoga mladog čovjeka, ali koristiti svjetovno u svoju korist i na dobrobit zajednice je vrlina kojom se trebamo naoružati.

Kristolika promjena

Nedavno sam slušala jedan intervju s jednom američkom spisateljicom i političkom komentatoricom koja je prokomentirala kako je mladima danas zapravo vrlo teško i kako živimo u dobu koje „pati od mira”. Komentirala je kako su generacije naših djedova, pa i roditelja, odrastale u dobu kada je mladenački revolucionarski duh i želja za pravdom dolazila do izražaja i kada su imali priliku biti inicijatori promjena; suočavali su se sa stvarima koje su bile veće od njih samih, borili su se u svjetskim ratovima, protestirali protiv društveno-političkih organizacija i nepravdi, radili i bivali promjenama. Današnja mladež to manje-više nema; živimo u poprilično mirnom vremenu, omogućeno nam je školovanje što je u vremenu odrastanja naših roditelja bila privilegija posebnih, imamo svu moguću tehnologiju koja nas je, umjesto aktivirala i postala sredstvom kojim upravljamo, pasivirala i od nas učinila bića kojima se upravlja, bića koja ne misle za sebe, već za koje netko drugi misli. I taj mladenački revolucionarski duh koji i dalje tinja u nama najčešće koristimo u pogrešne svrhe. A kako li bi čudesno bilo biti revolucionarna kristolika promjena za ovo društvo! Biti revolucija – upravo ta riječ. Yves Ivonides u Vječnom zaljubljeniku kaže kako „danas sve malo vrijedi što se tim imenom ne može nazvati”.

Privodeći ovo promišljanje kraju i razmišljajući o poruci koju bih voljela poslati, te vraćajući se na one ključne misli koje sam spomenula kao što su mjesto u društvu, Crkvi, svijest o pripadanju i potrebi, evangelizacija i revolucija, ne mogu a da se ne sjetim poruke svetoga pape Ivana Pavla II. mladima iz 1998. godine kojom bih voljela i završiti, u nadi da će doprijeti do srca svake mlade osobe koja ovo bude čitala:

„Još mi je ostala jedna riječ, zadnja, ali možda najvažnija. Upravljena je tebi, draga mladeži. Radi se o kratkoj, ali bitnoj riječi. Evo je: Isus Krist je ‘put, istina i život’ (usp. Iv 14,6). On neće nikoga iznevjeriti i najbolji je prijatelj mladeži. Dopustite da vas zahvati (usp. Fil 3,12) kako biste mogli postati nositelji glavne uloge velike i divne pustolovine, ispletene ljubavlju prema Bogu i bližnjemu (usp. Mt 22,37-40). Budućnost je u vašim rukama: vaša budućnost, ali i budućnost Crkve i vaše domovine. Sutra ćete se morati suočavati s velikim odgovornostima. Bit ćete na razini svojih budućih zadataka, ako se sada na odgovarajući način pripravite uz pomoć svoje obitelji, Crkve i odgojnih ustanova.

Nađite svoje mjesto u Crkvi i u društvu, prihvaćajući velikodušno zadaće koje vam se sada povjeravaju u obitelji i izvan nje. To je najprikladniji način priprave za sutrašnje zadatke koji vas očekuju. Ne zaboravite nikada da je svako uređenje vlastita života, koje nije u skladu s Božjim naumom o čovjeku, osuđeno na neuspjeh, i to prije ili kasnije. Čovjek se, naime, samo s Bogom i u Bogu može potpuno ostvariti i postići puninu prema kojoj teži iz dubinâ svojega srca.”

(Iva Maros)


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!