Početna stranica » Kritika prožeta ljubavlju

Kritika prožeta ljubavlju

643 pregleda

Zastane čovjek pred veličinom malenosti Božjega trubadura, Franje iz Asiza. Sve što je imao uložio je u neraspadljivo blago Bogu predanoga života koji stoljećima svijetli nesmanjenom jačinom kao nenametljiva inspiracija ljudima mnogih nacija, jezika i kultura. A prošlo je već 800 godina!

Štoviše, upravo zbog osvjedočene ljudske širine i iskrene vjerske topline ovoga najbogatijeg siromaška papa Ivan Pavao II. je odabrao njegov rodni grad Asiz kao mjesto molitve i prijateljskoga susreta različitih ljudi, vjera i uvjerenja. Svima je lako udomaćiti se u Franjinu gradiću, osjetiti se prihvaćenim i privlačnim, a to su najbolja polazišta za otvaranje prema drugima s kojima se zajednički u molitvi nastoji sagledati cjelina slike Stvoritelja i Njegova stvorenja. U takvu stanju duha nije potrebno molitvu tražiti niti je treba glumiti. Ona sama spontano izranja iz srca i stvara okruženje za iskren i otvoren dijalog koji nije puko toleriranje drugoga i drukčijega, nego njegovo iskreno prihvaćanje i razumijevanje. Na takvu temelju lako je graditi i dograđivati sve drugo, a na prvom mjestu mir i pomirenje.

Da bi ga razumjeli i ljudi i sve stvoreno, Franjo im se obraćao univerzalnim jezikom ljubavi pa zato i jest mogao cijeli svoj život povezivati, spajati, izgrađivati, prihvaćati, praštati i bezuvjetno voljeti. Pa bio to i gubavac – jedan teško bolesni čovjek kojemu je drugi zdravi čovjek amputirao dostojanstvo živoga bića i gurnuo ga na rub društva i života. Ustvari, baš taj gubavac liječi Franju i otvara mu potpuno nova obzorja ljudskosti prožete Božjom prisutnošću. Nakon što ga je zagrlio i poljubio, Franjo je progledao i tek od tada s lakoćom svagdje prepoznavao Boga. Čak i u uvelu listu koji, obojen jesenskim žarkim bojama, nježno leprša prema tlu da ga zagrli i nahrani kako bi na tom mjestu opet mogao cvasti život.

Tko sam, što sam i kamo idem?

No, u takvo stanje duha ne stiže se tek tako. Lutao je Franjo dobro utabanim i širokim putevima ljudske časti, slave i sjaja ne zamarajući se previše onim uskim vratima i tijesnom putu koji vodi u Život (usp. Mt 7,13-14). Mlad, zdrav i bogat nije gubio vrijeme kako bi sebi osigurao još i plemićki status. Najbrži i najjednostavniji put bio je rat, a njega nažalost nikad ne treba dugo čekati. Čim su Asižani zaratili protiv Perugie, Franjo se pompozno odaziva i odlazi u rat. Međutim, jedno je filmski scenarij romantična mladića, a drugo je neumoljiva stvarnost. Asižani gube, a Franju zarobljavaju i zatvaraju. Na ruševinama mladenačkih snova Franjo se prvi put ozbiljno susreće sa samim sobom. I baš u hladnoj ćeliji, mjestu sramote, poraza i razočaranja, u njemu bolno počinju izranjati temeljna životna pitanja: tko sam, zašto sam ovdje i kamo idem? Nakon što mu je otac platio slobodu, vraća se satrven i potišten. Bolestan. A bolest mu nudi onoga što čovjek nikad nema kad je zdrav: vremena. I tako još dublje razmišlja o sebi, životu, ljudima. O Bogu. Ta tišina duha omogućava mu duboko u sebi čuti glas: Tko ti, Franjo, može više dati – gospodar ili sluga? Kad je odgovorio: Pa, gospodar, glas je dalje nastavio: Zašto onda tražiš slugu, a ne gospodara? Kako jasno i jednostavno, a ipak tako komplicirano i ljudima teško dostižno u životu! Raspoznati što je tko u vlastitom životu znači postati mudar i živjeti u pravom smislu te riječi. Kad je Franjo poredao prioritete, sve se nekako počelo činiti smislenim i vrijednim. Polagano se rodio novi čovjek koji prihvaća Božji poziv za rad na Njegovoj njivi.

A što su drugi ljudi mislili o njegovu obraćenju? Odmah su se prvo javili skeptici i odmahivali glavom kad bi ogovarali ovaj novi Franjin život. Kako? Zašto? Vjerojatno se pretvara! Kako imati sve, a skinuti i vratiti ocu čak i odijelo sa sebe? Sramota! Zašto razdijeliti,a ne zgrtati? Što to ima veliko u krajnjoj malenosti? Pravi se važan. Zašto riskirati iskorakom iz ugodnog komfora navika, automatizma i prosječnosti? Neke se stvari jednostavno stoljećima ne mijenjaju. Ni danas ništa nije drukčije onomu tko se obrati i odluči živjeti u skladu sa svojom vjerom. Međutim, istinsko obraćenje ništa ne može poremetiti. Čovjek se obraća Bogu i svjedoči Ga ljudima, a ne obratno. Zato je svima njima brzo postalo jasno da to nije još jedan hir jednoga nekoć bogatog mladića, nego njegova stvarna želja i opredjeljenje da živi evanđelje u doslovnom smislu: u jednostavnosti, istinskom siromaštvu i slobodi duha. Kada je nešto autentično i iskreno, ono brzo postane privlačno drugim ljudima koji mu se pridružiše i nazvaše se manjom braćom. Tako nastadoše franjevci.

Neodoljiva pjesma stvorenja

Iz obilja Franjina života izdvaja se nekoliko smjernica koje i nama danas mogu poslužiti za stvaranje boljega i čovječnijega okruženja. Franjo ne baca staro da bi stvorio novo. On se ne ograđuje, nego se uranja i širi. Novost njegova života utemeljena je samo na evanđeoskoj riječi i iz nje on crpi entuzijazam i širi radost. On ne bježi niti se distancira od svoga vremena, nego u njega uranja da bi ga iznutra promijenio i oplemenio. Tako sve postaje novo. Oprano. Braća i sestre. I to samo nakon što je otkrio evanđelje koje mu je svakodnevno bilo na dohvat ruke i nakon što je shvatio da Isusove riječi nisu samo za čitanje i tumačenje, nego su mjesto susreta s Bogom i kao takve trebaju biti svakodnevno življene.

Kad čovjek živi i svojim životom utjelovljuje Božju riječ, tada se ne opterećuje suhoparnim tumačenjima niti ima vremena samo drugima prorokovati ili ih arogantno i paušalno kritizirati. Kako reče jedan filozof, jedino osoba koja ne vesla ima vremena ljuljati čamac. Ako je itko bio kritičar društva i Crkve, onda je to bio Franjo. Ali njegova potpuno utemeljena kritika nije bila opora, jalova i paušalna, nešto što je tu uglavnom samo radi sebe. Kritika radi kritike jedino hrani vlastitu samodopadnost. Njegova kritika je djelatna i snažno prožeta ljubavlju. Tek kao takva ona bolesno iscjeljuje, polomljeno i napuklo sastavlja, izgubljeno nalazi, a odbačeno, odbjeglo i zaboravljeno vraća i grli. Kao očev zagrljaj sina razmetnoga. To je polazište svake franjevačke kritike i kritičke misli. Sve drugo što u sebi ima gorčine, mržnje, ozlojeđenosti, omalovažavanja i osobne frustracije Franji je strano i tuđe. Namješteno i bezlično, a opterećujuće i neugodno Franjinim zajednicama.

Franjo ne samo da prihvaća svakoga čovjeka i sve stvoreno nego ih doslovno grli jer u svima njima jasno vidi Božji potpis. A kad nije vidljiv, on ga traži i nalazi. Takav odnos prema drugom čovjeku i svemu stvorenom ne može biti ništa drugo doli pjesma. Pjesma stvorenja. Nju je Franjo ispjevao pred kraj života dok je gotovo slijep, bolestan i bespomoćan ležao u jednoj slamnatoj kolibici uz crkvicu sv. Damjana, gdje je nekoć čuo poruku s križa: Franjo, dođi i popravi mi kuću koja se, kako vidiš, ruši. U toj pjesmi, on Bogu zahvaljuje za sve: sunce, mjesec, vjetar, vodu, vatru… pa čak i za smrt kojoj tepa kao svojoj sestrici. Pa, tko onda ne bi mogao voljeti Franju? Za njega nitko nije otpisan, ništa suvišno i beznačajno: od gubavca do pape, od kapi jutarnje rose do nepreglednoga svemira. U svemu vidi Božju nazočnost koja ga čini sretnim, raspjevanim i, ljudima svih vremena i prostora, neodoljivim.

Nemoguće je riječima do kraja opisati Franjin portret. Jer, jedno je opisivati sliku, a drugo je vidjeti je svojim očima. Ili je živjeti u Franjinu slučaju. Samo ćemo se tako, sa strane pukih promatrača i frustriranih kritičara društva i Crkve, premjestiti na stranu angažiranoga življenja evanđelja, što bi unijelo svježinu i istinske vrijednosti u sve pore našega životnog okruženja, a posebno u naše narušene međuljudske odnose. Ovakav će franjevački život poticati, pronalaziti i buditi sve ono dobro i lijepo u ljudima, a koje nerijetko bude zatrpano ili zagubljeno u šumi sporednih i beznačajnih životnih navika i želja. To je sv. Franjo uvijek s uspjehom pronalazio u drugima. Čak, kako ga je on nazvao, i u bratu vuku! Teško da ćemo uspjeti pronaći lijepo i dobro u vuku, ali valjda možemo u drugom i drukčijem čovjeku.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!