Bratski život može se smatrati znakom našega odnosa s Bogom. Ako postoji istinski bratski život među nama, to znači da smo u dijalogu i zajedništvu s Bogom. Tako ne možemo razmišljati o zajedništvu s Bogom ako ne prakticiramo istinsku bratsku ljubav u našim životima. Kao tipične karakteristike franjevaštva često se ističu: siromaštvo, malenost i bratstvo. Danas se čini da je bratstvo temeljna vrijednost. Franjo Asiški je nazivao bratstvom zajednicu ljudi okupljenih oko njega, a za sebe je uvijek govorio: ja brat Franjo. Zanimljivo je vidjeti kako je nastalo i koje su karakteristike prvoga franjevačkog bratstva.
Franjevačko proljeće događa se u kontekstu dubokoga traženja i jake želje da se može živjeti istinski evanđeoski život. U tom kontekstu siromaštvo se pojavljuje kao lijek i kao glavni put, naznačen u evanđelju, da se dođe do istinskoga i dubokoga odnosa s Isusom Kristom. Prva braća okupljena oko brata Franje oživljavaju evanđeoska vremena kada su apostoli i Isusovi učenici tražili samo kraljevstvo Božje i njegovo spasenje. Na Franju se od početka gledalo kao na učitelja evanđeoskoga života za sve one koji su htjeli živjeti pokorničkim životom.
Skupina prve braće bila je vrlo raznolika. Franjin primjer privlačio je i bogate i siromašne, a među njima nalazimo svećenike i laike, obrazovane ljude i neuke. Svi hagiografski izvori slažu se u činjenici apsolutne spontanosti prigodom pridruživanja prve braće. Nije tu bilo nagovaranja, samo opći poticaj na pokoru. Franjo će dvadeset godina kasnije reći da je dolazak nove braće sama Gospodinova inicijativa: Gospodin mi je dao braću (Op 14), a što je za njega bilo iznenađenje, jer on sam nikada nije planirao nikakvo vrbovanje za osnivanje neke redovničke institucije.
Nije moguće točno navesti sva imena i broj onih koji su bili dio prvoga bratstva. Među hagiografskim izvorima ne postoji podudarnost jer prve životopisce više zanimaju ne toliko imena koliko broj s različitim simboličkim značenjima. Npr. spominje se broj osam, simboličkoga značenja kako bi, kao u evanđelju, mogli ići dva po dva na četiri strane svijeta. Neki opet hagiografi kažu da je Franjo, kad se 1208. pojavio pred papom Inocentom III., imao sa sobom jedanaest ili dvanaest braće. Franjo je tako u Rimu predstavljen kao jedan od dvanaestorice, a time i kao jedan od nove skupine apostola, ili čak kao trinaesti, tj. kao Isus na čelu dvanaestorice apostola.
Imena prve braće koja se najčešće spominju su: Bernardo, Pietro Cattani, Egidije, Silvestar, Sabatino, Ivan, Filip, Morik. Svi oni iz Asiza poznavali su mladoga Franju, ili čak bili njegovi drugovi u mladosti. Tako da se može reći da je Franjino bratstvo nastalo još u mladosti ostalo, ali su se nakon njegova obraćenja ciljevi promijenili. Zatim je došla takozvana druga generacija od koje je nekoliko imena: Ivan (ili Semplice), Rufin, Leonard, Leon, Ginepro, Jakov, Teobald, Augustin, Masseo, Ilija, Illuminat, Pacifico i Šimun. U roku od nekoliko godina broj braće se ponovno povećao, toliko da ni legende više neće biti zainteresirane za pamćenje svih imena.
Početna družina kretala se uglavnom po središnjoj Italiji, dakle po Umbriji, Toskani, Laciju i provinciji Marche. Vrlo brzo braća su išla propovijedati po cijelom talijanskom poluotoku pa i dalje po raznim europskim zemljama. A svake su se godine mnogobrojna braća vraćala u Asiz na svoje okupljanje – kapitul. Na narativnoj razini brojevi od tri tisuće ili pet tisuća na poznatim kapitulima na rogožinama također imaju simboličnu vrijednost: u Djelima apostolskim kao plod propovijedanja nakon Duhova, gdje su nakon Petrova propovijedanja mnogi kršteni i tog dana pridružilo im se oko tri tisuće ljudi (Dj 2,41). S ovim brojevima postoji nakana da se potvrdi da se s manjom braćom događa nova Pedesetnica, čiji je najveći dokaz bio upravo bezbroj onih koji se pridružuju novom bratstvu.
U svakom slučaju broj braće brzo se povećavao, što je znak snažnoga poziva Franje i njegove prve braće. Jedno je sigurno: Franjo i manja braća pokazuju novi način življenja vjere i evanđelja. Što je fasciniralo tolike ljude? Zasigurno način života Franje i njegove braće, tj. njihovo življeno evanđelje: odreći se svega, bez kruha, bez štapa, bez kuće, ići i propovijedati evanđelje svojim životom. Franjino bratstvo bilo je utemeljeno na evanđeoskoj ljubavi, međusobnom prihvaćanju, uzajamnom poštovanju, uzajamnoj raspoloživosti, potpunoj ravnopravnosti, na bratskom dijalogu i susretu. A toga upravo nama danas nedostaje.
