Mile Babić rođen je u Družinovićima u općini Prozor 26. 11. 1947. Osnovnu školu završio je 1961. u Prozoru i Franjevačku klasičnu gimnaziju 1965. u Visokom. Po završetku gimnazijskoga školovanja stupio je u Franjevački red i postao članom Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Za katoličkoga svećenika zaređen je 1973. u Innsbrucku u Austriji. Studij filozofije i teologije pohađao je u Sarajevu, Zagrebu i Innsbrucku, doktorat iz teologije postigao je 1987. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a doktorat iz filozofije 2009. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Osim toga, završio je studij jugoslavenskih književnosti i hrvatskosrpskoga jezika 1978. na sarajevskom Filozofskom fakultetu. Profesor je na sarajevskoj Franjevačkoj teologiji od 1977. do danas, dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i ravnatelj Centra za filozofska istraživanja ANUBiH.
Nastanak Svjetla riječi
Bili ste član Komisije za izdavačku djelatnost u vrijeme osnivanja revije Svjetlo riječi. Kako je došlo do odluke o pokretanju revije i koja je bila prvotna vizija iza ideje o pokretanju jednoga ovakvog časopisa?
Istina, bio sam član Komisije za izdavačku djelatnost, koju je g. 1982. osnovao Definitorij Franjevačke provincije Bosne Srebrene, na čelu s tadašnjim provincijalom fra Lukom Markešićem. Sastav Komisije bio je sljedeći (abecedno): fra Petar Anđelović, fra Mile Babić, fra Ladislav Fišić, fra Krešo Jelić, fra Marijan Karaula, fra Zdenko Marić, fra Mato Mrkonjić i fra Marko Oršolić, st. Među živima smo sada Karaula, Oršolić i ja. Ovdje treba reći da je Josip Broz Tito preminuo 1980., a Svjetlo riječi počelo je izlaziti u travnju 1983. Nakon Titove smrti pojačava se proces demokratizacije u tadašnjoj Jugoslaviji, koji je započet 1966., nakon smjene Aleksandra Rankovića, a intenziviran kad je Edvard Kardelj objavio svoju knjigu Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja g. 1977., u kojoj govori o pluralizmu samoupravnih interesa i zagovara veće slobode za religijske zajednice.
Borba između unitarista, centralista i federalista u jugoslavenskom komunističkom vrhu – koja se zaoštrila upravo za vrijeme održavanja Drugoga vatikanskog sabora (1962. – 1965.) – dovela je do određene popustljivosti režima prema Katoličkoj Crkvi i religiji općenito, pa i prema naciji općenito. Protokol između predstavnika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Svete Stolice potpisan je 25. lipnja 1966. i unaprijedio je odnose države i Crkve. Počinju se graditi nove crkve i širiti katolički nauk. U tome su prednjačili bosanski franjevci, a poslije i hercegovački. Starješinstvo Franjevačke provincije Bosne Srebrene 2. svibnja 1945. očitovalo se u svojoj Izjavi o svojim očekivanjima od nove vlasti. Tada bosanski franjevci osnivaju Udruženje „Dobri Pastir” i počinju izdavati reviju i kalendar Dobri Pastir, molitvenik Biserje sv. Ante i niz vrijednih knjiga. U spomenutoj izjavi franjevci ostaju vjerni članovi Katoličke Crkve i vjerni sinovi svoga hrvatskog naroda te su lojalni novim vlastima, ali nikad slijepo lojalni, nego kritički lojalni.
Bosanska franjevačka provincija jedina je institucija u ovoj zemlji s neprekinutim kontinuitetom djelovanja od srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva do dana današnjega. Bosanski su franjevci uvijek bili svjesni svoje velike prošlosti i svoje povijesne odgovornosti od g. 1291. (dakle, također od godine osnutka stare Švicarske Konfederacije) do danas. Dva velika provincijala, fra Luka Markešić, provincijal bosanskih franjevaca (1982. – 1991.), i fra Jozo Pejić, provincijal hercegovačkih franjevaca (1982. – 1988.), najzaslužniji su za pokretanje revije Svjetlo riječi. Oba su provincijalata bili izdavači Svjetla riječi od 1983. do 1992. Markešić i Pejić bili su duboko svjesni da su franjevci od svoga dolaska u Bosnu bili nositelji ne samo evanđeoskoga nego i kulturnoga djelovanja. Oni su svijet i svoje djelovanje u svijetu promatrali u skladu s principima Isusova evanđelja; njihova odgovornost za širenje Isusova evanđelja poticala ih je na kulturno i evanđeosko djelovanje. Time su se ova dvojica svrstali među istaknute franjevce u Bosni, u onu povorku koja počinje s fra Peregrinom Saksoncem, pa se nastavlja s fra Anđelom Zvizdovićem i fra Matijom Divkovićem, a dolazi preko Ivana fra Frane Jukića i fra Grge Martića, i preko fra Josipa Markušića, fra Ignacija Gavrana i fra Vitomira Slugića do naših dana.
Sjećate li se kako je došlo do toga da se časopis zove upravo Svjetlo riječi?
Sjećam se vrlo dobro. Fra Ladislav Fišić, profesor njemačkoga jezika te pisac pjesama i proznih tekstova, bio je pravi umjetnik riječi, a postao je i prvi urednik Svjetla riječi. Imao je lijep stil pisanja i bio je svjestan da je riječ (jezik) najvažnija stvarnost za čovjeka, da je riječ svjetlo. I doista, u povijesti filozofije, filozofija jezika primarna je filozofija u 20. stoljeću. Svakom je jeziku imanentno određeno poimanje svijeta, određeni svjetonazor, a određeni svjetonazor odnosi se na određeni svijet. Jasnije rečeno, filozofija riječi (grč. Logos) povezuje u neraskidivo jedinstvo dvije kulture do danas: grčku kulturu u kojoj je glavni pojam Logos (misao, riječ, um) i kršćansku kulturu u kojoj je jedan od glavnih pojmova (ako ne i glavni) pojam Logosa, odnosno Božje Riječi. Već su u prvim stoljećima kršćanstva crkveni oci povezali grčki Logos sa stvaralačkom i otkupiteljskom Božjom Riječi. Tako je grčki um (Logos) ušao u srce kršćanske slike svijeta, u kojoj je komunikacija s Bogom važnija od usmjerenosti na kozmos. U kršćanstvu su, dakle, grčki logos, tj. znanje, i vjera u Božju Riječ nedjeljivi. Vjera se ne smije svoditi na znanje, kao ni znanje na vjeru: oni se uzajamno pretpostavljaju i korigiraju. Time je ostvaren prijelaz od mita prema Logosu (znanju i vjeri) i nadiđeno je magijsko mišljenje te potvrđena važnost obreda (ritus) kao jezgre sakralnosti.
Uloga revije u bh. društvu
Gledajući razvoj Svjetla riječi tijekom godina, što biste rekli je li revija uspjela ostvariti ciljeve koji su pred nju postavljeni prilikom njezina pokretanja i je li se i na koji način vizija njezine uloge u društvu promijenila do danas?
Za bosanske franjevce, koji su pisali u Svjetlu riječi, mjerodavan je fra Matija Divković (1563. – 1631.), utemeljitelj franjevačke i bosanskohercegovačke književnosti i autor prvih tiskanih knjiga na narodnom jeziku. Svoja je djela pisao na bosančici, za koju je sam izlijevao slova. Zato je Divković reformator bosančice i naš prvi tipograf. On je veliki teolog koji se drži evanđeoskih kriterija. Kod njega nema govora protiv drugih. Jedino kritizira zle kršćane, tj. one koji su kršćani samo po imenu, a ne po djelu. On je uvjeren da se dobrom pobjeđuje zlo, a laž istinom. Kod njega nema crno-bijeloga prikazivanja stvarnosti, jer nitko na ovoj zemlji nije sto posto crn ni sto posto bijel. Mi i danas imamo crno-bijelo prikazivanje stvarnosti, a to znači da imamo ideologije: fašizam, nacizam, staljinistički komunizam, nacionalizam, fundamentalizam i scijentizam, koji crno-bijelim prikazivanjem stvarnosti šire mržnju prema drugima. Kad su se u Europi vodili ratovi između protestanata i katolika, Divković u Uvodu svojih Besjeda poziva ih na mir, jer to Isus želi, i sv. Franjo želi, te on sam, kao najmanji sluga iz Bosne: mir sa sobom, mir s drugima i mir s Bogom. Svjetlo riječi nastojalo je biti svjetlo istine, dobra i mira. Koliko je u tome uspjelo, neka procijene njegovi čitatelji. Je li pridonijelo širenju temeljnih sloboda: slobode misli, riječi i savjesti? Iz slobode nastaje ljubav koja nas usrećuje i bezuvjetne moralne zapovijedi.
Prvi broj Svjetla riječi je objavljen jer se tada u franjevačkoj zajednici osjećala potreba za jednom poučno-informativnom publikacijom. Postoji li ta potreba i danas? Smatrate li da je ideja širenja Božje riječi i promicanja pozitivnih društvenih vrijednosti pisanom riječju postao Sizifov posao u suvremenom svijetu?
Uvijek postoji potreba za svijetom boljim od postojećega. Mi kršćani to nazivamo obraćenjem (konverzijom), a to znači da čovjek mora mijenjati sebe nabolje sve do svoje smrti. Vjernik bezuvjetno vjeruje u pobjedu istine i dobra. Težište je na tome da čovjek treba prvenstveno mijenjati sebe na bolje. Kad to čini, čovjek omogućuje drugima da oni iz svoje slobode mijenjaju sebe na bolje. A ljudi koji robuju već spomenutim ideologijama žele mijenjati druge, a ne sebe. Sebe smatraju posve bijelima, a druge posve crnima. I zato oni mirne savjesti progone i ubijaju druge. To se danas odigrava pred našim očima u cijelom svijetu.
Kakav utjecaj Svjetlo riječi ima na svoje čitatelje i širu zajednicu?
U čemu vidim utjecaj Svjetla riječi? Svakoga ljeta zamjenjujem župnika fra Kristijana Montinu u Wiesbadenu u Njemačkoj. I svake nedjelje crkva je puna, ali su to uglavnom vjernici iz Bosne i Hercegovine. Vjerujem da Svjetlo riječi i tamo ima utjecaja, jer naši vjernici svake nedjelje ne samo da se Bogu mole nego i skupljaju pomoć za stradalnike i obespravljene diljem svijeta. Svjetlo riječi proširuje svoju djelatnost preko radijskih emisija, preko internetskoga portala i preko društvenih mreža. Poznata je i izdavačka djelatnost, koja također daleko dopire.
Koje je najupečatljivije sjećanje vezano za reviju Svjetlo riječi koje nosite u sebi?
Kad sam bio u egzilu u Zagrebu od g. 1992. do 1997., pozvao me je u svoj stan prije svoje smrti jedan vjernik rodom iz Dalmacije. Želio je pokloniti meni i našoj Teologiji razne časopise i knjige, osobito Svjetlo riječi na koje je bio pretplaćen od prvoga broja. Iz razgovora s njime uvidio sam da je reviju čitao s razumijevanjem i punim angažmanom. Imao je srednjoškolsku izobrazbu, ali istinski kršćanski stav. Eto to me je dirnulo. I još jedna zanimljivost. Ema Derossi Bjelajac (1926. – 2020.) bila je hrvatska političarka i visoka stranačka dužnosnica u doba socijalističke Jugoslavije, koja je obnašala visoke političke dužnosti od kojih je najznačajnija: predsjednica Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske od 1985. do 1986. Jedan mi je prijatelj javio poslije njezine smrti da je imala sve brojeve Svjetla riječi te da je svaku moju kolumnu čitala i neke dijelove podvlačila.
Mediji u modernom društvu
Autor ste nekoliko knjiga, član uredništva nekoliko časopisa i čest gost u različitim medijima. Kroz medije svakodnevno ispunjavate zadaću širenja filozofske misli i kritičkoga mišljenja prema stvarnosti koja nas okružuje naglašavajući čovječnost i slobodu kao preduvjete za život u ljubavi. Smatrate li da danas veću odgovornost u kreiranju javnoga mišljenja i društvene svijesti snose mediji ili ipak pojedinci koji progovaraju kroz medije?
Važna je, i to vrlo važna, javnost mišljenja, javna uporaba uma, koji nam je svima zajednički. Veliki njemački filozof Immanuel Kant stalno je isticao da je potrebna javna uporaba uma kako bi se poboljšalo širenje slobode. Kant se pokazuje kao kozmopolit, jer traži od učenjaka da se obraćaju cijelom čovječanstvu, odnosno svjetskograđanskom društvu. Oficiri, državni službenici i svećenici smiju izvan službe (u ulozi učenjaka) javno iznijeti svoje misli o nepravdama i drugim opasnostima u svojoj službi. Dok je svećenik u svojoj službi, on je obvezatan unutar nje naučavati crkvenu ispovijest vjere, koju Kant naziva Simbolom. Dok je u svojoj službi, svećenik može imati samo privatnu uporabu uma, ali kao učenjak ima punu slobodu, štoviše zadaću, da svoje misli priopći publici javno o onome što smatra pogrešnim u Simbolu. Svi smo odgovorni, i pojedinci i mediji: onaj tko ima veću moć, ima i veću odgovornost. Uvijek treba raskrinkavati moćnike koji se skrivaju iza tobože objektivnih medija.
Vi kao profesor godinama pratite mnoge vjerske časopise iz BiH, Hrvatske, Europe i svijeta. Kakva je njihova uloga u današnjem društvu? I koliko vjerski časopisi odgovaraju na izazovna pitanja modernoga društva?
Kad je riječ o vjerskim časopisima, domaćim i inozemnim, treba reći da je za sve njih bitno mjerilo Isus Krist. On je mjerilo za cijelu Crkvu i za svakoga pojedinoga kršćanina, pa i za sve vjerske časopise. Crkva, kršćani i vjerski časopisi moraju odgovarati na suvremena pitanja čovjeka i čovječanstva iz perspektive Isusa Krista, koji je ljubio prijatelje i neprijatelje i navješćivao Boga koji voli svoje prijatelje i neprijatelje.
Svjetlo riječi danas
Kako biste definirali identitet Svjetla riječi u kontekstu današnjega bh. društva?
Kazavši da treba odrediti (definirati) identitet Svjetla riječi, to znači da ova revija mora sebe stalno usklađivati, iz broja u broj, s Božjoj Riječi, koja se utjelovila u Isusu iz Nazareta. Naše riječi moraju se usklađivati s Božjoj Riječi. Koliko je Svjetlo riječi u tome uspjelo, to opet neka prosude sami čitatelji.
Je li Vaša povezanost sa Svjetlom riječi i na koji način utjecala na Vaš osobni i profesionalni razvoj?
Svakako. Ako želim da me ljudi razumiju, onda moram jasno misliti, kako je to zahtijevao veliki francuski filozof René Descartes, i jasno govoriti (pisati), kako je to zahtijevao veliki austrijski filozof Ludwig Wittgenstein. Stvar je, dakle, domišljena kad je možeš jasno izreći. To je velika zadaća za sve stručnjake iz svih znanosti: da umjesto svoga znanstvenog jezika znaju govoriti svakodnevnim jezikom. Sjećam se prije dvadeset godina u Berlinu: moj najbolji prijatelj Dževad Karahasan i ja sudjelovali smo u diskusiji pod naslovom „Religija i politika” u emisiji Radija Berlin, koja je trajala više od tri sata u izravnu prijenosu. Prije emisije došao je k nama ravnatelj Radija Berlin i kazao nam: Govorite tako da vas svi slušatelji mogu razumjeti. A mimo toga, Karahasan je prije dvije godine u svom intervjuu za Svjetlo riječi kazao da ovu reviju doživljava kao list koji zna biti popularan, a da pritom ništa ne pojednostavljuje, i veoma ozbiljan, a da pritom nije pretenciozan.
Za Svjetlo riječi ste, tijekom razdoblja od više od 40 godina koliko revija postoji, vezani i kao čitatelj i kao suradnik. Na koji način biste predstavili reviju nekome tko do sada nije pročitao ni jedan njezin broj? Što o reviji možete reći iz perspektive čitatelja, a što iz perspektive suradnika?
To je revija koja nas koliko-toliko uči poniznosti koju je prakticirao sv. Franjo nasljedujući Isusa Krista. Čovjek koji je pun sebe (dakle, umišljen i ohol) ne može učiti ništa novo i ne može se razvijati, jer on stalno nameće sebe drugima i tako izaziva sukobe s drugima i širi mržnju prema drugima. Ponizan čovjek pak uči od sviju te tako obogaćuje sebe i zajednicu u kojoj živi.
Koje su Vaše nade za budućnost revije Svjetlo riječi?
Za budućnost Svjetla riječi važna je pluralnost mišljenja i stavova te dijalog različitih perspektiva, pri čemu svaka perspektiva mora biti utemeljena, metodički dosljedna i znanstveno potkovana. Svi koji žele reducirati bogatstvo pluralnosti na samo jednu perspektivu vode gušenju revije, a ne njezinu obogaćenju.
Vaša poruka za kraj ovoga razgovora?
Mi stariji polako se povlačimo i dolaze za nama mlađi. Pa je poželjno da mlađi preuzmu od nas ono što je bilo dobro i da to razvijaju, a ono, što je kod nas bilo loše, odbacuju i zamjenjuju boljim.