U južnoj Hrvatskoj, nedaleko od granice s Bosnom i Hercegovinom, okružen kršem, makijom i šikarom, smjestio se grad Imotski i u njemu samostan i crkva sv. Franje Asiškog.
„Pisat ćeš o našoj crkvi i samostanu, ali piši i o Imotskom jer ne možeš pisati o nama, a da ne pišeš o Imotskom, Crvenom i Modrom jezeru,…”, rekao mi je gvardijan samostana fra Zoran Kutleša kad me dočekao na kapiji lijepo uređenoga samostanskog dvorišta.
Odmah mi je bilo jasno da misli na usku povezanost grada i crkve koji dijele zajedničku burnu prošlost; prelijepu, ali za život oskudnu okolinu; a i na činjenicu da su i crkva, i samostan, i ulice i kuće grada popločani domaćim kamenom i na taj način čvrsto utemeljeni kao simboli ustrajnosti, čvrstoga stava, odlučne naravi i snalažljivosti da iz nečega beživotnog kao što je kamen stvore živost.
Povijest samostana
Prvi samostan u Imotskoj krajini franjevci su izgradili oko 1300. god. uz rijeku Vrljiku na lokalitetu zvanom Opačac gdje su ostali sve do dolaska Turaka. Oko 1600. god. nastanjuju se na otočiću u Prološkom blatu odakle su ih Turci 1715. god. protjerali pa su se fratri preselili u Omiš gdje su sagradili novi samostan. Povijest franjevačkoga samostana u Imotskom, ovoga kakvog poznajemo danas, počinje 2. kolovoza na svetkovinu Gospe od Anđela 1717. godine kada je proslavljena pobjeda nad Turcima, a franjevcima omogućeno da se vrate u Krajinu i trajno nastane unutar grada Imotskog. Gospa od Anđela postala je zaštitnica grada i cijele Imotske krajine, a župa je posvećena svetome Franji. Crkve tada u Imotskom nije bilo jer su onu koja je postojala srušili Turci. Nova crkva počela se graditi na čast sv. Franje na njegov blagdan 4. listopada 1727., a njezina izgradnja je uspješno završena 1736. Kada je crkva postala premalena za potrebe grada i samostana, izgrađena je nova čiju izgradnju je pomogao i austrijski car Franjo Josip I., a 1904. godine svečano ju posvetio splitski pomoćni biskup Vicko Palunko. Za prvoga župnika, nakon što je Imotski 1717. oslobođen od Turaka, imenovan je fra Stipan Vrljić čiji grob se danas nalazi u samostanu.
Čuvari kulturnog nasljeđa
Danas u samostanu živi pet franjevaca: fra Zoran Kutleša koji obavlja službe gvardijana, župnika, dekana Imotskog dekanata i vikara Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja; fra Radoslav Tolić, župni vikar i ekonom; fra Ivo Rastočić, samostanski i župni vikar i još dvojica koji su već u mirovini.
Obilazak smo započeli u samostanu, a završili u crkvi koju krasi pet oltara (glavni oltar Presvetoga Sakramenta, oltar Gospe od Zdravlja, oltar sv. Frane, oltar sv. Paškala, oltar sv. Ante), postaje križnoga puta, propovjedaonica, redovnički kor, spilja Gospe Lurdske i impozantne orgulje iz 1905. godine čiji zvuci i danas ispunjavaju prostor u vrijeme mise. I samostan i crkva obiluju vrijednim umjetničkim djelima što imotske franjevce opravdano čini čuvarima kulture i umjetnosti, ali i onima koji nastoje stvoriti i dodatnu vrijednost i ostaviti je novim generacijama u nasljeđe jer se u unutrašnjem prostoru kao i u vanjskom nerijetko susretnu i radovi suvremenih umjetnika. U ovom kontekstu važno je spomenuti i samostansku biblioteku koju je 1774. godine osnovao fra Šimun Gudelj, a danas broji oko 10 000 knjiga raznoga sadržaja. Najstarija knjiga koju posjeduju stara je 484 godine, a kolekcija obiluje i novim izdanjima, posebice pisaca iz Imotske krajine. Početkom 20. stoljeća samostan je napravio i Zbirku koja čuva ostatke svih epoha povijesti Imotske krajine i uspomenu na život ljudi toga kraja bilo u gradu, bilo na selu. Ovu je Zbirku franjevačkoga samostana Regionalni zavod za zaštitu spomenika u Dalmaciji u Splitu stavio pod zaštitu države i proglasio kulturnim spomenikom. Zbirka je otvorena za javnost i može se pogledati, a izdanja koju čuva biblioteka još uvijek čekaju svoj dom. Trenutno se gradi dvorana i prostor biblioteke koji će omogućiti pristup javnosti ovoj vrijednoj kolekciji.
Žila kucavica
Tijekom obilaska, u crkvu i u samostan ulazili smo na jedna, a izlazili na druga vrata, pa ponovno na neka treća i četvrta dok nisam izgubila orijentaciju i shvatila da se u sve prostore može ući s više strana što doslovno ilustrira otvorenost franjevačkoga djelovanja prema van, ali i dobrodošlicu svima unutra. Od mjesta na kojem se grade dvorana i biblioteka, već je izgrađen put koji direktno spaja taj prostor s dvije osnovne škole koje se nalaze uz sami samostan. Svaki prolaznik, svaki automobil koji je prolazio dok je naš obilazak trajao, zastao je u kratkom i srdačnom razgovoru s gvardijanom i bilo je zanimljivo vidjeti koliko je osobni kontakt ovim franjevcima sa svijetom važan, ali i to koliko se narod tu osjeća dobrodošlo i slobodno. U dvorištu samostana započelo je i postavljanje rasvjete za tradicionalno 23. uprizorenje Muke u kojoj sudjeluje oko 200 ljudi svih uzrasta. Jedan od prolaznika je rekao: „Ovo je jedino što se događa u imotskoj općini i više ništa. Da nije toga, ne bi bilo ništa. Da nije Crkve ne bi ništa bilo. Ni naroda ne bi bilo”, i zaključio da su samostan i Crkva žila kucavica grada, a onda otišao u crkvu da uhvati mjesto na misi čiji početak je bio tek za 40 minuta.
U blizini franjevačkoga samostana nalazi se i samostan Školskih sestara franjevki Krista Kralja. Fra Zoran naglašava da su sestre koje rade u samostanu hvalevrijedne i da pored samostanskih obveza preuzimaju i veliki dio obveza u župi: rade u školi, s prvopričesnicima, sviraju nedjeljom u crkvi i s djecom, vode veliki zbor, zbor mladih i dječji zbor… Svim ovim aktivnostima obogaćuje se društveni život lokalne zajednice pa su na ove aktivnosti posebno ponosni. Međutim, to je samo maleni dio svega onoga što nude zajednici.
Svaki dan ispovijedaju, a jedna od posebnosti ove crkve je i cjelonoćno klanjanje. Svaki prvi petak na subotu u mjesecu, poslije večernje mise izloži se Presveti sakrament, a ljudi dolaze tijekom cijele noći i klanjanje traje do jutarnje mise. U župi djeluju i neokatekumeni, Franjevački svjetovni red, Frama i dvije molitvene zajednice mladih.
Od prošle godine, u suradnji s Framom provode aktivnost 3. petak u Imotskome koja je nešto poput javne tribine gdje se priča, ponajviše s mladima o raznim temama – od obiteljskih do ekologije, o bračnoj zajednici, o porocima i problemima ovisnosti,… Crkva već 30 godina provodi i Zaručnički tečaj koji je, do danas, prošlo oko 3900 parova. U ove aktivnosti podjednako su uključeni i svećenici i laici (psiholozi, liječnici, supružnici,…). „Naše je činiti što god možemo da to bude kvalitetno i odgovorno jer puno znači što mi ljudima kao fratri i Crkva poručujemo i kakvu poruku im prenosimo”, o ovoj vrsti aktivnosti kaže fra Zoran.
Imaju i trajnu karitativnu akciju Antin 13. Tijekom mjesec dana skupljaju se financijska sredstva, a potom 13. u mjesecu dijele pomoć potrebitima iz njihove, ali i iz okolnih župa. Zahvaljujući ovoj akciji preko 70 obitelji svakoga mjeseca primi pomoć u hrani. Ovu akciju podržavaju svi mještani, a posebice škole i vrtići. Fra Zoran pojašnjava da se ovakvim djelovanjem među djecom promovira značaj davanja i pomaganja drugima i „ono što je sam zaštitnik župe sv. Franjo propovijedao: ‘Ne samo sebi živjeti nego i drugima koristiti’. Da ne bude da samo pitamo nego i da dajemo, a smatram čudom sv. Ante to da nam nikad nije ničega ponestalo, uvijek bude taman dovoljno.”
Otvorenost i zajedništvo
Sve što franjevci u Imotskom rade i stvaraju, ostvaruju uz podršku lokalne zajednice i ponosno iskazuju zadovoljstvo suradnje s institucijama u gradu (škole, institucije, gradske službe,…). Njihova misija je naizgled jednostavna, ali je to ne čini manje važnom: da učine to da tko god dođe u samostan, ode iz njega barem malo radosniji.
U srcu pobožne sredine, gdje su molitva i tradicija duboko ukorijenjeni, stoji samostan i crkva sv. Franje Asiškog. I nisu krš i kamen jedino što ih povezuju. Nisu to ni činjenice da je prvi grb imotske općine bio slika sv. Franje i da je na općinskom pečatu stajala slika Rane sv. Franje. Nisu to ni legende o nastanku Crvenoga i Modroga jezera, a ni lijepe, surove, strašne i nemilosrdne priče po kojima je ovaj kraj poznat… Ono što ovu sredinu i franjevački samostan i crkvu čini neodvojivim je upućenost jednih na druge, kako prije 307 godina tako i danas. Narod je usmjeren prema Crkvi kao podršci, a Crkva prema narodu jer bez njega ni za njom ne bi bilo potrebe.
A crkveni zvonik… gdje je on u ovoj priči? Svijetli… kao svjetionik onima koji se izgube u noći pokazuje put natrag ili samo daje do znanja da su već na svom odredištu… ovisno o tome gdje se trenutno u svome životu nalaze.