U mjesecu studenom ima nekoliko blagdana koji nas upozoravaju da na ovozemaljskom životnom hodočašću trebamo uzeti vremena, stati na loptu i provjeriti jesmo li na putu vjere ili smo, ustvari, sami sebi postali put, svrha i cilj. Svima dobro poznati Svi Sveti, Dušni dan i manje poznati Spomeni svih pokojnika i svih svetih Franjevačkog reda blagotvorno nas podsjećaju na ono što bi trebalo zauzimati prvu poziciju na ljestvici naših životnih prioriteta i vrednota, a to je svetost.
Svetost je riječ koja današnjeg čovjeka pomalo plaši. Ustvari, možda više i nije siguran što ona znači, jer je pojam svetog profaniran, razvodnjen i zapostavljen. Neki bi ga danas sveli na dobrotu i ljudskost, tvrdeći da ne treba ići u crkvu, moliti se, primati sakramente itd. Dovoljno je biti dobar, čovjekoljubiv i human. Nije dovoljno. Svetost jest i to, ali ne samo to. Ona je udio u Božjem životu, u kojeg se ulazi kroz vrata vjere. Upravo zato svetost čovjeka čini potpunim.
Sve su to razlozi što smo temu broja posvetili svetačkim likovima Bosne Srebrene, koji su svojom navezanošću i uzajamnošću s narodom, Katoličku Crkvu u BiH održavali i osnaživali. Stoljećima su mnogobrojni mučenici i svjedoci vjere bili i fratar i narod. Istina, Provincija do danas nema službeno proglašenog sveca, ali ima jednako dragocjenu svetost Svih svetih, u čijem se društvu nalazi mnoštvo njezinih svijetlih likova kojima je na srcu bio duhovni rast i napredak povjerenog im naroda, uz mukotrpno preživljavanje, mučeništvo i umiranje. Ta spremnost na krajnju žrtvu, koju su i u naše vrijeme potvrdili mučki ubijeni fra Nikica Miličević i fra Leon Migić, uvijek je obilato rađala i rađat će duhovnim plodovima koji su pokatkad uočljivi, ali se češće ne vide. Onaj koji sve vidi, Otac nebeski, nagrađuje sva dobra djela, a posebno ona učinjena u skrovitosti i daleko od očiju javnosti (usp. Mt 6,1-6.16-18). Sve drugo je uostalom samo pitanje formalnosti.