Početke Bosne Srebrene vidimo u nekadašnjoj Bosanskoj vikariji, osnovanoj 1339., od koje su se, jedna za drugom u nadolazećim pastoralnim, povijesnim i drugim složenim životnim okolnostima, odvajale pojedine kustodije: Apulija (1446.), Ugarska (1447.), Dubrovačko-dalmatinska (1469.); zatim Bosna hrvatska i Bosna Srebrena 1514. godine. Obje su 1517. postale provincije. Nakon nepunih 100 godina od uzdignuća na razinu provincije, od Bosne Srebrene odvojile su se Bugarska kustodija (1624.) i Transilvanija (1640.). Budući da je još uvijek prostorom bila velika – prostirala se na području triju država – od nje su se odvojile Dalmatinska provincija (1735.) i Slavonija (1757.). Tako je Bosna Srebrena svedena na područje današnje Bosne i Hercegovine. Konačno se, 1852. godine, odvojila i Hercegovačka kustodija, koja je 1892. postala samostalna provincija.
Ostala je današnja Bosna Srebrena, uvijek časna, ponosna i plodna u svom poslanju i radu na bosanskoj njivi Gospodnjoj. Tako ovo veliko franjevačko stablo i svaka od današnjih franjevačkih provincija na našim prostorima, u svakom od spomenutih izdanaka, ima svoje brojne uzorne i vrle, svete likove. Posebno se osvrćemo na svetačke likove provincije Bosne Srebrene, ističući njihov svjedočki kršćanski i redovnički život. A na poseban ćemo način ukratko predstaviti uzoran lik fra Luje Zloušića, osvijetliti njegov primjeran (svetački!) životni put.
Uzorni bosanski franjevci
U današnjoj Bosni Srebrenoj značajan je popis uzornih i svetih franjevačkih svjedoka i mučenika. Daleko najveći broj njih jesu mučenici, koji nisu službeno proglašeni, ali su ubijeni iz mržnje prema Kristu i kršćanskoj vjeri (in odium fidei). To je 37 svećenika bosanskih franjevaca, ubijenih tijekom komunističke vladavine uz Drugi svjetski rat. U istom periodu ubijena su i devetorica bogoslova Bosne Srebrene i osmorica sjemeništaraca. U komunističkim zatvorima i od zatvorskih tortura umrla su još četvorica, ukupno dakle 58. U ratu 90-ih godina prošlog stoljeća ubijena su četvorica bosanskih franjevaca.
Ovdje svakako treba spomenuti i desetoricu hrabrih franjevca Bosne Srebrene, koji su, pomažuću bolesnicima sa zaraznim bolestima tijekom Drugog svjetskog rata i sami bili zaraženi i od toga su umrli. Takvih je bilo i u ranijoj povijesti Bosne Srebrene.
U osmanskoj povijesti Bosne Srebrene, koja se tiče i drugih spomenutih provincija (od 1450. do 1875.), ubijeno je 128 franjevaca u svim krajevima – prema dokumentima do kojih danas možemo doći, a o njima su pisali fra Ignacije Gavran, fra Marko Semren, fra Marijan Karaula i dr. Njima pribrajamo i posebno ističemo fra Vjeku Ćurića, koji je ubijen u Ruandi u Africi 1998. Dok se u toj zemlji rasplamsavao plemenski rat, gotovo su svi europski svećenici napustili zemlju da spase goli život. Fra Vjeko je hrabro ostao s narodom da pomiruje zavađene, hrani, brani i duhovno jača stotine tisuća Ruanđana. U tom je njegova posebna duhovna veličina! Ubijen je u jeku tog svog plemenitog svećeničkog rada i zalaganja. U Africi je poznat kao ruandski Oskar Schindler. Ivan Pavao II. spomenuo ga je na Trgu sv. Petra kao misionara i mučenika, koji je životom potvrdio i zapečatio svoje svećeničko i misionarsko poslanje.
Životni put fra Luje Zloušića
Fra Lujo Zloušić, krsnim imenom Ivan, rođen je u Varešu 8. prosinca 1895. U obiteljskom odgoju veliku je ulogu imala zajednička večernja molitva svih ukućana. Osnovnu školu fra Lujo je završio u Varešu, a potom je upisao Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, koju je pohađao od 1906. do 1915. Uvijek je bio odličan đak i pokazivao najbolje vladanje. U gimnaziji je bio pročelnik Marijine kongregacije i urednik đačkog lista Cvijet. Godinu novicijata proveo je Gučoj Gori od 1911. do 1912., uzevši redovničko ime: fra Ljudevit. Bogosloviju je studirao u Sarajevu od 1915. do 1918., a u jednom mandatu je bio pročelnik bogoslovskog Zbora Jukić. Mladu misu je proslavio u Varešu, 16. lipnja 1918.
Nakon toga, starješinstvo Provincije ga je poslalo na studij matematike i fizike u Beč. Odatle se zbog političkih promjena u Monarhiji brzo vratio u Zagreb, gdje je 1922. diplomirao matematiku i fiziku. Iste godine postavljen je za profesora matematike i fizike u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom i ondje proveo 47 godina, sve do svoje smrti 1969. Osim profesorske službe bio je odgojitelj u Sjemeništu, deset godina odgojitelj klerika, upravitelj Marijine kongregacije i ravnatelj Gimnazije. Obnašao je i visoke službe u svojoj Provinciji: triput je bio zamjenik provincijala, definitor, a bio je i vizitator u dalmatinskoj franjevačkoj Provinciji.
Sve do godinu dana prije smrti fra Lujo je bio aktivan, radin, vitalan. Početkom 1969. primio je zaštitnu injekciju protiv gripe, od koje se ozbiljno razbolio, dobio upalu pluća i srčane probleme, pa je oko šest tjedana proveo u bolnici u Sarajevu. Tijekom listopada, kao bolesnik, pripravio je predavanja za redovitu nastavu i napisao svoj zadnji članak o olovskim slikama. Preminuo je 25. listopada oko dva sata popodne, nakon kraće agonije, predavši se u Božje ruke.
Fra Lujin sprovod, upriličen 27. listopada 1969. u Visokom, bio je veličanstven. Osim velikog broja svećenika, a među njima su bili crkveni i redovnički poglavari, ispratili su ga brojni katolici i velik broj muslimana. Fra Lujo je samo privremeno počivao u visočkom groblju. Njegovo je tijelo 1971. preneseno u olovsku crkvu, koju je s mukom i ljubavlju sagradio.
(…)
Cijeli tekst Teme broja pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
