Početna stranica » Cilj našega života je biti sveti

Cilj našega života je biti sveti

5 min

„Mi smo hodočasnici koji traže Boga i u traženju Boga smisao života. Najveća je kriza u nedostatku autentičnog iskustva Boga, zatim slaba vjera. Traži se veća otvorenost Duhu i obraćenje, duhovnost koja će promicati nutarnji mir, radost i povjerenje a suzbijati pesimizam i depresiju.” 

Fra Vitomir Silić rođen je 25. listopada 1937. godine u Vitezu. Godinu novicijata završio je u Kraljevoj Sutjesci 1956., a godinu poslije maturirao je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu diplomirao je 1964. te iste godine proslavio i mladu misu u rodnom Vitezu. U periodu od 1964. do 1966. godine bio je župi vikar u Tuzli, a istovremeno je nastavio studij i postigao licencijat iz teologije u Ljubljani. Godine 1970. na rimskom Institutu Antonianum završio je Pedagogiju i psihologiju te potom sljedećih dvadeset godina djelovao kao glavni odgojitelj sjemeništaraca u Visokom. Službu župnika na župi Brestovsko vršio je od 1991. do 1994., a službu meštra novaka u Italiji i Livnu do 2006. Kao meštar postulanata i duhovnik sjemeništaraca, u Visokom je ostao do 2012. Danas je umirovljenik i živi u Gučoj Gori.

Dugo godina proveli ste odgajajući buduće fratre i svećenike i kroz taj period pratili ste ih na njihovom duhovnom putu. Što je najvažnije u odgoju mladih duša?

Duhovni razvoj je vrlo važan za svakoga. To je proces odbacivanja naših krivih i nerealnih shvaćanja, misli, ideja, uvjerenja te omogućava bolji i skladniji život svakome. Naše pristupanje životu ovisi o otkrivanju tko smo zapravo. To je metoda rasta kojom postajemo ono što jesmo, postajemo sretniji i jači, postajemo odgovorna osoba. U tome je velika važnost odgoja koji zna biti i težak, odgovoran ali ustrajnost je nešto neizostavno.

Mlade duše koje se pripremaju za duhovni poziv su kao sjemenke ili nježne biljčice koje treba njegovati da se uz njihovu volju i pomoć sredine u koju su došli tako razvijaju i da to što su odabrali postane za njih kruh svagdanji koji će ih hraniti i oduševljavati za Onog koji ih je pozvao, te da hrabre i druge da se životno za Njega opredijele, u bilo kojem pozivu bili. Izvor duhovnog života, kako je naglasio Drugi vatikanski sabor, je u sakramentalnom životu. Čovjek duhovno raste ako svakodnevno raste njegova ljubav, ako je svjestan da je središte svakog duhovnog obogaćenja život Duha Svetoga u nama.

Što nekoga može potaknuti na odluku da svoj život i sebe cijela preda Bogu?

U knjizi Otkrivenja Isusu veli: Evo stojim pred vratima i kucam, tko čuje moj glas i otvori mi, ući ću k njemu, večerati s njim i on sa mnom. To je polazna i temeljna točka. Tko s Isusom češće večera  ima veliku mogućnost da se u potpunosti preda Bogu.

Kako je izgledao vaš duhovni razvoj i s čim se sve osobe posvećenog života, ali i drugi ljudi suočavaju na tom putu?

Moj duhovni razvoj oblikovao se u roditeljskom domu, sjemeništu, novicijatu, bogosloviji, na studiju u Ljubljani i Rimu, zatim u pastoralnom radu u Tuzli, u dugogodišnjoj ulozi odgojitelja u sjemeništu, novicijatu, postulaturi i u radu na Likovnoj akademiji na Širokom Brijegu gdje sam dugo godina bio predavač. Duhovni razvoj traje dok je god čovjek živ: tko ustraje do konca taj će se spasiti, veli Isus.

Svatko može zamisliti kako  bi mogao izgledati duhovni razvoj jednog dvanaestogodišnjaka koji je napustio toplinu rodnog doma i našao se kao sjemeništarac 1949. u sredini  gdje vladaju strožija životna pravila i zadaće. Ako se željelo uspjeti trebalo je prihvatiti ta pravila i zadaće koje su nam profesori i odgojitelji tumačili i osmišljavali. Poteškoće su se stvarale kod onih koji su ta sredstva omalovažavali, zanemarivali ili odbijali. Nikomu nije bilo tako lako. Bez određene doze ljubavi  prema odabranom i prakse koja to podržava i razvija bilo bi veoma teško.

Obiteljski, kršćanski život, ministranska služba, poticaj i pratnja roditelja veoma mnogo tomu pridonose.

Je li danas redovnicima teže nego što je bilo vašim generacijama, pa i starijima od vas?

U prvostolnici Rio de Janeira, Sveti je Otac papa Franjo, 27. srpnja 2016. slavio svetu misu s biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama i sjemeništarcima iz cijeloga svijeta koji su sudjelovali na Svjetskom danu mladeži. Razmišljajući o svećeničko-redovničkom pozivu, tom je zgodom rekao:

‘Niste vi izabrali mene, nego sam ja izabrao vas’, veli nam Isus u Ivanovu evanđelju. Bog nas je dakle pozvao, On je izvor našega zvanja. Bog nas je pozvao da budemo s Isusom, da s njim budemo sjedinjeni. Od snage toga poziva i trajnog odgovora na njega ovisi i svladavanje poteškoća koje mogu pratiti redovnike bez obzira na dob i vrijeme.

Zadnjih godina primjetno je da se smanjuje broj duhovnih zvanja. Što su mogući uzroci takva stanja i kakvi su izgledi za budućnost?

Životne prilike se mijenjaju, nekad su povoljnije za uzrast duhovnih zvanja a nekad su kao što je to slučaj danas, nepovoljnije. Nije to slučaj samo na duhovnom području, krize  se očituju i u drugim zvanjima. Kao da slabi volja za žrtvom, za postizanjem viših ciljeva. Od kruha i igara mnogi ne idu dalje, a da ne govorimo o pojedinim ovisnostima koje se obilato nude. Jedan od uzroka spomenutoj krizi je i manjak djece u obiteljima, zatim slabljenje kršćanske prakse u roditeljskom domu, velika životna užurbanost, obuzetost materijalizmom i prolaznošću.

Po nekim je ipak kriza duhovnog poziva više kriza smisla nego poziva. Potrebno je dati veće značenje onome biti nego činiti. Život onih koji već proživljavaju taj poziv trebao bi biti snažniji znak Božje prisutnosti u našem svijetu i njegove pravednosti među nama unatoč našim ljudskim slabostima.

(…)


Cijeli razgovor s fra Vitomirom Silićem pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.