Kako se postaje službeno svet u Katoličkoj crkvi? Da bi se dokučio ovaj odgovor potrebno je poznavati i razlikovati najprije osnovne pojmove kao što su: svetost, mučenik, ispovjedalac, proces proglašenja nekoga blaženim i svetim (beatifikacija i kanonizacija), način izvođenja procesa i sl.
Prema općem nauku Katoličke Crkve, svi koji su primili krštenje ujedno su i sveti. Može se reći da su sveti u doslovnom smislu riječi, tj. posvećeni iz razloga što su primili sakrament svetog krštenja, po kojem su postali djeca Božja i članovi Crkve. Po istom sakramentu svi su kršteni pozvani živjeti univerzalni Božji poziv na svetost.
Pored ove opće svetosti svih krštenih, postoje i oni koji su više sveti od onih koji su jednostavno primili sakrament krštenja. Ti više sveti zapravo su službeni sveci Katoličke Crkve, koji su na poseban način za svog zemaljskog života živjeli svoju svetost krštenja i do kraja bili vjerni Gospodinu. Oni se dijele u dvije skupine: na mučenike te ispovjedaoce ili priznavaoce.
Mučenici i ispovjedaoci vjere
Riječ mučenik dolazi od grčke riječi μάρτυς (màrtys), lat. martyr, ili μαρτύριον (martýrion), što znači svjedok ili dokaz. Dakle, mučenik je osoba koja zbog mržnje drugih prema njezinoj vlastitoj vjeri radije izabire smrt i mučeništvo nego odricanje ili nijekanje svoje vjere. Riječ ispovjedalac ili priznavalac pak dolazi od latinske riječi confessor, a ova druga skupina svetaca sastoji se od osoba koje nisu umrle iz mržnje prema vjeri, nego su za zemaljskog života bili javni ispovjednici vjere i svojim su kreposnim životom svjedočili vjeru u Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga.
Je li dovoljno samo živjeti svetim životom ili samo podnijeti mučeništvo za svoju vjeru da bi osoba u općoj Crkvi bila poznata i štovana kao svetac ili mučenik? Nije dovoljno. Potrebno je i javno priznanje službene crkvene vlasti. Prije svega treba naglasiti da Crkva ne pravi i ne proizvodi svece, nego ih samo proglašava. Tako osoba ne postaje svetom službenom kanonizacijom, nego je bila sveta i prije procesa. Zemaljska svetost ili podneseno mučeništvo takvih ljudi biva samo svečano i pravno priznato. Majka Crkva se za određivanje ili proglašenje svetim služi svojim pravnim sustavom ili kanonskim pravom. Ne ulazeći u povijest, danas Katolička Crkva ima službenu Kongregaciju za kauze svetih, koja je zadužena za proglašavanje novih svetaca u općoj Crkvi, a sam proces se naziva kanonizacijom. Struktura ove kongregacije slična je sudištu koje ima zadaću provesti pravne istrage za parnicu proglašenja svetim jedne osobe.
Tko može biti predložen za službenu kanonizaciju? Predložen može biti svaki katolik, bez razlike na spol, dob, rasu, naciju i društveni položaj. Što je sve potrebno za pokretanje takva procesa? Prije svega traži se da kandidat za svetost bude mrtav, mora postojati netko tko će predložiti da se otvori ili pokrene službeni postupak te da mjesni ordinarij biskupije, u kojoj je kandidat proveo život i umro, službeno prihvati i najavi početak postupka. Prvi dio postupka se odvija na području matične biskupije: trebaju se prikupiti dokumenti, svjedočanstva o glasu svetosti ili o glasu mučeništva kandidata te dokazi o nepostojanju nikakvih smetnji da se pokrene kauza. Kada se postigne moralna sigurnost o herojskim krepostima ili o mučeništvu kandidata, započinje drugi dio procesa, tzv. rimska faza, koja se odrađuje u Vatikanu.
Pro et contra
Kao što je već rečeno, ovdje se radi o pravnom procesu, pa je razumljivo da i u slučaju kanonizacije postoje dvije osnovne strane: optužba i obrana. Zadaću obrane, podrazumijeva se, vrši službeni zastupnik, tj. postulator kauze, od kojeg se očekuje da dokaže svetost kandidata. Službu optužbe, možemo reći pod navodnicima, vrši promicatelj pravde koji ima zadaću nadgledati sve što je zakonom propisano za provođenje kauze, pripremiti pitanja za svjedoke, biti nazočan pri ispitivanju svjedoka i sl. Nekada je ovu zadaću u prošlosti vršio tzv. advocatus diaboli ili vražji odvjetnik, koji je tako nazvan zbog vrlo skeptična pogleda na kandidaturu za kanonizaciju. Njegov je cilj bio pronaći manjkavosti u obdržavanju propisanih zakonskih normi i dovesti u pitanje svetost ili pak čudo koje je kandidat za kanonizaciju navodno učinio, navodeći uvijek zemaljske i opipljive dokaze kojima oni mogu biti osporeni.
Ovdje treba naglasiti da je svetost samo zadnji od ukupno četiri stupnja sveukupnog procesa kanonizacije. Tako kandidat prije nego što službeno bude proglašen svetim, kanoniziran, treba najprije biti uzdignut na čast sluge Božjeg (servus Dei), dekretom o herojstvu kreposti ili o mučeništvu bude priznat kao časni (venerabilis) i zatim blaženim (beatus), a sam proces se naziva beatifikacijom.
(…)
Cijeli tekst rubrike Aktualno pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
