Početna stranica » Stoljećima mjesto molitve

Stoljećima mjesto molitve

153 pregleda

Valjda nema mnogo država u svijetu s toliko različitih interpretacija vlastite povijesti kao što je naša Bosna i Hercegovina. Kad bi se čovjek želio opravdati, rekao bi da je to nešto zbog nas samih: u sebe zatvorenih, prema drugima sumnjičavih, a u isto vrijeme gostoljubivih i darežljivih kao što nije nitko na svijetu; ali sigurno više zbog zemljopisne konfiguracije terena, koji u svojim brdima i planinama skriva više nego što otkriva, šuti više nego što priča.

Mnogo vrijednoga ona je u sebi zatrpala, zaboravila i prešutjela. Kad bi je upitao zašto je to učinila, ponudila bi isto toliko različitih odgovora. Sigurno je samo da je malo toga ovdje crno-bijelo. Ali, kao i sve u životu, najbolje je pitati i provjeriti. Evo nekoliko jednostavnih pitanja, za Tebe dragi čitatelju, koja su zajednička baština svakog čovjeka rođenog na ovom tlu. Kad bi Te netko upitao tko je napisao i tiskao prvi literarni tekst na narodom jeziku kod nas, što bi odgovorio? Ili možda: tko je pokrenuo i izdavao prvi bosanski časopis? A tko osnovao prvu javnu školu u BiH? Tko je napisao prvu povijesnu studiju o našoj zemlji? Znaš li tko je bio prvi diplomirani liječnik, a tko prvi diplomirani kirurg?

Pa, dobro. Ne inzistiram na odgovorima. Za ova su područja sve češće zaduženi sveprisutni mentori Google i Wikipedija. Ipak, ima jedno posvećeno mjesto o kojem oni ne mogu bogznašto reći, a nisam siguran koliko ga dovoljno i sami poznajemo. Jer, da bi ga čovjek upoznao, treba onamo osobno otići i iz prve ruke osjetiti duhovno bogatstvo kojim ono diše. Mora stati na to tlo, udahnuti svu povijest koja se stisnula u nekoliko stotina kvadratnih metara malog grada, smještenog na sastavku rječica Bioštice i Stupčanice, upravo ondje gdje se rađa rijeka Krivaja. Radi se o našem vjerskom i povijesnom dragulju: Gospinu svetištu u Olovu, koje je, ako Ti netko slučajno postavi i ovo pitanje, najstarije na Balkanu.

Autentična svetost

Već smo se navikli da Balkan ne obećava puno svetog, a olovo je daleko od plemenitog. Od Balkana grčevito bježimo, ali nikako da i pobjegnemo. Valjda zato jer ga u sebi nosimo. A kad nam netko spomene olovo, prva pomisao sigurno neće biti rudarski gradić, pomno skriven brdima i šumom, udaljen tek pedesetak kilometara od Sarajeva u pravcu Tuzle. Ali Bog piše ravno i po krivim crtama, kako kaže jedna stara mudrost, pa je baš izabrao i Balkan i Olovo, učinivši ih privilegiranim mjestom molitve koja ovdje odjekuje stoljećima. U zabilješci Dubrovačkog ljetopisa datiranog 10. travnja 1454., crno na bijelo stoji da je olovska crkva staro narodno svetište: … izmiri se Herceg Stjepan s Dubrovnikom, sa ženom Jelenom, sinom Vladislavom te sa svojim zetom, bosanskim kraljem. Ovom se izmirenju obradovaše oba zeta, a obje kćeri njegove, Katarina i Marija, poslaše darove Gospinoj crkvi u Olovu. Uz ovu zabilješku, treba uzeti u obzir i stav hrvatskog povjesničara, franjevca Dominika Mandića, čije su knjige nezaobilazna literatura za stariju povijest hrvatskog naroda i BiH. Tako u svojoj knjizi Etnička povijest BiH tvrdi da je brzo nakon osnutka, olovska crk­va postala najglasovitije svetište Marijino u hrvatskim zemljama.

Upravo zbog svoje autentične svetosti, do danas nisu potpuno izbrisani višestoljetni tragovi crkve, premda je mnogo toga zemlja sakrila, vatra progutala, a čovjek zapustio. Još uvijek su ti tragovi svjetionici ljudskog pouzdanja i molitve s jedne strane, a Božjeg zauzimanja i ljubavi prema tom istom čovjeku s druge strane. Upravo tako – prema čovjeku, jer su svi ljudi bez razlike na vjeru i nacionalnost uvijek bili i ostali dobrodošli u Gospino svetište u Olovu. U svom djelu Pastor bonus kojeg je objavio 1679. u Mlecima, potvrđuje to i Franjo Varadinac kad piše: Olovskoj Gospi hodočaste, ne samo katolici iz Bosne i Dalmacije, nego i inovjerci iz Bugarske, Srbije i Albanije, i to radi čudesnih ozdravljenja. Tri mjeseca traje sezona za hodočasnike a vrhunac je svečanost na Veliku Gospu. Uoči blagdana, na sam blagdan pred podne i navečer propovijedaju po dva propovjednika, jedan u crk­vi, drugi pred crkvom. Redovito dolazi bosanski biskup i osobno propovijeda. Svi se katolici-hodočasnici ispovjede i pričeste; i to javno pred crk­vom naočigled Turaka. Osmanlijske vlasti znadu za svečanost i uvažavaju je: propisano je da gvardijan službeno najavi svečanost civilnoj vlasti i zatraži janjičarsku stražu koja čuva red.

Uz djelo Franje Varadinca, postoje i drugi dokumenti koji govore o tradiciji procesije od olovske crk­ve do Bakića, koji su udaljeni više od sata hoda. Bio je to jedinstven i veličanstven prizor: procesija bi sa slikom čudotvorne Gospe, svijećama i bakljama krenula iz crk­ve u noći između 13. i 14. kolovoza. Razlila bi se molitva i pjesma mnogobrojnih hodočasnika, kojih se znalo okupiti i do 15 tisuća, kako navodi podatak iz 1610. godine. Davno je ova procesija ugašena, ali raduje činjenica da se danas među fratrima Bosne Srebrene sve češ­će i glasnije govori o njenom ponovnom oživljavanju. Upravo ovakva, stoljećima prakticirana molitva, značajno bi duhovno obogatila današnjeg čovjeka, zasićena svime osim smislom, svrhom i ciljem.

Čvrste vjere zagrljaj

Svetište je uvijek bilo i ostalo otvoreno i gostoljubivo, baš kao i njegov sadašnji čuvar, fra Ilija Božić, rođeni Varešak. Dočekao nas je bratski radosno, prepun priča o veliku duhovnom i arheološkom bogatstvu koje se još uvijek može vidjeti ili barem nazreti. Od 14. stoljeća pa sve do vremena našeg domaćina fra Ilije, franjevci su, uz male prekide, ovdje uvijek ostajali i opstajali. A nikad nije bilo lako.

(…)


Cijeli tekst rubrike Reportaža pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.