Bio je kraj oktobra ili početak novembra 1995. U Bosni su se odvijale velike vojne operacije, koje su trebale završiti rat koji je trajao od 1992. Zato su svi listovi i svi televizijski programi bili preplavljeni vijestima iz Bosne i prilozima o Bosni. Jedne večeri se u emisiji vijesti na nekoj od njemačkih televizijskih stanica uživo javio njihov suradnik s terena – visok čovjek sijede brade i ispijena lica, koji je vidno drhtao od studeni, iako je bio odjeven u bundu. Govorio je sigurno pet-šest minuta, ili čak duže, što je za televiziju prava vječnost, a ipak nije nijednom riječju spomenuo vojne operacije, naoružanje, pobjednike ni poražene, taktiku ni strategiju. Uzbuđeno, tonom koji nije dozvoljavao sumnju, on je u svom dugom izvještaju nabrajao što je sve porušeno, gdje što treba popraviti, koliko je ljudi pogođeno razaranjima i kako bi se njihove nevolje mogle ublažiti. Svoj izvještaj završio je rečenicom koju ne bih mogao zaboraviti, čak ni kad bih se potrudio: – Građani Njemačke su već do sada mnogo dali za Bosnu, ali sada, Bogu hvala, imaju priliku dati mnogo, mnogo više.
– Moram saznati tko je ovaj čovjek! – pomislio sam, bjesneći na sebe što nisam upamtio njegovo ime, koje sam pročitao na ekranu i odmah zaboravio. Srećom, voditelj emisije ga je ponovio u jednoj od onih napomena kojima dobri voditelji povezuju različite priloge i teme. Tako sam saznao da se čudak koji me je toliko zbunio zove Rupert Neudeck. – Moram upoznati ovog čovjeka. – mislio sam zapisujući ime, – Na svijetu sigurno ne živi još jedan ovakav čudak.
A čovjek je zaista bio čudak: ne potroši ni jednu riječ na vojne operacije, oružje i ostale uzbudljive stvari koje bi trebale zanimati tadašnjeg čovjeka, iako izvještava iz srca velika ratnog sukoba; demonstrira uvjerenje da je više radosti u davanju, nego u primanju, i očekuje da to uvjerenje dijele i njegovi suvremenici, iako zna da su im kapitalizam i sport već odavno nametnuli ljudoždersku logiku konkurencije (Wettbewerbslogik) kao jedinu mogućnost čovjekova opstanka.
Prilika da ga upoznam pružila mi se nekoliko godina kasnije. Predložio sam da u Grazu govori na temu Radost davanja. Tada sam upoznao i Christel Neudeck, suprugu, sugovornika i prvog Rupertova suradnika, onaj važniji dio obiteljskog poduzeća ‘Cap Anamur’, kako me on tada uvjeravao. Proveli smo dva dana u intenzivnim razgovorima koji su mi omogućili da provjerim ono što sam u međuvremenu čuo o njima od zajedničkih poznanika, ono što sam zaključio na temelju čitanja Rupertovih knjiga, ono što sam naslutio na osnovu svega što sam znao o njihovu radu. Tokom tih razgovora prvi sam put pomislio da iza svih činjenica koje se u vezi s njima mogu navesti, stoji svojevrsna filozofija: ono što jedno od njih govori, ono što zajedno rade, ono što demonstriraju kao osjećanje i ono što zainteresiran sugovornik može naslutiti kao njihovo uvjerenje – sve to se očigledno sklapa u jednu otvorenu ali dobro uređenu cjelinu. Zato ću u ovoj kratkoj ispovijesti pokušati govoriti o toj filozofiji, o odnosu prema životu i svijetu koji stoji u temelju svega što su oni radili, jer mislim da su činjenice o Cap Anamur i Zelenim kacigama (Grünhelme) dovoljno poznate, a da se o duhovnom temelju oba ta pothvata do sada premalo govorilo.
Na samom početku naših beskrajnih razgovora, otkrilo se da nam je zajednička ljubav Albert Camus, kojeg smo sve troje voljeli, a Christel i Rupert su ga, čini mi se, poznavali nešto bolje od mene. Jednom sam za sebe, kao opis Camusovog rada, skovao iskaz organska filozofija. Camus je, naime, svoju filozofiju pripovijedao, on nije bio spreman razmišljati o čovjeku ili bilo kojem ljudskom pitanju izvan konkretne životne situacije, nije pristajao odreći se neizmjerne složenosti i raznovrsnosti života radi pojmova i njihove prividne jasnoće. Možda je i moguće misliti izvan svoga konkretnog tijela, izvan svojih ljudskih iskustava, izvan egzistencijalne situacije koja uvelike određuje horizont mišljenja u danom trenutku – možda je, kažem, moguće misliti bez obzira na sve to, ali to više ne bi bilo ljudsko mišljenje.
(…)
Cijeli tekst rubrike Laudatio pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
