Drevna Bosna Srebrena, majka svih franjevačkih provincija na našim prostorima, koncem 14. stoljeća zauzimala je ogroman prostor koji je sezao od Apulije na jugoistoku Italije pa sve do Karpata i Crnoga mora. Upravo nošen željom upoznati prostranstva kojima su nekoć kročile stope moje subraće franjevaca, zaputio sam se prije nekoliko godina preko Rumunjske prema obali Crnoga mora. Nikakvi prethodni planovi i istraživanja, kako to već i biva kada se čovjek otisne na put u nepoznato, nisu me mogli pripremiti na nezaboravno iskustvo ljepote krajolika i divnih ljudi koje sam doživio tijekom putovanja. Jedno od njih je čarobno Gospino svetište Marija Radna. Ondje sam stigao u kasnim večernjim satima, malo prije nego što su se zatvorila vrata crkve. Dirnula me gesta vlč. Andreasa Reinholza, čuvara svetišta od 2003., nakon što su se iz njega povukli posljednji franjevci: srdačno me primio na konak i upoznao me s poviješću ovoga mjesta. Njegovom zaslugom u potpunosti su obnovljeni crkva i samostan. On je jedan od maloga broja preostalih Nijemaca u ovom dijelu Rumunjske koji su nekada činili dvije trećine Temišvarske biskupije.
Rumunjsko mjestašce Radna, istočno od grada Arada, leži na desnoj obali rijeke Moriš (rum. Mureş) koja izvire u Karpatima, vijuga kroz Rumunjsku ulijevajući se na koncu u mađarskom Segedinu u rijeku Tisu. Pokrajina u kojoj se nalazi svetište Marija Radna pripada Temišvarskoj biskupiji, jednoj od šest katoličkih biskupija s latinskim obredom. Zanimljiva činjenica je da u ovoj biskupiji živi stara hrvatska dijaspora koja se spominje u izvorima još u 13. stoljeću. U sedam hrvatskih sela živi oko šest tisuća Hrvata podrijetlom iz Bosne koji su organizirani u tri hrvatske župe: Karaševo, Klokotič i Lupak.
Prvi spomen ovoga mjesta seže u daleku 1325. kada je ugarsko-hrvatski kralj Karlo Robert Anžujski u Radni osnovao samostan posvećen sv. Ljudevitu Tuluškom. Upravljanje samostanom povjerio je franjevcima. Radna je osvajanjem Temišvara 1552. došla pod vlast Osmanlija. Najznačajniji događaj s kojim je i započela povijest ovoga svetišta zbio se 1695. godine. Tada su turski vojnici zapalili franjevačku kapelicu koja je posve izgorjela. Na zgarištu kapelice vjernici su pronašli neoštećenu sliku Djevice Marije. Nije prošlo puno vremena i glas o ovom očitom zahvatu neba proširio se cijelim krajem i vjernici su spontano dolazili na hodočašće da iskažu štovanje liku Presvete Djevice. Kada je 1709. u Aradu izbila kuga, vjernici su se zavjetovali i hodočastili u svetište Marija Radna i pošast je prestala. Godine 1895., povodom 200. obljetnice prvoga Gospina čuda, crkva je obnovljena i ukrašena novim mramornim oltarom. Pokojni papa sv. Ivan Pavao II. 1992. uzdigao je crkvu Marije Radne na čast manje bazilike, izjavivši tom prigodom da je Marijina prisutnost u ovom svetištu očuvala vjernike tijekom teškoga vremena komunističke vlasti.
Pored spomenutoga čuda neoštećene Gospine slike, danas smještene u središnjem dijelu prezbiterija iznad glavnoga oltara, u kronici ovoga svetišta zabilježene su nebrojene milosti koje su se dogodile po zagovoru Blažene Djevice Marije: čudesna ozdravljenja, neobjašnjiva izbavljenja od smrtnih opasnosti, trudnoće u kasnoj dobi i mnoga druga čudesa. Postoji anegdota o posjetu cara Josipa II. svetištu Marija Radna. Tom prigodom, zadivljen ljepotom crkve i franjevačkoga samostana rekao je: „Da nisam car u Beču, volio bih biti gvardijan u Radni!” Dijelim mišljenje ovoga cara o ljepoti i privlačnosti ovoga mjesta. Stoga, ako vam se pruži prilika, posjetite ovo Gospino svetište i sami se uvjerite vlastitim očima.
