Danas je Olovo poznato kao značajno hodočasničko mjesto, na koje dolaze ljudi svih vjera. Osim crnog kamena, jedinog ostatka samostana koji je izgorio i priče o čudotvornoj Gospinoj slici, posebno se ističe i sama crkva Sv. Majke Božje, čiji današnji izgled nije i njezin prvobitan.
Olovo se nalazi u srednjoj Bosni, 50-ak kilometara sjeveroistočno od Sarajeva, a danas administrativno pripada Zeničko-Dobojskom kantonu. Prvi spomen grada datira još u srednji vijek, kada se u dokumentima iz 1382. godine spominje kao „Plumbum”, a nešto kasnije, 1415. godine kao „città de Piombo”. Oba naziva ukazuju na primarnu djelatnost naselja, odnosno, postojanje bogatih ležišta olova koja su poslužila kao temelj za razvoj trgovačkog središta. Eksploatacija olova sigurno je počela i ranije, no ojačala je posebice u razdoblju srednjeg vijeka, s pojavom nove tehnologije, ali i otvaranjem novih trgovačkih putova.
Prvi pisani spomen franjevačkog samostana datira iz godine 1400., što ukazuje na činjenicu da je crkva vjerojatno postojala i ranije, dakle, možda već kroz 14. stoljeće. Nažalost, izgled te najstarije građevine nam nije poznat, s obzirom da ona nije arheološki potvrđena.
Sačuvana su i dva štura opisa sljedeće faze crkve. U prvom se kaže da je crkva imala oblik duguljastog četverokuta, 27 stopa dužine i 15 stopa širine, s dvojim vratima, od kojih su jedna bila s prednje, druga s desne strane. Također, osim jednog oltara sa čudotvornom slikom, nije bilo drugih ukrasa. Po drugom opisu, crkva je bila kvadratne forme, duga 22, a široka 15 koračaja. Imala je dvoja vrata, jedna na pročelju, druga s desne strane, te jedan oltar sa mjestom za sliku. Po jednoj vijesti, samostanu je pripadala i tvrđava na Gradini, kao i rudnici olova.
Projekt Karla Paržika
Osnovni podaci o arhitekturi crkve, njene dimenzije, tlocrt kao i opis unutarnje dekoracije datiraju iz 1886. godine, kada je Kosta Hörmann, na poticaj tadašnje austrougarske vlasti izvršio manje arheološke radove. Prvobitna je crkva bila jednostavna, pravokutnog oblika i dimenzija 12,60 x 9,50 metara, nasuprot ulazu nalazila se apsida, a s lijeve strane kapelica. Pod je bio prekriven sa 6 kamenih ploča, ispod kojih su bile grobnice, a u kapelici su bili sačuvani ostatci fresko slikarstva, s karakterističnim motivom riba. Ribe su protumačene kao simbol smrti i pretpostavljeno je da se tu radi o grobnici, što je i potvrđeno. Nasuprot kapelici nalazila su se vrata iznad kojih je bila postavljena ploča od crnog kamena, koja je uz stupiće na vanjskoj strani portala bila jedini arhitektonski dekorativni element. Kroz ta se vrata ulazilo u samostanski trijem i dvorište, a preko njih u prostorije samostana. U svezi s propašću samostana, javljaju se podaci o dvije godine, 1687. i 1703., no u svakom slučaju, riječ je o kraju 17. ili početku 18. stoljeća. Danas je sačuvan samo jedan kamen od dovratnika prvobitne crkve, nalazi se in situ ispred današnje crkve i služi kao mjesto štovanja.
Originalni projekt današnje crkve osmislio je 1925. godine čuveni arhitekt Karel Pařík (Karlo Paržik), koji je između ostaloga projektirao i Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, kao i crkvu sv. Josipa na Marijin Dvoru u Sarajevu. Veliki dio njegova projekta nije izveden po prvobitnom planu, pri čemu se primarno misli na izvođenje zvonika, dviju kula s bočnih strana svetišta te trijema/narteksa. Većina građevinskih radova je izvedena do 1932. godine, a objekt je pokriven 1936. godine i na njemu nisu više rađeni nikakvi veliki građevinski zahvati.
Krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća Đuro Basler ponovno je izvršio arheološka istraživanja. Nažalost, rezultati tih istraživanja nisu nikad objavljeni u vidu stručnog ili znanstvenog rada, tako da danas postoji samo dokumentacija terenskog istraživanja, te tlocrt na kojem se vidi prostorni odnos između starog i novog objekta. Tragovi prve srednjovjekovne crkve nisu potvrđeni.
(K. Hörmann, Olovo, Glasnik Zemaljskog muzeja 1/3, 1889, 63–74.)
