Nijedno marijansko svetište koje sam imao priliku posjetiti u životu nije me ostavilo ravnodušnim. Svako od njih, zbog nestvarne ljepote i rijeke božanske milosti koja ondje neprestano teče po Marijinim rukama, u srce i dušu utisne trajni pečat neprolaznoga sjaja. I čini mi se kao da se nebeska Majka uvijek potrudi iznenaditi nas u odabiru neobičnih mjesta u kojima će pokazati majčinsku brigu prema svojoj djeci. Dosjetljivosti ljubavi zaista nema kraja. Svetište u Italiji koje sam nedavno posjetio s prijateljima jedno je od takvih. Zbog nestvarne ljepote ostavilo me bez daha!
Većina brojnih posjetitelja iz cijeloga svijeta, obilazeći znamenitosti Italije, uputit će se svakako do grada Verone gdje se nalazi čuveni balkon Romea i Julije, poznatoga zaljubljenog para iz Shakespearove drame. Međutim, rijetki će saznati i uputiti se do skrivenoga bisera smještenoga u njedrima planine Baldo sjeverno od ovoga grada. Riječ je o Gospinu svetištu Gospe od Krune (Madonna della Corona), koje poput kakva orlova gnijezda leži na nepristupačnim kamenim liticama i plijeni svojom ljepotom.
Potrudit ću se u kratkim crtama opisati ovo neobično svetište. Srednjovjekovni dokumenti svjedoče kako su koncem prvoga tisućljeća na ovoj stjenovitoj planini svoje utočište pronalazili pustinjaci. Nešto kasnije, sredinom 13. stoljeća, na liticama je niknuo mali samostan i kapelica posvećena Gospi od planine Baldo. O tome svjedoči jedna kamena freska Gospe s Isusom u naručju koja se danas nalazi na završetku kamenih zavjetnih stepenica koje vode do crkve. No, istinski početak svetišta Gospe od Krune vezan je uz čudesni događaj iz 1522. Naime, te godine muslimanska vojska sultana Sulejmana II. osvojila je grčki otok Rodos koji su branili vitezovi sv. Ivana. Vitezovi su svoje novo utočište pronašli na Malti, a pobožna tradicija bilježi da je padom otoka maleni kip Gospe Žalosne koja u naručju drži mrtvoga Sina na čudesan način, anđeoskom intervencijom, prenesen s Rodosa na strme litice na sjeveru Italije gdje se i danas nalazi. U podnožju ovoga kipa u vlasništvu vitezova ivanovaca na latinskom stoji napisano kako je izrađen 1432.
U samim počecima do crkve je zbog nepristupačna terena bilo jako teško doći. Međutim, tijekom vremena zbog brojnih hodočasnika koji su hrlili u ovo milosno mjesto olakšan je pristup svetištu. Iz mjestašca Brentino, smještenoga u dolini rijeke Adige, izgrađena je staza sve do crkve smještene na 774 metra nadmorske visine. U početku staza vijuga kroz šumu, u gornjem dijelu je uklesana u strme stijene, a u zadnjem dijelu preko provalije premoštene mostićem uspinje se sve do platoa gdje je smještena crkva koja je kao srasla s okomitom stijenom iznad nje. Kada bacite pogled prema gore, uspinjući se prema crkvi, dobiva se osjećaj kao da crkva visi u zraku. Uz ovu najzahtjevniju stazu, do svetišta se može doći također iz gornje strane svetišta, spuštajući se stubištem uklesanim u stijene. Budući da se broj hodočasnika neprestano povećavao, 1625. započeli su radovi izgradnje veće crkve smještene iznad već postojeće.
Crkva je preživjela oba svjetska rata, ali je vapila za obnovom. Stoga je mjesni biskup 1974. odlučio srušiti postojeću konstrukciju i započeti s izgradnjom nove crkve na čvršćim temeljima. Kada su radovi konačno dovršeni, crkva je svečano posvećena četiri godine kasnije. Godine 1982. crkva je dobila status manje bazilike, a vrhunac 500-godišnje povijesti jest posjet pape Ivana Pavla II. ovom svetištu 1988. godine.
