Čudesa, iscjeljenja i drugi milosni Božji zahvati u svetačkom životu samo su posljedica potpunog opredjeljenja za evanđelje. Tako je bilo i sa sv. Josipom. Nakon što se svim srcem opredijelio za Isusa, čudesne stvari događaju se u njegovu životu.
Život sv. Josipa započinje u mjestu Leonessa, pokrajina Rieti, u Italiji. Ostao je siroče kada mu je bilo 12 godina. Najprije je započeo humanističko školovanje, ali je u međuvremenu u njemu sazrijevao redovnički poziv. Nakon što je izbjegao sklapanje braka s nekom plemkinjom ulazi u kapucinski samostan u Asizu. Poslije godine kušnje, unatoč pokušajima rodbine da ga vrate kući, polaže redovničke zavjete i korača prema svećeništvu. Oduševljava se naukom velikog franjevačkog naučitelja sv. Bonaventure usvajajući u svome redovništvu skladni spoj kontemplacije i revnosti za navještaj Radosne vijesti. Za budući pastoral marljivo se spremao proučavajući Sveto pismo i nauk Crkve. Nakon svećeničkog ređenja postaje gorljivi propovjednik evanđeoskog nauka.
Znakovita je sličnost ovoga sveca sa svetim Franjom. Obojica su imala dvojbu: treba li dati prednost životu u samoći ili aktivnom djelovanju? Na isti način kao Franjo Asiški i sv. Josip rješava ovu dvojbu pišući ovako: “Onaj koji voli kontemplativni život, ima ozbiljnu obavezu izaći u svijet propovijedati, posebno kada su shvaćanja svijeta vrlo konfuzna, a na zemlji je nepravda silno uzela maha. Bilo bi pogubno držati, protivno ljubavi, ono što je samo po ljubavi ustanovljeno i dano.”
Ono što je napisao uistinu je i proveo u život. Teško je i zamisliti nama – današnjim propovjednicima – način na koji je svoju službu obavljao ovaj neobični svetac. Suvremenici za njega vele da je zbog svojih iznimnih darova mogao postati poznati propovjednik u velikim europskim prijestolnicama i na dvorovima kraljeva i plemićâ. Međutim, on se odlučuje poći u najgore zabiti propovijedajući seljacima, gorštacima, siromasima, pastirima i djeci. Činio je to s toliko ljubavi da su svi koji su ga slušali mijenjali svoj život i prihvaćali Krista. Čak su i drumski razbojnici u Apeninima, slušajući njegove propovijedi, postali skrušeni i počeli činiti pokoru!
Tajna njegova djelovanja bila je tako jednostavna. Svjedoci njegova života vele da je bio veliki ljubitelj križa Kristova. Gdje god bi išao držao je Isusov križ u svojim rukama, grlio ga s tolikom ljubavlju i razmatrao o Isusovim ranama da bi njegovo lice bivalo posve preobraženo. Ganutljiv je njegov hvalospjev križu: “O Križu presveti, sve nas pretvori u sebe. Podnožje neka se udubi u noge, krakovi u ruke, vrh u glavu. Da bismo čitavi postali križ, prikuj noge da budu čvrsto prikovane uz tebe, poveži ruke da ne traže drugo osim tebe, otvori nam bok i rani prsa i dodirni nam srce svojom ljubavlju. Daj nam da žeđamo za tobom, kao što je Krist žeđao za nama.”
U revnosti za Krista kao misionar odlazi u Tursku dvoreći robove i pomažući oboljelima od kuge. Kada je u svome evanđeoskom žaru izišao čak pred sultana Murata III., objesili su ga o kuku za tetivu desne ruke i noge te ostavili da skonča u strašnim mukama. Nakon tri dana čudesno je spašen. Mnogi vjeruju kako ga je izbavio sam anđeo kao nekoć sv. Petra iz tamnice (usp. Dj 12). Iz Turske dolazi posve zdrav i neumorno nastavlja službu putujućeg propovjednika sve do svoje smrti 1612. godine.
Papa Klement XII. proglasio ga je blaženim 1737., a Benedikt XIV. svetim 1746. godine. Konačno, papa Pio XII. 1952. ovoga kapucina proglašava zaštitnikom misija u Turskoj.
