Apostol naroda sv. Pavao zapisa u svojoj Poslanici Korinćanima o svjetskoj i kršćanskoj mudrosti: „Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake” (1 Kor 1,27).
Pa uistinu je Franjo Asiški morao izgledati lud u očima svojih suvremenika. Jer analizirajući njegov život možemo reći da je odbacio bogatstvo, raskoš i slavu svijeta i počeo živjeti evanđeoski siromašno. To je čovjek koji je svjesno i odlučno želio biti najsiromašniji od svih, sluga svima, manji brat, manji i od najmanjih.
Ali sjetimo se isto tako da je kao duhovnu nagradu još za života ovdje na zemlji u svoje dlanove i bok primio Kristove svete rane. Onda se s pravom upitajmo: tko je ovdje lud a tko je uistinu bogat? Iz toga neizmjernog duhovnog bogatstva sv. Franje ovdje ćemo se osvrnuti na tri važna mjesta i događaja po kojima je sv. Franjo poznat u svijetu. To su Franjine tri svete gore.
Fonte Colombo – Franjin Sinaj
Svetište Fonte Colombo nalazi se 15 km južno od Rietija na obronku brda Rainerio. Prema predaji Franjo se onamo uputio prvi put 1207. i predahnuvši kod nekoga izvora, iz kojega je vidio golupčiće kako piju, nazvao ga je Fons Columbarum (hrv. golubinji izvor), te odatle ime samotištu i okolnom području. Mjesto se svecu veoma sviđalo jer je posve odgovaralo njegovoj želji za samoćom i odražavalo siromaštvo koje je želio za sebe i svoju braću. Stoga je to mjesto često bilo cilj njegovih povlačenja u samoću, posebno 1223. kad je sastavljao Pravilo. Samotište se tijekom stoljeća pomalo proširivalo, ali je ipak ostalo u dimenzijama maloga samostana.
Sastavljanje Pravila nije išlo baš glatko. Franjina je prvotna želja bila jednostavno živjeti po evanđelju. Ne naviještati evanđelje velikim teološkim terminima nego živjeti ga jasno i bez ikakvih dodataka. Potaknuti njegovim primjerom ubrzo su se Franji pridružili ljudi koji žele živjeti kao on. Kad je grupa narasla do broja dvanaest, kreću u Rim da sam papa potvrdi njihov način života kao crkveni. Kao Pravilo vjerojatno su zapisali nekoliko rečenica iz evanđelja. Tekst ovoga Prvotnog pravila je izgubljen. Ali kakva je svrha pisanja kad je ionako sve u evanđelju? No, kako broj braće raste, postaje sve jasnije da treba imati uređen način života, priznat i odobren od Crkve. Godine 1221. Franjo je napisao pravilo koje nije naišlo na odobravanje u Rimu pa se naziva i Nepotvrđeno pravilo.
U rujnu 1223. Franjo dolazi u Fonte Colombo s bratom Leonom i još nekim drugima. Tom prigodom sastavlja konačni nacrt Pravila napisanoga za svoju braću, koje je napokon odobreno 29. studenoga 1223. od pape Honorija III., a koje vrijedi i danas za svu manju braću. Sv. Bonaventura u svom životopisu o Franji piše: „Prvo pravilo reda zapravo je bila zbirka riječi iz Evanđelja i to vrlo opsežna. Stoga, kad ih je želio sažeti za potvrdu, otišao je s dvojicom drugova (…) na brdo, gdje ih je (…) dao zapisati kako ga je Duh Sveti poticao tijekom molitve” (u LM IV,11:1084). Iz te zgode Fonte Colombo su počeli nazivati franjevački Sinaj jer je to mjesto gdje je Franjo od samoga Boga primio Pravilo, svoj način života – baš kao što je Mojsije primio ploče s Deset zapovijedi na gori Sinaj.
Još je jedan zanimljiv detalj iz ovoga samotišta i svetišta. Svatko tko posjeti kapelu sv. Magdalene primijetit će jednostavno crveno slovo „T” na otvoru prozora lijevo od oltara. Znak tau (T) Franji je posebno drago slovo grčkog alfabeta jer ga je podsjećalo na Kristov križ i znak izabranika prema Otkrivenju. I prorok Ezekiel i Knjiga Otkrivenja spominju ga kao znak odabranih koji će biti na čelu spašenih na posljednjem sudu. Toma Čelanski piše: „Njemu (Franji) prije svih drugih slova bio je poznat znak Tau. Samo s njim ovjeravao je svoje poslanice; njime je posvuda oslikao zidove i ćelije” (3 Čel 3). Znak tau (T) postao je prepoznatljivim i zaštitnim znakom franjevačkoga pokreta.
Greccio – Franjin Betlehem
Općenito se smatra da je Franjo Asiški prvi napravio ono što mi danas nazivamo živim jaslicama, tj. uprizorenje rođenja Gospodnjega u kojem likove Svete obitelji igraju živi ljudi, a nije rijetko da se na pozornicu dovedu i žive životinje. Vrlo je vjerojatno da su ljudi i prije Franje Asiškog na različite načine pokušavali prikazati scenu Isusova rođenja. Ali činjenica je da je on to učinio na jedan nov i originalan način.
Događaj u Grecciu na Božić 1223. godine plod je prije svega Franjine duhovnosti. Otajstva Božjega utjelovljenja i Muke Gospodnje, u kojima su se na izvanredan način očitovali milosrđe i ljubav Božja prema čovjeku, nadahnjivala su cijeli Franjin život. Zato je žarko želio da otajstvo Utjelovljenja barem donekle dočara sebi, svojoj braći i drugim ljudima.
Bio je prosinac 1223. Franjo se vraćao iz Rima gdje mu je nekoliko dana prije papa Honorije III. potvrdio Pravilo. Zaustavio se u Grecciu, malom mjestu u Rietinskoj dolini. U tom mjestu imao je prijatelja i dobročinitelja Ivana Velitu, koji je već prije njemu i njegovoj braći darovao stjenovit i šumovit brežuljak iznad toga mjesta. Njega je Franjo zamolio za pomoć da pripravi taj poseban događaj u kojem bi obnovio uspomenu na rođenje Djeteta u Betlehemu.
Toma Čelanski najljepše opisuje taj događaj (1Čel 85-86). Zanimljivo je primijetiti koliku je istinsku i duboku radost zbog ovoga događaja doživio sam Franjo ali i svi oni ljudi oko njega. Zanimljivi su još neki detalji. To nisu bile obične žive jaslice slične onima koje mi danas priređujemo na trgovima i ispred crkvi radi božićnoga ugođaja. To je bila božićna misa polnoćka, misa koju je Franjo htio slaviti u onom istom ambijentu kakav je bio u trenutku samoga Utjelovljenja u Betlehemu. Taj ambijent čine: špilja izvan grada, životinje, jaslice, slama, obični ljudi i pastiri.
Svojim živim jaslicama Franjo je učinio da su svi prisutni ljudi postali jedno veliko srce koje sada osjeća Božju blizinu i shvaća njegovu ljubav prema čovjeku. Franjo je kao đakon na toj misi pjevao evanđelje, a nakon toga ushićeno je propovijedao o rođenju siromašnoga Kralja u gradu Betlehemu. S posebnim je poštovanjem, radošću i slatkoćom izgovarao imena Isus i Betlehem. Tako su ljudi doživjeli te prve žive jaslice kao novi Betlehem.
Ali najvažnije je primijetiti da Franjo nije uzeo neko dijete i stavio ga u jasle da što zornije prikaže događaj Utjelovljenja. Nego su mu prazne jasle poslužile kao oltar za svetu euharistiju da pokaže povezanost euharistije i otajstva Utjelovljenja. Samo je jedan čovjek tad imao viđenje „kako u jaslama leži prestrašeno Djetešce i Božjeg sveca koji Djetetu pristupa kao da ga hoće oda sna probuditi. To viđenje nije bilo neumjesno, jer je Dijete Isus bilo zaboravljeno u srcima mnogih u kojima je djelovanjem milosti po njegovu sluzi Franji bilo probuđeno i duboko utisnuto u vjerno pamćenje” (1Čel 86).
Franjo je shvatio u otajstvu Utjelovljenja da je Bog okrenut prema čovjeku. Božje očovječenje postalo je i put ljudskoga očovječenja. Franjo je shvatio da je u kršćanstvu bogoljublje nerazdvojivo od čovjekoljublja. A čovjekoljublje se očituje u zauzetosti za one u potrebi, nevolji i bijedi. E, tad se događa Božić u nama, događa se susret Boga i čovjeka, događa se novo rađanje, počinje novi svijet. E, tad je čovjek ispunjen pravom i istinskom radošću. To je uprizorio Franjo Asiški u Grecciu, u svom Betlehemu.
La Verna – Franjina Kalvarija
Povijest gore La Verna, koja je za franjevački Red bez sumnje jedna od najsvetijih, počinje s Franjom Asiškim i jednim plemićem iz Toskane koji su se Božjom milošću susreli oko 1213. godine. Prigodom toga susreta grof Orlando Catani darovao je Franji Asiškom i njegovoj braći tu goru. Franjo ju je prihvatio s radošću i od toga trenutka ta je gora postala mjesto molitve i pokore. Taj isti grof pomogao je Franji u sljedećim godinama da na toj gori izgradi malu crkvu posvećenu Svetoj Mariji od Anđela.
Gora La Verna je sveto mjesto jer je sv. Franjo tu imao ekstaze i Božje objave. To je mjesto gdje se Krist na poseban način očitovao u povijesti preko rana (stigmi) utisnutih u Franjino tijelo na onim istim mjestima na tijelu gdje ih je i sam Raspeti imao – na rukama, nogama i boku. Zato je nakon Kalvarije, gdje se na poseban način na križu objavio Sin Božji, La Verna za sv. Franju najsvetija planina na svijetu. To je mjesto gdje je raspeti Krist očitovao svoju moć i slavu.
La Verna je bila vrlo važna za kontemplativni život koji je Franjo želio za sebe i za svoju braću. Jer kontemplativni život prethodi apostolskom životu i radu. Gora La Verna bila je idealno mjesto za takav život. Na ovoj gori može se živjeti u siromaštvu, daleko od svih i od svega, može se moliti u tišini i činiti pokora, pogodna je za kontemplaciju, mjesto gdje se može potpuno suobličiti Kristu.
Postoji nekoliko posebno svetih mjesta na gori La Verna. Ona su sveta jer je sam Franjo na tim mjestima imao ekstaze i objave raspetoga Krista. „Via sacra” delle Stimmate je put od glavne bazilike na La Verni do mjesta na kojem je Franjo primio Kristove rane – stigme. Franjo i brat Leon također su išli tim putom odlazeći i dolazeći na najsvetije mjesto na La Verni. Danas je ovaj put zapravo natkriveni hodnik koji štiti fratre i hodočasnike na njihovu putu od bazilike do mjesta primanja svetih rana za vrijeme procesije nakon molitve Devetoga časa. Ova procesija datira još iz 1432. godine. Deveti čas, koji se moli u tri sata poslijepodne, podsjeća na čas Isusove smrti. Procesija prema mjestu primanja svetih rana podsjeća da smo i mi pozvani da svakodnevno sudjelujemo na pobožan način u muci Kristovoj.
Srce gore La Verna čini Crkva Stigmata. Upravo je na ovome mjestu oko 14. rujna 1224. Franjo od Raspetoga primio rane-stigme na rukama, nogama i boku, suobličivši se tako Kristu na vidljiv način. Na mjestu gdje je Franjo bio u vrijeme primanja rana najprije je bio postavljen drveni križ. Nakon izgradnje crkve na ovom mjestu, križ je zamijenjen mramornom pločom na kojoj je uklesana drevna antifona Coelorum candor splenduit (Sjaj s neba zasja) koja je podsjećala na divno čudo koje se tu dogodilo. Sv. Franjo prva je osoba koja je dobila dar stigmi – svetih rana.
Sveta gora La Verna stoljećima je privlačna ljudima koji i danas dolaze iz svih krajeva svijeta da časte mjesto gdje je raspeti Krist urezao u Franjino tijelo biljege svoje muke. Kao i u Franjino vrijeme tako je i danas ovo mjesto susreta s prirodom i s Bogom, mjesto duhovne obnove. Mjesto posvećeno od Boga i od sv. Franje.
