Početna stranica » Susresti Klaru Asišku

Susresti Klaru Asišku

241 pregleda

Ako tražimo malo više svjetla u ponekad teškim i mračnim danima, poslušajmo jednostavan savjet koji je Franjo Asiški uvijek iznova davao potrebitima svojega vremena: Idite gospođi Klari

Toga jedanaestog kolovoza 1253. godine vijest o smrti Klare Asiške širila se gradom Asizom i okolicom. Narod je žurio prema Svetom Damjanu nadajući se još jednom vidjeti lik te drage žene.

Svatko je ponešto iz njezina života u sjećanje dozivao, to s drugima dijelio ili tiho u srcu prebirao. Svaka riječ, svako sjećanje i svjedočanstvo otkrivali su ponešto od značaja i bogatstva Klarina života.

Snaga srca

Što neka osoba više uranja u tajnu Božje ljubavi, to više postaje nemoguće da njezin život nastavi teći kao prije; umjesto toga on se preobražava i ulazi u novi način postojanja. Na Cvjetnicu 1211. ili 1212. godine dogodila se Klarina životna prekretnica: bijeg od kuće kako bi poput Franje Asiškoga nasljedovala siromašnoga Krista. Mnoga susretanja i razgovori, molitva i razmišljanje, planiranje i razlučivanje prethodili su toj noći bijega. Ali sve bi te stvarnosti malo koristile da nije bilo ovoga početka koji je značio jedan odmak, izlazak, napuštanje, rez. Klara se trebala izboriti za ono što je prepoznala kao svoj poziv. Imala je smjelosti slijediti istinu svojega srca.

Odluku koju je one noći napravila neprestano je obnavljala tijekom četrdeset i dvije godine življenja u samostanu svetoga Damjana. Poznavao je njezin život lagane i mirne trenutke, ali i hod kroz tamu, kušnje i neizvjesnosti. Koliko je izdržljivosti trebala u svojim dugotrajnim bolestima, koliko ustrajnosti u borbi za potvrdu Pravila, koliko odlučnosti pred pritiscima crkvenih vlasti koje su tražile da usvoji blaži način života, koliko hrabrosti pred saracenskim napadima na samostan i grad… Sama će dati objašnjenje tolike snage: „Otkada sam upoznala milost Gospodina mojega Isusa Krista po njegovu sluzi svetome Franji, nijedna mi patnja nije bila nepodnošljiva, nijedna pokora teška, nijedna mi bolest nije bila nesnosna” (Leg Kl 44). I najteže stvari mogu dospjeti u drugi plan onda kada se voli.

Ljubav daje usmjerenje cijelome životu, daje mu smisao, daje sigurnost da se zna zašto se živi. Ljubav čini da se sva snaga može utrošiti na ono što je stvarno bitno u životu. Najvažnija činjenica koja se o Klari treba reći jest da je bila onâ koja ljubi i koja se prepoznaje ljubljenom.

Odraz Krista

U svojim spisima Klara na više mjesta izriče glavnu želju svojega srca: živjeti iz ljubavi prema Isusu koji je siromašan položen u jasle, siromašan živio na svijetu i prezren umro na križu. Iz te želje potjecalo je sve ostalo: život u krajnjem siromaštvu, pokora i odricanje, služenje, rad, molitva. Cilj njezina života bio je približiti se Isusovu primjeru; pokušati učiniti nešto od onoga što je On činio.

Na posve jednostavan način u Klarinu se životu uistinu i očitovao život Kristov. Mnogi i razni događaji to pokazuju. Kao primjer može se uzeti svjedočanstvo jedne sestre koja je na tijelu imala rane od kojih je mnogo trpjela. „I kako je ona tu bolest nosila deset godina, jedne je večeri otišla svojoj majci svetoj Klari, u suzama proseći od nje pomoć. Tada je ta blaga majka, dirnuta svojom uobičajenom sućuti, sišla sa svoga ležaja i klečeći se molila Gospodinu. A kada je završila molitvu, okrenula se ovoj svjedokinji i učinila je znak križa najprije na sebi, a zatim je to isto učinila nad ovom svjedokinjom; izgovorila je Očenaš i njezine rane dotakla svojom golom rukom. I tako je bila oslobođena od tih rana, koje su izgledale neizlječive” (Post Kl 11,1). Sličnost s Isusovim postupanjem u susretu s bolesnicima koje je ozdravljao jasno pokazuju tri Klarine geste: dirnuta je suosjećanjem, upravlja molitvu Ocu od kojega dolazi svaki dar, svojom rukom dotiče bolesni dio tijela.

Klara je i drugima ukazivala put nasljedovanja Krista, pobuđivala želju, poticala na trud i zalaganje. Upućivala je na stav pozornosti i usmjerenosti prema najvažnijim stvarnostima. Tražila je pogled koji će počivati na Isusu: „Zaručnika svoga (…) gledaj, promatraj, razmatraj te njega nasljedovati nastoj” (2 PJa 20). Zanimljivo je primijetiti koliko u svojim spisima koristi riječi: nikada, neprestano, uvijek. Potičući na vjernost Kristu, pisala je tako Ermentrudi: „Neka iz tvoje pameti nikada ne iščezne spomen na nj…” (r. 11); „Neprestano razmatraj…” (r. 12); „Uvijek moli i bdij…” (r. 13). Ovo, dodano uz „Svim srcem ljubi…” (r. 11), pokazuje kakvu je sveukupnost Klara imala u svojim perspektivama, kako u intenzitetu tako i u smislu vremena.

Jasnoća i snaga Klarinih riječi hrabrila je i vodila one koje su uz nju živjele i sve koji su joj dolazili. I nije ih bilo teško prihvaćati jer iza svake Klarine riječi stajao je život. Sama je najprije živjela ono na što je pozivala druge.

A riječi koje je izrekla u zadnjim danima svojega života na neobičan se način odnose i na prve dane i zaokružuju cijeli njezin život. „Idi sigurna u miru jer ćeš imati dobru pratnju, jer onaj koji te je stvorio unaprijed te posvetio, i kada te je stvorio postavio je u tebe Duha Svetoga, i uvijek te je čuvao kao majka svoje ljubljeno dijete” (Post Kl 3,20). Govorila je to tiho svojoj duši, iznova se vraćajući Božjoj ljubavi. Pred tom ljubavlju uzmaknuo je i svaki strah od smrti, a nadošli su mir i sigurnost. Tada je još nadodala: „Ti, Gospodine, budi blagoslovljen, koji si me stvorio” (Post Kl 3,20). Pred samu smrt Klara zahvaljuje za život. Ne zahvaljuje tek za neku pojedinost ili isječak života, nego za život u sveukupnosti. A kada je tih zadnjih dana nakratko ostala sama s jednom sestrom, upitala ju je: „Vidiš li ti Kralja slave kojega ja vidim?” (Post Kl 4,19). Oči su napokon ugledale Onoga koga je njezina duša tako dugo i tako duboko promatrala.

S pogledom u nebo

Život redovnika u ovome svijetu zna se predstavljati slikom čuvara koji bdije, a pritom se koristi tekst proroka Izaije: „Viču mi iz Seira: ‘Stražaru, koje je doba noći? Stražaru, koje je doba noći?’ Stražar odgovori: ‘Dolazi jutro, a zatim opet noć. Hoćete li pitati, pitajte, vratite se, dođite!’” (Iz 21,11-12). Pogled stražara gubi se prema beskrajnom obzorju, obzorju koje je uronjeno u noć i na kojemu treba uočiti znakove koji najavljuju nadolazeću zoru. Tama otežava pogled: linija razdvajanja između neba i zemlje nestaje ili je jedva primjetna. Pa ipak, stražar ostaje čvrsto na svome mjestu, s pogledom upravljenim prema visinama, čekajući znak koji nagovještava zoru.

Svjetlost i tama preklapaju se na obzorju naše povijesti i na trenutke se čini da noć nikako ne prestaje. Nedostatak jasnih bljeskova svjetlosti koji bi najavili nadolazeću zoru slabi nadu onih koji su u ovom trenutku povijesti pozvani hoditi ovom zemljom. „O predraga, gledaj u nebo koje nas poziva”, jedan je od Klarinih poticaja, „uzmi križ i idi za Kristom koji ide pred nama: jer nakon mnogih raznih nevolja po njemu ćemo ući u slavu njegovu” (PEr 9-10). Klara usmjerava pogled pun očekivanja prema vremenu koje joj još ne pripada. Ali osjeća da već sada želi prijeći granicu koja je vodi u to drukčije vrijeme; vrijeme u kojem svaki događaj, svaka stvarnost, svaki kontrast između svjetla i tame dobivaju istinu koja inače nije vidljiva ljudskim okom.

Svaki trenutak našega života Božji je dar, ali i uvijek novi poziv da osmislimo svoje dane i svoje prolaženje ovim svijetom; da naučimo razlučivati bitno od nebitnoga, dragocjeno od bezvrijednoga; da neprestano usmjeravamo svoj pogled prema Cilju. Svaki trenutak života poziv je na susret s Ljubavlju koja daje smisao i dosljednost našim danima i iz koje se rađa zahvalno i radosno življenje.

Moguće da nam i susret s Klarom Asiškom bude pomoć u takvim htijenjima i zalaganjima. Njezina hrabrost blago opominje našu plašljivost; njezina čistoća zagovara naš umorni naraštaj; njezino smjerno uzdanje potiče nas na strpljivost sa stvarnostima koje ne razumijemo; njezino veliko misionarsko srce koje kuca u tišini klaustra šalje svoje otkucaje tijekom stoljeća, sve do nas danas. Ako tražimo malo više svjetla u ponekad teškim i mračnim danima, poslušajmo jednostavan savjet koji je Franjo Asiški uvijek iznova davao potrebitima svojega vremena: Idite gospođi Klari.

(s. M. Danijela Brekalo, OSC)