Odnos između Crkve i Židova tijekom većega je dijela povijesti bio obilježen nepovjerenjem. Među Židovima koji su nakon uništenja Hrama 70. godine poslije Krista, a osobito nakon skoro sveopćega progona iz Judeje šezdeset pet godina poslije, nastojali sačuvati drevni identitet, kršćanska se poruka često shvaćala kao najveća teološka i identitetska prijetnja. S punim pravom. Kršćanstvo je poniknulo unutar židovske tradicije, vjere i zemlje, na temelju židovskih svetih pisama, Biblije Staroga zavjeta. Mnogi su Židovi od vremena Isusova zemaljskoga života i poslije, u Isusu prepoznavali obećanoga Mesiju, Pomazanika, Krista. Prva je Crkva bila dio židovske zajednice i skoro svi su se kršćani novozavjetnoga doba smatrali i Isusovim učenicima i Židovima. I Židovi koji nisu vjerovali u Isusa smatrali su ih takvima, ali ne zadugo. Od drugoga stoljeća nadalje često su ih isključivali iz zajedništva i držali za otpadnike. I danas je slično. Židov može vjerovati da je ovaj ili onaj židovski učitelj mesijanska figura, a ne izgubiti pravo da ga šira židovska zajednica i dalje smatra Židovom, niti pravo da se useli u Državu Izrael i dobije izraelsko državljanstvo. No ako za Isusa vjeruje da je Mesija, sva ta prava lako gubi. Pravni presedan za gubitak prava useljenja u Izrael zbog vjere u Isusa jest slučaj Oswalda Rufeisena (1922. – 1998.), Židova koji je nakon što je preživio holokaust postao katolički redovnik, karmelićanin. Izraelske su mu vlasti osporile pravo na izraelsko državljanstvo kao Židovu, što je poslije potvrdio i izraelski Vrhovni sud. Priča o njegovu životu i identitetu hrvatskom je čitatelju možda poznata iz romana Ljudmile Ulicke Daniel Stein, prevoditelj.
Židovstvo prve Crkve
Stav Crkve prema Židovima, za razliku od židovskoga stava prema kršćanstvu, tijekom zajedničke se povijesti mijenjao i, gotovo se može reći, napravio puni krug. Na početku toga kruga nalazi se rana Crkva, koja je do Petrova viđenja na krovu (Dj 10,10-48), nakon kojega je počeo propovijedati i nežidovima, bila isključivo židovska. Isus, Marija i Josip, svi apostoli i skoro svi koji su slijedili Isusa bili su Židovi. Štoviše, mnogi su imali snažan židovski nacionalni i suverenistički identitet, pa su od Isusa očekivali ne samo spasenje nego i političko oslobođenje židovskoga naroda od rimske vlasti. U Djelima je apostolskim zabilježeno prvo pitanje nakon uskrsnuća koje su Isusu postavili oni kojima se ukazao. Pitanje nije bilo ni soteriološko ni metafizičko nego ‒ političko. Što biste vi pitali osobu koja je tri dana bila mrtva pa se pred vama ukaže živa? Ja bih imao puno pitanja. Nisam siguran koje bi bilo prvo, koje drugo, koje treće, a koje pedeset i treće, ali znam koje mi ne bi palo na pamet: „A za koga ćemo glasovati na izborima?” Židovi su pak uskrsnuloga Isusa pitali: „Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo” (Dj 1,6). Drugim riječima: „Lijepo je što si uskrsnuo, Gospodine, ali idemo sad napravit’ nešto konkretno! Jedva čekamo da potjeraš okupatore iz naše zemlje, razvlastiš njihove židovske slugane, okruniš se, zavladaš u Jeruzalemu, vratiš raseljene Židove i obnoviš Izraelu državnost i nezavisnost!” Već su mu htjeli pokazati kakav su smislili stranački logo i predložiti mu da izrade plakate, ali ih je Isus prekinuo: „Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti” (Dj 1,7). Nije im rekao da se obnova Izraelova kraljevstva neće zbiti nego ‒ strpite se još neko vrijeme.
Širenje divlje masline
Krug se nastavlja početcima nepovjerenja i zazora nežidovskih kršćana prema židovskim kršćanima, i to još za života prvih apostola. Pavao ih je zbog toga ukorio, nazvao „divljom maslinom”, granama pricijepljenima na pitomu maslinu koja je Izrael, te upozorio da se ne uznose jer ne nose oni korijena nego korijen njih (Rim 11,17-18). Sto pedeset godina poslije Pavlove su riječi pale u zaborav. Divlja je maslina ovladala i stablom i korijenom. Židove je prozvala bogoubojicama, a sebe novim Izraelom koji je istisnuo i zamijenio onaj stari. Pojam „židovski kršćanin” prometnuo se u oksimoron, najprije iz židovskoga a potom i iz kršćanskoga očišta. Dvije su se zajednice nastavile razvijati odvojeno, i udaljavati.
Nakon što je kršćanstvo iz progonjene postalo službenom religijom Rimskoga Carstva uslijedilo je razdoblje dubljega kršćanskog zazora prema Židovima koji je pratila oštrija polemika. Polemičnost, istina, nije bila jedini oblik kršćanskoga pristupa židovstvu jer dio Crkve nikad nije smetnuo s uma da je evanđelje izvorno židovska poruka, ali je glas toga dijela Crkve slabio. Kršćanski se protužidovski sentiment rasplamsao početkom sedmoga stoljeća diljem Bizantskoga Carstva uslijed bizantsko-perzijskih ratova, tijekom kojih su Židovi podržali kratkotrajno perzijsko osvajanje Palestine i Jeruzalema. Uvelike pod utjecajem bizantskoga kršćanskoga protužidovstva, u to se vrijeme u novonastaloj islamskoj religiji oblikovalo vlastito zazorno, nepovjerljivo i neprijateljsko viđenje Židova. Kršćanska je odgovornost za njega velika. Zato je velika i kršćanska odgovornost da židovski narod zakrili pred njegovim današnjim očitovanjima.
Od nasilja do liberalizacije
U vrijeme križarskih ratova otpočelo je učestalije kršćansko nasilje prema Židovima, koje je na području zapadne Crkve potrajalo do 16. stoljeća. Od osvajanja Jeruzalema 1099. do konačnoga oslobođenja Španjolske 1492. kršćani su Židove nerijetko svrstavali uz bok s muslimanskim osvajačima i drugim krivovjercima te ih ubijali ili protjerivali. Dio je Židova spas tada nalazio u zemljama Osmanskoga Carstva. Među njima su španjolski Židovi protjerani u vrijeme rekonkviste. Od njih potječu Sefardi, najbrojnija židovska zajednica u današnjoj Bosni i Hercegovini.
Sedamnaesto je stoljeće donijelo postupnu liberalizaciju odnosa zapadnih kršćana prema Židovima, a koncem 18. stoljeća, nakon Edikta o toleranciji Josipa II., aškenaski su Židovi naselili i hrvatske zemlje.
Usprkos čestim površnim prikazima, progon i nasilje su malokad u povijesti činili temeljnu odrednicu židovskoga postojanja na području zapadne Crkve. Kršćansko nepovjerenje ne treba olako poistovjećivati s nasiljem jer je nasilje uglavnom bilo sporadično i prostorno ograničeno. No snagu je i jedno i drugo crpilo iz predrasuda o Židovima, utemeljenih ne u Bibliji, nego u kršćanskom folkloru pomiješanu s lokalnim praznovjerjima.
Holokaust
Nasilje nezabilježenih razmjera došlo je s ideologijom koja je u svojoj naravi bila poganska, protukršćanska, demonska, rasistička i antisemitska: s nacizmom. Žalosna odgovornost Crkve za širenje antisemitizma među barem nominalno kršćanskim Europljanima ne može se ni zanemariti ni umanjiti, a kamoli zanijekati. Ono što je započelo optužbom da su Židovi „ubili Boga”, završilo je sudioništvom brojnih pripadnika Crkve u najvećem zločinu ljudske povijesti, ubojstvu skoro šest milijuna Židova. Među kršćanima koji nisu sudjelovali u progonu Židova mnogi su ostali ravnodušni, a tek se manji broj najhrabrijih usprotivio. Među takvima posebno mjesto pripada nadbiskupu Alojziju Stepincu. S druge strane, koje li nesreće da je i dio hrvatskoga naroda, usprkos Stepinčevim upozorenjima i vapajima, sudjelovao u tome zlu! Dio naroda koji je stoljećima bio branik i predziđe kršćanske Europe, koji je obranio vjeru otaca pred zlom s istoka, u tome je času, posred povijesnih vrtloga, nemira, pomutnja i vlastitih stradavanja, pokleknuo pred zlom sa zapada. To je pokleknuće životom platilo osamdeset posto Židova s područja NDH. Kontekst nastanka NDH može se dugo i opsežno objašnjavati, ali opravdanja za taj zločin nema. Tko god ga pokuša izumiti neka se sjeti proročkoga upozorenja: „Tko opravdava krivoga i tko osuđuje pravoga, obojica su mrski Jahvi” (Izreke 17,15).
Doba komunizma
Komunističke su diktature nedugo nakon sloma nacizma lažno optužile čitavu Katoličku Crkvu za spregu s nacizmom. Katolička je Crkva bila najozbiljniji idejni protivnik komunizma, kao što je bila i nacizma, pa su ti pomno osmišljeni udari bili logičan dio komunističke propagande. Od sovjetskih izmišljotina da je Pio XII. bio „Hitlerov papa” do jugoslavenskoga suđenja nadbiskupu Stepincu, komunisti su činili sve ne bi li potkopali ugled Crkve i vjerodostojnost njezine poruke. Komunistički su režimi s vremenom postali glavni nositelji protužidovskoga sentimenta u kršćanskom svijetu. Od 60-ih godina 20. st. on se poglavito očitovao kao anticionizam, koji je danas teško odvojiti od antisemitizma. Ali se ni komunistički antisemitizam ne može do kraja shvatiti bez osvrta na kršćansko protužidovstvo. Komunizam je, kao i nacizam, poniknuo iz europskoga krila i intelektualne tradicije, a time i kršćanskoga shvaćanja svijeta, ma koliko to shvaćanje u komunističkoj i nacističkoj ideologiji bilo izopačeno i groteskno.
U vrijeme kad se nad velikim dijelom Europe i svijeta spustio teški mrak, kad je jednu silu zla zamijenila druga, Crkva je opet zasvijetlila kao „grad što leži na gori” (Mt 5,14). Krug se kršćansko-židovskih odnosa nastavio, ovaj put prema izvornim načelima i početnoj točki. Ujesen 1962. otpočeo je Drugi vatikanski sabor.
Šeper, Ivan Pavao II. i Benedikt XVI.
Izravan povod redefiniranja službenoga stajališta Katoličke Crkve prema židovstvu i Židovima bio je holokaust. Kardinal koji je u vrijeme Sabora izgledno prvi obrazlagao kako Židove ponovno valja prepoznati kao Božji narod bio je ‒ hrvatski kardinal Franjo Šeper, Stepinčev suradnik i nasljednik na mjestu zagrebačkoga nadbiskupa, a poslije pročelnik Kongregacije za nauk vjere. Godinu dana prije donošenja povijesne deklaracije Nostra aetate (1965.) govorio je: „Kako Crkva može ne pokazati zanimanje za tako strahotne stare i nove progone nedužnoga naroda? Ako smo dosad i šutjeli, sada je vrijeme da govorimo.” Svaku je šutnju zauvijek prekinuo Ivan Pavao II., prvi papa koji je molio u sinagogi, Židove nazvao starijom braćom te diplomatski priznao Državu Izrael.
Šepera je 1981. na mjestu pročelnika Kongregacije zamijenio Joseph Ratzinger. Ratzinger, poslije papa Benedikt XVI., nastavio je djelo zbližavanja Crkve i židovskoga naroda. To je teološko zbližavanje, uvelike kao dio teološkoga zbližavanja, oprezno, polako, nenametljivo, kadgod pavlovski ambigvitetno i s puno razboritoga odvagivanja, širio i u sferi politike.
Crkva i Izrael danas
Isusove riječi „spasenje dolazi od Židova” (Ivan 4,22) stoljećima su bile teško razumljive divljoj maslini koja je zaboravila da ikakva druga postoji. Danas više nisu. U Katekizmu Katoličke Crkve, u izdanju priređenu za pontifikata Ivana Pavla II. i Ratzingerova ravnanja Kongregacijom za nauk vjere, nalazimo da „pogani ne mogu upoznati Isusa i klanjati mu se kao Sinu Božjemu i Spasitelju svijeta ako se ne okrenu Židovima i ne prime od njih mesijansko obećanje sadržano u Starom zavjetu” (528). Mlađi brat, premda je veći dio života mislio da je jedinac, iznenađeno je, kolebljivo, znatiželjno, a potom oduševljeno, počeo otkrivati bogatstva zajedničke baštine koju dijeli sa starijim. Stariji brat još uvijek misli da je jedinac, ali mu promišljanja o alternativi nisu više strana. Zbližavanje Crkve i Židova jedan je od najvećih i najneočekivanijih teoloških, duhovnih, intelektualnih, identitetskih i političkih fenomena našega doba. Za svijet koji je nevičan povijesti, pobožnosti i krjeposti, kome je svetopisamski svjetonazor strana poruka evanđelja odbojna, ali koji je vičan površnostima, izopačenostima, bezakonju i zlu, to je zbližavanje zagonetno, zbunjujuće, uznemirujuće i iritantno. Zar bi i moglo biti drukčije? Za buduće naraštaje kršćana i Židova pak, veće će pitanje biti kako je do udaljavanja ikada i došlo.
