Početna stranica » Svećenik uzvišenijega i boljeg Saveza

Svećenik uzvišenijega i boljeg Saveza

130 pregleda

Poslanica Hebrejima vrlo bi se lako mogla nazvati i „poslanicom Saveza”. Naime, riječ „savez” pojavljuje se u ovoj poslanici 17 puta, dok se u ostatku Novoga zavjeta pojavljuje još 16 puta, a ni u jednoj drugoj novozavjetnoj knjizi ova riječ nije upotrijebljena više od tri puta.

Zbog toga osobito dobiva na značaju Heb 7,20-22, gdje se govori o Isusu kao o svećeniku drukčijem od svećenikâ Staroga zavjeta te se kaže da je on postao svećenik „zakletvom Onoga koji mu reče: Zakleo se Gospodin i neće se pokajati: ‘Zauvijek ti si svećenik’” (7,21). U nastavku čitamo: „Utoliko je Isus i postao jamac boljega Saveza” (7,22). Prema ovakvu prijevodu čini se da je jasno kako je Savez koji nam Isus jamči „bolji” ili kvalitetniji od onoga staroga. Međutim, riječ koja je u grčkom izvorniku ovdje upotrijebljena jest pridjev kreiton koji može imati dva temeljna značenja: prvo, koje se odnosi na viši položaj, na uzvišeniji status, na ono što je pogodnije ili bolje; i drugo, koje se odnosi na relativnu prednost s obzirom na vrijednost, na ono što je korisnije.

U kumranskim spisima

Za bolje razumijevanje novosti ovoga Saveza može nam poslužiti židovska apokaliptička književnost toga doba, osobito tekstovi koji su nađeni u Kumranu. U njima se podrazumijeva istovremeno nebesko i zemaljsko bogoslužje.

Kumranska zajednica prikazana je kao „Dom svetosti”, „Dom savršenstva i istine”, „Dom Zakona”, „siguran Dom” izgrađen na čvrstim temeljima. Riječ je o metaforama koje označavaju sigurnost proisteklu iz Saveza. Taj se Savez ostvaruje kroz izabranje po kojem su izabranici Božji, koji su primljeni u „novi Savez”, već na zemlji sjedinjeni s anđelima na nebu: „Moje su oči ugledale ono što je vječno, mudrost sakrivenu ljudima, znanje i mudar naum sakriven sinovima ljudskim… Bog ih je dao svojim izabranicima i dao im je da baštine dio svetih. Pridružio je njihovu skupštinu sinovima nebeskim, da budu savjet Zajednice, temelj Zgrade svetosti, vječni nasad kroz sve buduće vjekove.”

Vidi se da ovdje nije riječ o nekom budućem savezu, nego o savezu koji se već sada ostvaruje kroz pridruživanje zemaljske Zajednice nebeskoj. Na taj su način pripadnici sljedbe već zakoračili putevima svjetla, dok su drugi još hodili stazama tame. Cilj svetoga života jest prodiranje u nebeska otajstva na ovom svijetu i stajanje pred Bogom dovijeka u budućem. Više nego o ontološko-metafizičkoj dimenziji helenističke misli, ovdje je riječ o misticizmu koji već sada ima pred očima drukčiji, nebeski svijet.

S druge strane, u kumranskim spisima prisutno je i eshatološko iščekivanje budućih događaja koji uključuju rat protiv zla. U tom iščekivanju istaknutu ulogu ima jedan ili više mesija. Obično se navodi davidovski mesija kralj i aronovski mesija svećenik. Aronovski mesija bit će posljednji Učitelj koji će „poučavati pravdu na kraju danâ”. U tom kontekstu, za „novi Jeruzalem” nikad se ne kaže da dolazi odozgo, već bi mogla biti riječ o obnovi zemaljskoga grada po nacrtima anđeoskih graditelja.

U Pravilu zajednice govori se o „vječnoj radosti u životu bez kraja, vijencu slave i haljini veličanstva u beskrajnom svjetlu”. Valja međutim primijetiti da besmrtnost nije neko novo stanje koje nastupa nakon smrti, nego je riječ o nastavku onoga stanja koje je započelo stupanjem u Zajednicu, kad je novi član podignut do „vječne uzvišenosti” i pridružen „vječnom Vijeću”, „zajednici sinova neba”. Moglo bi se zaključiti da pristupanjem u Zajednicu novi član pristupa u vječni, uzvišeni i nebeski Savez.

Nekoliko tekstova predviđa mjesto na nebeskom prijestolju kao nagradu pravednima nakon smrti. Tako Mesijanska apokalipsa navodi kako će Bog proslaviti vjerne na prijestolju vječnoga kraljevstva.

Na temelju ovih primjera možemo zaključiti da u spisima iz Judejske pustinje, kada se govori o apokaliptičkim elementima i eshatološkim iščekivanjima, postoji kako vremenska tako i prostorna, odnosno kvalitativna dimenzija. To vrijedi i za slučajeve kad je riječ o savezu kao bitnoj odrednici Zajednice.

Uzvišena liturgija

U Poslanici Hebrejima, kako u Heb 7,22 tako i u 8,6, pridjev kreiton opisuje Savez, pa se tumačenje tih dvaju redaka bitno naslanja jedno na drugo. Heb 8,6 glasi: „Ovako mu pak dopalo uzvišenije bogosluženje koliko je Posrednik boljega Saveza, koji je uzakonjen na boljim obećanjima.” Ovdje nalazimo pridjev diaforos (uzvišenije) u odnosu na „bogoslužje”, te ponovno kreiton u odnosu na „obećanja”. „Bogoslužje” odgovara „nebeskim” darovima i žrtvama (8,3-5), što ih prinosi Veliki svećenik koji „sjede zdesna prijestolja Veličanstva na nebesima”, pa je riječ doista o „uzvišenijoj liturgiji”. Na sličan način, kreiton u Heb 9,23 označuje žrtve koje čiste „nebesko” svetište, pa ima značenje „uzvišenije”. U Heb 10,34 kreiton se odnosi na „trajan posjed” koji je suprotstavljen otimanju dobara u progonima. Čini se da bi u tom „posjedu” mogla biti i vremenska odrednica jer pisac Poslanice ovdje potiče na postojanost dok ne dođe „Onaj koji dolazi” (10,36-37).

U Poslanici Hebrejima Isus je označen kao „jamac” boljega/uzvišenijega Saveza. Jamstvo je sadržano u Božjoj vjernosti svome obećanju: „Zakleo se Gospodin i neće se pokajati: ‘Zauvijek ti si svećenik’” (Heb 7,21).

Isus je svećenik „po redu Melkisedekovu” i kao takav on je „drugi svećenik”, različit od svećenikâ po redu Aronovu, svećenik „uzvišeniji od nebesa” (7,26). Izričaj „drugi svećenik” pojavljuje se prvi put upravo u Heb 7,11.15. Uz to drugo svećenstvo mijenja se i Zakon (Heb 7,12) te se uvodi bolja nada (7,19). „Bolje” sadržano je u činjenici da taj svećenik ne treba danomice prinositi žrtve za svoje grijehe, pa za grijehe naroda, nego to učini „jednom, prinijevši samoga sebe” (7,27; usp. 9,12; 10,10).

Kao što je svećenik drugi, tako je i Savez drugi, bolji, uzvišeniji, nebeski. Za Poslanicu Hebrejima, stari je Savez dokinut, a novi je Savez, premda u skladu sa starim obećanjima ili „zakletvom”, utemeljen u Kristu, novom, savršenijem svećeniku po redu Melkisedekovu. Tako je u pojmu Saveza u Poslanici Hebrejima prisutna i kvalitativna i vremenska dimenzija. On nastupa u određenom trenutku, onim jednim jedinim prinosom tijela Isusa Krista (10,10), ali je i bolji u odnosu na stari jer jednom zauvijek postiže svoju svrhu, oproštenje grijeha, posvećenje i otkupljenje (7,27; 9,12; 10,10). Mjesto je toga Saveza nebo, a ta prostorna odrednica nadilazi vrijeme te je istovremeno prisutna već sada i u budućnosti, baš kao i u kumranskim spisima.

Lik svećenika

Danas većina biblijskih stručnjaka drži da je Poslanica Hebrejima upravljena židovskim kršćanima koji su žalili za sjajem stare hramske liturgije. Stoga se ona osobito bavi nebeskim bogoslužjem i nebeskim svetištem, a u središtu je Krist koji je predstavljen kao Veliki svećenik. Osobito je pritom naglašena Kristova njegova fizička slabost u kojoj se obraća „Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti”, a obraća mu se molitvama popraćenim „silnim vapajem i suzama” (5,7). Vidimo, tako, Krista koji je svojom slabošću jednak čovjeku, kako tijelom tako i izričajima svoje emocionalnosti. Čak je i sadržaj molitve ovoga Velikog svećenika duboko ljudski: on želi biti spašen od smrti. Otac uslišava njegovu molitvu, ne tako da ga poštedi ljudske smrti, već tako da ga kroz nju provede i dovede do uskrsnuća. Uslišan je zbog svoje „predanosti” (5,7). Grčka riječ za predanost, eulabeia označava i bogogojaznost, duboko štovanje, poniznost i podložnost Bogu. Nije, dakle, riječ samo o nekom verbalnom izričaju, nego o dubokom stavu osobe: on se nije ustezao patnje i trpljenja (5,8) te je poslušnošću postigao savršenstvo (5,9).