Roditelji će svoju malu djecu zvati princezama i prinčevima jer to im po rođenju i postaju – centar svijeta kojemu se sve u bližoj okolini prilagođava. Beba kao nemoćna i nejaka bića ne zahtijevaju to, ali drukčije ne mogu preživjeti. Kako dijete jača tako se njegova ovisnost o odraslom smanjuje. Manje postaju vladari života svih oko sebe, a sve više preuzimaju upravljanje svojim vlastitim u kojem donose prvo male, a zatim sve veće odluke i preuzimaju odgovornost za njih. Možemo reći kako polako prestaju biti prinčevi i princeze oko kojih drugi trebaju preuzeti brigu, a postaju kraljevi i kraljice koji upravljaju svojim malim dragocjenim kraljevstvom, svojim životom i okolinom u kojoj žive i na koju svojim životom i postojanjem utječu. Težnja nam je da nam i sama djeca budu veliki, snažni, pametni i bogati pa se i sama djeca u pričama poistovjećuju s prinčevima i princezama. Ako pogledamo s kršćanke strane vjerskoga odgoja male djece, nismo daleko od toga i od takvoga stava ne trebamo bježati. Zašto? Bit priče o prinčevima i princezama nije ili ne mora biti da je to netko tko tlači drugoga da bi vladao.
Malo dijete po svojoj naravi prema svakom se odnosi bratski, ono vidi čovjeka bez obzira na njegov položaj u društvu ili službu. Ono će se rado družiti s čovjekom koji čisti ulice kao i s čovjekom na visokom položaju u društvu ako je takav u stanju približiti se djetetu u njegovu promišljanju, divljenju i čuđenju još neistraženom životu. Međutim, ako djecu na vrijeme, a vrijeme je čim počnemo komunicirati s njima, ne učimo da iako se oni u početku opravdano zovu našim prinčevima i princezama, da su i sva druga djeca svojim mamama i tatama jednako tako centar svijeta i da svi drugi ljudi na svijetu pa tako i njihovi roditelji imaju svoje malo carstvo, tj. svoje živote i okolinu na koju utječu. Ako, dakle, ne naučimo djecu dokle seže njihova vladavina i kako moraju preuzimati odgovornost od početka za sebe, a ne vladati drugima ovo oko naziva ili odnosa prema djeci kao kraljevića postat će za okolinu šprdnja. Rugat će nam se iza leđa, a djeci će to postati sve veći problem i opterećenje. Zašto bi djeca u godinama puberteta pa i kasnije, kada osjete manjak samopouzdanja ili kada se ne osjeća prihvaćenim u društvu vršnjaka, koristila izjave kao ja sam original, a vi samo kopija. Takvoj djeci ili mladoj osobi potrebna je naša podrška da preuzme odgovornost nad svojim carstvom od Boga nam povjerenim svojim životom i od princa postane kralj. Zvuči moćno i zato djeci ovakav naš pristup, a možda ovako i izrečen će biti blizak i drag. U stvari, moćno i jest to što nam je povjeren život s toliko mogućnosti i slobodom da biramo i utječemo na njega, ali na nama je da djecu upućujemo od samoga početka kako će upravljati tim moćima da bi se ostvarili kao zdrave i stabilne osobnosti.
Osjetljivo razdoblje
Religiozna pedagogija predškolskoga odgoja svoju zadaću vidi u osposobljavanju čovjeka (djeteta) za cjelovit doživljaj svijeta. Djetetu trebamo omogućiti da u svijetu dokuči, susretne i bude ponesen onim što nadilazi njegovo isključivo racionalno shvaćanje, da stekne iskustva na različitim područjima i da razvija sposobnost divljenja i čuđenja, kao i osjećanje radosti, ali i sućuti i žalovanja. Katolički vjerski odgoj u predškolskoj dobi teži k tome da se dijete poveže s prirodom kako bi osjetilo povezanost s njom, a u susretu sa svijetom i sa samim sobom utvrđivalo meditativnu sposobnost i, razmjerno procesu sazrijevanja, razvijalo svoje kognitivne sposobnosti. U trećoj i četvrtoj godini života djeca postaju malim filozofima i teolozima. Ona bi htjela otkriti smisao onome što vide i dožive. Imaju na tisuće: Zašto? Osjećaju da nisu odgovorom doprli do temelja stvari pa pitaju dalje. Time se pokazuje iskonska čovjekova težnja da dokuči smisao onoga što iskusi. Maria Montessori, možda najkompetentnija osoba u poznavanju ranoga djetinjstva u 20. stoljeću, govori o predškolskom dobu kao o religiozno osjetljivom razdoblju. Samo joj je dijete dok ga je promatrala u svojim istraživanjima, kako ističe, otkrilo vlastite sposobnosti i kvalitete: ljubav prema redu, radu, sposobnost za sabranost, šutnju, radost u poslušnosti, želju za učenjem. Pažljivo i mudro promatranje posvećeno djeci nije moglo ne dovesti do toga da se vidi otajstvena veza koja ujedinjuje Boga i dijete. Dijete ima sposobnost u nadilaženju osjetilne stvarnosti da bi dohvatilo nadosjetilno i onostrano.
Predškolsko doba vrijeme je najintenzivnijega čovjekova učenja. Zatvoreni prostor, koliko god bio ispunjen mnoštvom igračaka kreativnom, istraživačkom, znatiželjnom i ćutilnom dječjem biću je sterilan i nedovoljno izazovan. Na otvorenom se tek dijete osjeća kao na svom terenu. Sa psom, mačkom i svime što se u prirodi slobodno kreće kao da se u startu razumije. Želi biti poput njih nesputano, istraživati svoje mogućnosti i radovati se onom što postiže. Gdje su onda granice koje im moramo postavljati kako bi se zaštitili ne nanoseći sebi ozljede ni štetu okolini? Posvješćivanjem kako smo mi ljudi sa živom dušom koju nam je Bog darovao. Ljudi kojima je poklonjen život na zemlji da se o njemu skrbi odgovorno kao kralj o svome kraljevstvu. Kralj koji živi pored drugih kraljeva koji su na skrb dobili svoje kraljevstvo jednako tako kao i mi. Moramo svoje kraljevstvo čuvati i truditi se da bude uspješno, bogato i jako, a prijateljevati s drugim kraljevstvima kako ne bismo bili usamljeni i kako bismo razmjenjivali iskustva te bili mudriji, jači i bogatiji.
Dvije mudrosti za kraj:
Neki je sveti čovjek šetajući gradom naišao na djevojčicu u dronjcima koja je molila milostinju.
On se u mislima obrati Gospodinu:
Bože, kako možeš dopustiti ovakve stvari? Molim te, učini nešto.
Navečer je u dnevniku vidio mrtve ljude, oči umiruće djece i iznakažena tijela.
Ponovno je molio:
Gospodine, koliko bijede vidim. Učini nešto!
Te mu se noći Gospodin javi i jasno mu reče:
Ja sam već nešto učinio: stvorio sam tebe!
(Bruno Ferrero)
Kraljevstvo Božje dolazi preko onih čije srce osluškuje Božji glas.
Za takvo se srce moramo uvijek iznova moliti. (Benedikt XVI.)
