Od dvadesetih godina prošlog stoljeća patnjom se, osim psihijatara, bave pravo, zakoni i sudovi na način da priznaju naknadu štete za fizičke i psihičke posljedice tjelesnih povreda, a tek od pedesetih godina prošlog stoljeća priznaje se i pravo na novčanu naknadu za duševne boli izazvane nekom psihičkom traumom i nakon povrede “prava osobnosti”. To su situacije kada dođe do teških poremećaja psihičke ravnoteže, straha ili duboke patnje, na primjer u slučaju nakon smrti bliske osobe, dovođenjem u odnos podčinjenosti ili ovisnosti, naruženosti, oduzimanja slobode, uvrede, klevete, povrede časti, ugleda i dostojanstva. To može biti i povreda riječima upućenim u određenim okolnostima, pred većim brojem ljudi, u odnosu na običaje i kulturu sredine u kojoj se to događa. Na primjer, kada se iznose nečije osobne i obiteljske prilike ili se nekome predbacuje počinjenje kaznenog djela prije nego je donesena pravomoćna sudska presuda.
Zakon je strog jer želi spriječiti lakovjerno iznošenje objektivno neistinitih tvrdnji koje mogu štetiti časti i ugledu drugoga, pa su kleveta i uvreda kao delikti apstraktnog ugrožavanja časti i ugleda posebno kažnjive, ako iz načina izražavanja i drugih okolnosti jasno proizlazi da se radilo o ponašanju koje je imalo cilj naškoditi, bez obzira na to je li stvarno naškodilo ili nije (već i kod same mogućnosti štete). Klevetnička izjava izaziva prijekor ili prezir, tj. prvo vodi moralnom ocrnjivanju, a potom i umanjivanju socijalne vrijednosti, društvenog ugleda u javnosti, tj. reputacije, čime može umanjiti mogućnosti obavljanja poslova i življenja oštećene osobe. Šteta koja se događa može biti materijalna u vidu umanjenja nečije imovine ili sprečavanja njezina povećanja, ali i nematerijalna – izazivanjem straha ili drugih psihičkih poremećaja tj. nanošenjem duševne boli. Novčana naknada koju sud odredi treba osigurati prevladavanje duševne krize nastale kao posljedica te štete. Sud može odrediti i nešto drugo, čime se ostvaruje svrha, na primjer objavljivanje novinskog članka koji sadrži javnu ispriku prema oštećenom.
Kleveta i uvreda mogu povrijediti čast i ugled osobe, tj. njezino dostojanstvo. Čast u užem smislu predstavlja pravo svakog čovjeka na osobni osjećaj vrijednosti, a u širem smislu to je ugled, pravo na priznanje dostojanstva od drugih u društvu, tj. poštovanje koje pojedincu ili nekoj organizaciji pripada na osnovi postojanja i socijalne funkcije u nekoj profesiji, pozivu, društvenoj sredini, sportskoj djelatnosti, društveno-političkom životu, a stječe se ponašanjem i pozitivnim rezultatima. Čast je slojevita kategorija koja pokriva različite vrijednosti, koje osoba u sebi inkorporira s obzirom na podrijetlo (obiteljska čast), pripadnost nekom narodu (nacionalna čast), pozitivne moralne vrijednosti (moralna čast), spolnu biološku određenost (spolna čast) ili kao pripadniku ljudskog roda (ljudsko dostojanstvo). Dostojanstvo je unutarnji i istodobno socijalni zahtjev za vrednovanjem i poštovanjem koji pripada svakom pa i nerođenom i mrtvom čovjeku, urođeno je i ne može se izgubiti. Poštovanje dostojanstva čovjeka znači stalno ga respektirati kao osobu i izostaviti sve što mu šteti. Dostojanstvo je, kao i definicija ljudskoga života neotuđivo. Prema papinskim poslanicama Rerum novarum i Gaudium et spes, dostojanstvo se mora štititi i braniti, a nove znanstvene spoznaje i otkrića uskladiti s kršćanskim moralom i učenjem počevši od toga da je čovjek stvoren na sliku Božju, koja je utisnuta u čovjekovoj duši, slobodan i svjestan svoga dostojanstva i izbora djelovanja prema savjesti.
Dostojanstvo je temelj na kojemu se gradi odnos prema socijalnoj stvarnosti, pa se na primjer ne može govoriti “o životu koji je izgubio svako dostojanstvo”, što je i argument protiv zagovaranja eutanazije ili potpomognutog samoubojstva.
Dakle, dostojanstvo nitko ne može oduzeti, izgubiti ili umanjiti, ali ga se može gaziti odbijajući ga poštivati. Slično je i sa tzv. “ljudskim pravima”, koja su zajamčena svakome zbog samog postojanja, dakle, urođena su, prirodna, neotuđiva, ne mogu nikome biti oduzeta i moraju biti pravno zajamčena od strane zajednice iz etičkih razloga.
Sud pretpostavlja da je klevetnička izjava neistinita pa klevetnik mora dokazati kako je imao valjanog razloga povjerovati u istinitost onoga što je iznosio ili prenosio, dakle u slučaju sumnje sudi se u korist oklevetane osobe ili na primjer – nekog poduzeća ili tvrtke. Tako je čak i u slučaju kada se ne označi izravno već se prema insinuacijama može zaključiti tko je oklevetana osoba.
Postavljaju se i druga pitanja u ovom području, na primjer pitanja cenzure i autocenzure, u smislu kontrole izražavanja misli i emocija kod autora ili novinara koji u određenim slučajevima odustaju od objavljivanja informacija i mišljenja, mada je svima zajamčeno pravo na slobodno izražavanje. Također, tu je i pitanje zaštite prava privatnosti kod javnog života nekih osoba. U tom kontekstu postoje i neke nejednakosti u svezi s položajem i prirodom posla nekih osoba, na primjer visokih državnih dužnosnika ili sudaca, koje štiti institut imuniteta, kako bi mogli bolje obavljati svoje funkcije.
Sljedeća tema koja proizlazi iz ove rasprave je na primjer povreda zaštitnog znaka (brand-name) neke tvrtke od strane potrošača, ali tu su i prava potrošača. Također, tu su i prava radnika u poduzećima gdje se može kršiti jedno od osnovnih ljudskih prava, pravo na rad, na primjer u slučajevima pojave psihičkog zlostavljanja na radnom mjestu tzv. mobinga. Obveza je poslodavca zaštititi dostojanstvo radnika.
Povreda ljudskih prava, dostojanstva, časti i ugleda može kao psihičku posljedicu izazvati duševnu bol i patnju. To je širok pojam koji obuhvaća većinu negativnih emocija, povrijeđenih osjećaja, među kojima dominira reaktivna depresija, tjeskoba, strah, žalost, tjelesna bol, potištenost, stid, jad, smanjenje životne radosti i uživanja, promjena ponašanja koja je uvjetovana povredom, gubitkom osjeta, neraspoloženje, razočarenje, uznemirivanje, poniženje, srdžba, ogorčenost, razdražljivost, nezadovoljstvo… Ljudi reagiraju različito, ovisno o težini poremećaja, svojoj osobnosti, a najčešće smanjenjem razine tolerancije na uskradbe i smanjenjem socijalne prilagodbene sposobnosti, ponekad radnih i sposobnosti za svakodnevne aktivnosti. Ako je posredno ili neposredno oštećen i netko drugi, čest je i osjećaj krivnje koji dodatno pojačava patnju. Osoba koja pati ulaže pojačane napore u do tada uobičajenim aktivnostima.
Kako god postala, izvana ili iznutra, patnja je neugodna. U postavljanju dijagnoze i daljnjem liječenju je nekako lakše kada se može odrediti izvor i početak patnje, pa i kada je ona “endogena”, uslijed poremećaja biokemijske ravnoteže ili samo reakcija na neku vrstu konkretnog gubitka, na primjer na tjelesnu povredu ili kada je teška psihička trauma nanesena izvana od drugih osoba ili okolnosti. Sve te situacije mogu dovesti do psihičkih poremećaja i posljedičnog smanjenja životnih aktivnosti. Najčešće se razvije posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), različiti depresivni poremećaji, različiti intenziteti straha i ustrašnih poremećaja.
Kako bismo umanjili opću patnju, svi imamo obvezu štititi svoje i dostojanstvo drugih, a kao i oduvijek, zbog onih koji nemaju razvijena moralna načela, postavljeni su dogovoreni zakoni i pravila ponašanja. Tako je jedno od temeljnih pravnih načela “Ignorantia iuris nocet”, što znači da nepoznavanje prava može škoditi, tj. nitko se ne može ispričavati kako nije znao je li nešto zakonom zabranjeno ili regulirano.
