O čemu se radi? Formiraju se vlade, državna, entitetske, županijske ili kantonalne, kako već gdje, i nema dana da ne pročitam naslov kako Hrvatima treba dati ovo, a ne treba ono. Te dali su im ovo pravo te ono ministarstvo te direktorsku poziciju u javnom poduzeću… A Hrvati, nezajažljivi kakvim ih je valjda sam Bog dao, nikad stati sa zahtjevima: oni bi, možeš misliti, svoj TV-kanal, oni bi, kojeg li bezobrazluka, vlastitu izbornu jedinicu pa da sami, hej, sami biraju svoje predstavnike, oni bi da novac koji stvaraju troše oni, ne tamo neki Sarajlije i Goraždani, a ima ih – sačuvaj, Bože – koji spominju čak i treći entitet! Pa dokle više, dragi Hrvati, dokle? Je li vam ikad dosta?!
Bit će red da im službeno Sarajevo napokon izda Ahdnamu. U kojoj će biti nabrojano sve što im je dosad dano i da tu napokon bude kraj njihovim zanovijetanjima. Jer oni, nezahvalnici, ne znaju cijeniti velikodušnost koja se prema njima pokazuje. Kao dijete kad od babe dobije šećerku pa misli da je babin džep pun šećerki namijenjenih samo njemu. Tako i Hrvati, prvo od babe Alije, a sad bi i od babe Bakira.
Ispisati se iz Hrvata?!
E, da, ispisati se, dakle, iz Hrvata. A što postati? Pa postati Zasad Ništa, to je najbolje. Ili Vidjet Ćemo. Barem dok ne iskrsne neko dobro plaćeno mjesto koje ide uz određenu nacionalnost. Pa ako zatreba Bošnjak, pobošnjačit ću se, neću biti prvi, eno ih ima na pasja preskakala. Od bukadar bivših Hrvata i Srba pa do donedavnog vatrenog Bosanca, Komšićevog pulena Reufa Bajrovića. Ili Srbin: kad može drugi Komšićev pulen, Milan Mandilović, što ne bih mogao i ja. Pa što kome zatreba. Ili opet postati Hrvat: kad može treći Komšićev pulen, Nerkez Arifhodžić, što ne bih i ja koji sam rođen kao takav! Živi dokazi da je po nacionalnosti najbolje biti Zasad Ništa ili Vidjet Ćemo. Ako se netko pita kako ih nije strah Boga, reći ću samo: Koješta! Bog u glavama bh političara postoji samo na predizbornim skupovima.
A ako svi postupe kao ja, nikad više neće biti toliko zbrke oko formiranja vlada koliko je ima nakon proteklih izbora. Najkrivlji je, nema oko toga nikakve dvojbe, Dragan Čović: kandidirao za ministricu nekakvu tamo Zoru Dujmović koja se – kako li je samo nije stid?! – cijelo vrijeme, godinama, izjašnjava kao Srpkinja, nijednom nije promijenila! I nije to jedina njegova krivica, ali o tom ćemo kasnije.
Sreća pa će u lipnju biti obznanjeni prvi podaci o popisu pa ćemo znati koliko nas je, koga koliko ima i tko je tko. To što je popis farsa kakvu odavno nismo vidjeli, pa se upisivalo i one koji su odselili prije 20 i više godina, ne mijenja stvar. Jer da je samo popis farsa, lako bi bilo. Nego smo nalik djeci koja kuću od dasaka napravljenu na stablu jabuke tretiraju kao pravu kuću. Tako i mi s državom.
Sve behara i sve cvjeta
Ipak, popis će, makar i sa značajnim odstupanjem, stvarno pokazati neke stvari. Tko je koga etnički očistio tijekom i nakon rata, odnosno odat će one koji su sami otišli, iako ih nitko nije tjerao. Uglavnom su to, da se ne lažemo, fašisti i šovinisti koji nisu mogli trpjeti toliko visok stupanj demokracije i ljudskih prava pa su radije otišli. U razne amerike, njemačke, austrije, kanade, čak, budibogsnama, i u hrvatske. Tamo ionako pojma nemaju što je demokracija.
Mnogi od njih povremeno svrate u stari kraj, čisto da uštede na grijanju, jer će, nakon što vide kako u našoj politici, gospodarstvu i svim ostalim segmentima života sve behara i sve cvjeta, grijanje u svojim tamo negdje stanovima moći isključiti – grijat će se na vlastite živce.
Najzanimljivije je, naravno, gdje će drugo nego u glavnom gradu. Doživjeti, recimo, pucnjavu usred bijela dana u središtu Berlina, Toronta, Beča ili Washingtona gotovo je nezamislivo. Jednom u deset ili dvadeset godina. U našoj prijestolnici to je dio svakodnevne turističke ponude. Ne plaćaš ništa, a adrenalin skače do nebesa! Domicilnom stanovništvu sve je to malo već i dosadilo, kao Amerima kad im Indijanci u narodnim nošnjama povazdan plešu za sitne novce, ali šta ćemo, u svakom dobru i zera zla.
Sarajevo je otprilike dvostruko veće od Banje Luke i tri put veće od Mostara, ali se spomenuta dva grada uzalud klinče: nema kod njih vatrenih okršaja na ulicama, pljački usred bijela dana i sličnih stvari, brat bratu, ni dvadeseti dio koliko ih ima u šeher Sarajevu.
Za sve krivi Dodik i Čović
A ako i ima nekog zla u tom što se dešava u Sarajevu, krivi su, zna se, Dodik i Čović. Za mene odavno nema nikakve dvojbe da oni šalju svoje dobro plaćene ljude da puškaraju po prijestolnici, pljačkaju i da dalje ne nabrajamo. Evo, netko je prije par dana zamalo ubio Elija Taubera, onog dobrodušnog brkajliju, savjetnika za vjeru i kulturu Židovske zajednice BiH. Imao sam ga prigodu upoznati kad je, prije desetak godina, pomogao jednom mladom bračnom paru da obavi vjenčanje. Mladoženja je bio Izraelac, a mlada sarajevska Židovka. Pošto su ih u Sarajevu odbili vjenčati, jer su našli da mladoženjini dokumenti ne valjaju (u Izraelu se svi potrebni podaci nalaze u jednom dokumentu), vjenčali su se u Kiseljaku.
Napasti takvog jednog dobrodušnog stričeka potez je za čuđenje. I to još usred Sarajeva, najnajnajmultietničkije sredine u našoj zemlji! Pa se nameću samo dva rješenja: ili ga je napadač Ahmed Fočak zamijenio s nekim, brkajlija danas na sve strane, ili je to neka specijalna predstava tandema Dodik & Čović. Trećeg nema! Doduše, možda je Fočak samo htio ispuniti bonus da svake godine ima po jedan pokušaj ubojstva. I nastavi nesmetano šetati sarajevskim vatrenim ulicama. Jer takvi su predodređeni za prijestolničke heroje.
Ali lako je za to, hajde da malo pišemo i o stvarnim problemima. Recimo o tome što je čopor pasa neki dan uništio koru na deblu stabla u Novom Sarajevu, što snijeg na Bjelašnici, iako sezona još traje, ubrzano kopni (eh, Dodik i Čović, šta im sve neće pasti na pamet…), da je proljeće došlo ne pitajući za dozvolu ni Predsjedništvo, ni Vijeće ministara, ni ijednu od toliko drugih vlada, i to svima i u isti čas, uopće ne praveći razliku među entitetima, kantonima, općinama, ne gledajući koja od tih državica je antifašistička, demokratska i multietnička, a koja fašistička, genocidna, kamenjarska ili šumska… Mislim, hajde, sve, ali – baš svašta od proljeća!
