Sveti Bazilije Stariji i sveta Emilija danas su možda manje poznati svetački bračni par, no unatoč tome naša vjera i naši životi na vrlo su zanimljiv način povezani s njihovima. Recimo odmah da u njihovim životima nalazimo vrlo lijepu pouku o tome kako je kršćanskim supružnicima surađivati s Kristovom milošću, živjeti u najužoj povezanosti s tradicijom Crkve te prihvatiti svoj poziv i mjesto u Crkvi. Sveti Bazilije Stariji i sveta Emilija bili su potomci svetaca (Bazilijeva majka, sveta Makrina Starija i Emilijin otac, svetac i mučenik, uvršteni su u Rimski martirologij) i roditelji pet velikih svetaca, među najzaslužnijima za razvoj teologije i monaštva.
Tko su sv. Bazilije Stariji i sv. Emilija?
Sveti Bazilije Stariji i sveta Emilija živjeli su u 4. stoljeću u Cezareji Kapadocijskoj, koja se nalazila u provinciji Rimskoga Carstva zvanoj Mala Azija. Bazilije je bio sin imućnih kršćana. Studirao je pravo i retoriku, ostvarivši potom odvjetničku i profesorsku karijeru u svom rodnom gradu. Sveti Grgur Nazijanski prikazuje ga kao čestitoga kršćanina, vična svakoj kreposti. Ni njegova supruga Emilija nije zaostajala za njim po izvrsnosti karaktera i kreposnom životu. Tijekom progona kršćana početkom stoljeća proveli su sedam godina skrivajući se u šumama Pontskog gorja. Bili su revni u vršenju tjelesnih djela milosrđa prema siromasima i hodočasnicima.
Ovaj plemeniti i sveti par imao je desetero djece. Jedno je dijete umrlo u ranoj dobi, dok se preostalih devet isticalo krepostima i pobožnošću. Njih petero Crkva časti kao velike svece: sv. Bazilija Velikog, sv. Grgura iz Nise, sv. Petra iz Sebaste, sv. Neukracija i sv. Makrinu Mlađu. Njihov kršćanski odgoj pažljivo je i s ljubavlju nadgledala majka Emilija, poučavajući ih osnovama vjere i morala. Bazilije Stariji preminuo je oko 349. g., ubrzo nakon rođenja najmlađega sina Petra. Emilija je djecu nastavila odgajati sama, a puno joj je pomagala kći Makrina. Nakon što su ispunile tu svoju svetu dužnost, njih su se dvije povukle na obiteljsko imanje gdje su nastavile živjeti u molitvi i isposništvu. Sveta Emilija je ondje osnovala dva samostana, muški i ženski. Muški samostan povjerila je vodstvu svoga sina Bazilija, a u vodstvu onoga ženskog ju je nakon smrti naslijedila kći Makrina. Emilija je preminula oko 372. g.
Sveti potomci
Crkva 30. svibnja slavi spomendan svetoga bračnog para Bazilija Starijeg i Emilije. Iako je velik dio njihova života pao u zaborav, plodovi njihove svetosti i danas sazrijevaju u Crkvi. Svojim primjerom nas na jednostavan način uče u čemu se sastoji poziv kršćanskih supruga i roditelja. Bazilijeva karijera odavno je postala nebitna, Emilijina ljepota i dalje se spominje samo u životopisima, ali oni su svojom molitvom, žrtvom, dobrim djelima i vjerskim odgojem djece nemjerljivo pridonijeli životu Crkve. Kako se to zbilo, najbolje ćemo saznati ako se ukratko osvrnemo na živote njihove djece.
Sveti Bazilije Veliki i sveti Grgur iz Nise ili Nisenski najpoznatiji su članovi svoje obitelji. Sveti Bazilije Veliki bio je metropolit Kapadocije, duhovni savjetnik, utemeljitelj karitativnih djela, veliki borac protiv krivovjerja, teolog, liturgijski autor. Uz pomoć svetoga Grgura Nazijanskog, svoga velikog prijatelja, sastavio je glasovito monaško pravilo. Ubraja se među četiri velika istočna crkvena oca i naučitelja. Njegov mlađi brat, sveti Grgur iz Nise, prvo se oženio za nadarenu i pobožnu ženu koju je jako volio, ali se nakon suprugine smrti povukao u osamu, a potom je zaređen za svećenika i biskupa. Sudjelovao je na Carigradskom saboru, gorljivo se borio protiv krivovjerja, bio je plodan teolog, poznat kao mistik. Zajedno sa svojim bratom Bazilijem Velikim i Grgurom Nazijanskim čini glasoviti trolist svetaca i crkvenih otaca naučitelja iz Kapadocije.
Još jedan njihov brat bio je biskup. Riječ je o svetom Petru iz Sebaste u Armeniji. Prvo se kao redovnik posvetio molitvi, razmatranju i isposništvu u samostanu koji je osnovala njegova majka, a vodio Bazilije Veliki. Kasnije će i on sam biti razborit, čestit i velikodušan opat. Sudjelovao je na Carigradskom saboru. O svetom Naukraciju malo toga znamo. Bio je nadaren retor, ali je napustio uspješnu karijeru kako bi se povukao u osamu, brinuo se za majku i pomagao nekolicini starijih siromaha. Ondje je nakon pet godina posvećenoga života iznenada preminuo.
Njihova najstarija sestra, sveta Makrina Mlađa, nakon prerane smrti zaručnika izrazila je želju za djevičanskim posvećenjem Bogu. U prvom razdoblju boravila je u roditeljskoj kući, pomažući majci, tada već udovici, u odgoju mlađe braće i sestara. Nakon što su svi stekli obrazovanje i bili zbrinuti, Makrina je nagovorila svoju majku da se zajedno povuku iz svijeta i posvete se Bogu. Osnovale su klauzurni samostan u kojem je Emilija bila samostanskom poglavaricom do svoje smrti, kada ju je naslijedila kći Makrina. O duhovnom životu časnih sestara skrbio je sv. Petar iz Sebaste, najmlađi član ove svete obitelji.
Vrijedna duhovna baština
Velika duhovna baština koju su nam predali sveti potomci sv. Bazilija Starijeg i sv. Emilije i danas nas uči o tome što je najuzvišenije u našem pozivu kršćana laika i našoj ulozi u Crkvi. Riječ je o našoj suradnji s Božjom milošću na osobnom posvećenju vršenjem vjerničkih, bračnih i roditeljskih dužnosti, nošenih molitvom, isposništvom i dobrim djelima. Naši sveci su se uspjeli osloboditi svake navezanosti na stvorenja, na sva stvorenja. Kao nad starim i opasnim neprijateljima iz kojih izviru poroci i grijesi, bdjeli su nad svojim osjećajima, strastima i užicima. Cijeloga su se života vježbali u kreposti umjerenosti. Sv. Emilija se u jednom trenutku povukla iz svijeta, prezirući, iz ljubavi prema Bogu, njegove užitke i čast. Ali to udaljavanje od svijeta i svjetovnoga ne bi bilo potpuno da se ujedno nije odrekla sebe, svoje volje, podlažući je u svemu Božjoj volji. Božja je volja, prema riječima sv. Grgura iz Nise, bila zakon i pravilo njegovih roditelja tijekom cijeloga njihova života.
Da se ova obitelj sa svojim velikim i brojnim talentima usredotočila na užitke, stjecanje bogatstva, časti i slave u svijetu, sve bi to, bez sumnje, postigla, ali što bi im to u konačnici značilo i koristilo? Oni su se radije, nošeni Božjom milošću, odlučili posvetiti stjecanju kršćanskih kreposti. Svoje talente, snage i posjede stavili su u Božju službu, posvećujući se Božjoj slavi. Sam Bog bio im je jedina prava slava i vječno dobro. Živjeli su u samoodricanju, a Bog im je dao da njihova obitelj ima veliki utjecaj na crkvena, društvena, politička i kulturna kretanja njihova doba, odnosno da utječu na duhovni procvat Kapadocije. Bili su duboko ponizni, a Bog je želio da njihova obitelj utječe na cjelokupnu budućnost Crkve: teologiju, liturgiju, redovništvo, karitativne aktivnosti… Bazilije Stariji i Emilija nisu tražili da sami služe Riječi Božjoj i sakramentima kao klerici, a Bog im je dao da podignu tri biskupa i dva velika oca i naučitelja Crkve, čiji nauk i danas hrani vjeru Crkve. Istinski su ljubili Boga, a Bog im je omogućio da s Duhom Svetim surađuju na vlastitom rastu u svetost i posvećenju svoje djece. Sveti bračni par Bazilija Starijeg i Emilije uči nas da kročenje uskim i trnovitim, ali i najradosnijim putem, putem svetosti, predstavlja najveću i najnužniju službu koju mi, kršćanski supružnici i roditelji, možemo činiti za Crkvu i u Crkvi. A da se svetost sastoji u tome da umiremo sebi kako bi Krist mogao živjeti u nama, te kako bi svim našim osjećajima, mislima i djelima upravljao njegov Duh Sveti.
