Razne suvremene ideologije kao najučinkovitiji način ostvarenja svojih ciljeva vide u preobrazbi jezika čime bi se onda uspostavila i nova stvarnost. Prema filozofkinji židovskoga podrijetla Judith Butler, sam jezik ne odražava stvarnost već se on svodi na performance. „Rod je jedna kulturološka tvorevina; stoga niti je uzročni rezultat spola niti je tako prividno fiksan kao spol. Teoretizirajući da je rod jedan konstrukt radikalno nezavisan od spola, sam rod postaje umjetna tvorevina bez spona; prema tome muškarac i muško mogu značiti bilo žensko tijelo bilo muško; žena i žensko kako muško tijelo tako i žensko.”[i]
Dekonstrukcija samoga jezika jest, jednostavno, oblik borbe za oslobođenje žena i šire. Na mjesto dosadašnjega rodnog razlikovanja muško/žensko, koji se zasniva na biologiji, dolazi čisto subjektivni identitet koji je po sebi nedefiniran i temelji se isključivo na želji pojedinca. Svaki je izbor prihvatljiv kao identitet jer se ne priznaje nikakva norma unutar spolnosti i zato se ne može više govoriti o normalnom ili nenormalnom, štoviše sami ti pojmovi izbačeni su iz upotrebe i proglašeni opasnima. Nudi se miješanje obilježja dosadašnjih spolnih rodova i njihovo nadilaženje rodnom ideologijom. Transrodnost kao izvedenica ideologije roda ide korak dalje: budući da je rod (muško, žensko) društvena konstrukcija, nepostojeća u stvarnosti koja se može i dekonstruirati, onda je najbolje živjeti fluidan spolni identitet koji u potpunosti zavisi o izboru pojedinca.
Ideologija roda ne može u cijelosti zanijekati činjenice biološkoga spola, ali ih može umanjivati i prešućivati kao što i može ustati protiv njih, u ime navodne čovjekove slobode, i nastojati ih mijenjati. Zastupnici ove ideologije istodobno stavljaju u prvi plan psihološko-socijalnu dimenziju iščitavajući je na svoj način i reinterpretirajući je tako da nema dosljednoga kontinuiteta između raznih razina spolnosti, nego je sve podložno potpunoj samovolji pojedinca koji je pozvan da ništa ne uvažava osim svojih želja.
Spolni relativizam
U konačnici tako dolazi do zloupotrebe jezika koji umjesto da odražava, sada krivotvori stvarnost. U pozadini se krije uvjerenje vladajućega relativizma po kojem čovjek sebi uzima za pravo da misli kako preko jednoga jezika može mijenjati i stvarati stvarnost te da je pitanje izbora svakoga pojedinca kojega će roda biti. Jednom kada se to provelo na razini jezika, koji je podatan za manipulaciju, te je zatim to postalo dio misaonoga sklopa modernoga čovjeka, otvorio se put i za subjektivno definiranje vlastitoga spola neovisno o biološkoj datosti. Drugim riječima, po ovom shvaćanju, rod – a ni spol – nije određen rođenjem nego svatko bira hoće li, i koliko dugo, biti muško, žensko ili nešto treće. Navedena jezična zbrka je vrlo opasna jer dovodi do pomutnje u mislima. Običan čovjek se jednostavno blokira pred ovim proturazumnim shvaćanjem koje se silovito nameće. Budući da ispada da javnost to prihvaća, on se pita nadilazi li to njegove misaone sposobnosti kad to ne može razumjeti. I kako vidi da je sve manje onih koji se protive, i uz to bivaju žestoko napadani, onda se jednostavno povlači i dopušta da se ova podvala širi i vlada kako javnim tako i osobnim mnijenjem. Rezultat je da na koncu dobijemo situaciju iz Andersenove bajke Carevo novo ruho. U priči su dvije varalice uspjele uvjeriti taštoga cara, koji je sve podredio svome odijevanju, da su oni tkalci koji mogu napraviti posebno odijelo nevidljivo za svakoga tko je glup ili nesposoban. Bojeći se da ne upadnu u carevu nemilost, svi su podanici redom, od najviših do najmanjih, glumili da vide nepostojeće odijelo. Pod jakim pritiskom medija i politike oportunizma i sada u slučaju roda pretvara jezik u oruđe krivotvorenja stvarnosti a laž u istinu. Još se može naći onih koji će poput dječaka iz bajke uzviknuti istinu da je car gol odnosno da postoje samo dva spola. No kako raste cenzura, ovaj govor se sve teže može čuti, a u mnogim zemljama on se već kažnjava kao verbalni zločin.
Rodni „novozbor”
Tako se približavamo ostvarenju krajnjega cilja zloupotrebe pojma roda koji se sastoji u tome da svi, i u svojoj nutrini, usvoje jezičnu promjenu stvarnosti kao istinitu. Orwell je u svom poznatom romanu 1984 pojednostavljeni jezik manipuliranja nazvao „novozbor”. On je umjetno stvoren kako bi onemogućio problematične pojmove već u mislima jer lišava mogućnosti njihova artikuliranja pa se tako jednostavno ne može razmišljati drukčije od onoga što je odobrila vlast. Taj „politički jezik” je „osmišljen tako da laži zvuče istinito, a ubojstvo poštovanja vrijedno”.[ii] U tom preokretanju stvarnosti zaživljuju parole vladajuće partije: „Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je moć.”[iii] „Zar ne razumiješ da je cijela svrha novozbora da suzi opseg mišljenja? Na kraju ćemo misaoni zločin učiniti doslovno nemogućim jer neće biti više riječi kojima bi se izrazio. Svaka ideja koja nam uopće može biti potrebna, moći će se izraziti jednom točno odgovarajućom riječi, sa strogo određenim značenjem, dok će sva njena sporedna značenja biti zbrisana i zaboravljena. Već u jedanaestom izdanju nismo daleko od te točke. Ali proces će se nastaviti i dalje, još dugo nakon tvoje i moje smrti. Svake godine sve manje i manje riječi, a djelokrug svijesti stalno sve uži. Ni sada, razumije se, nema nikakva razloga ni isprike da se počini kakav misaoni zločin. To je naprosto pitanje samodiscipline, reguliranja zbilje. Ali na kraju neće biti potrebe čak ni za to. Revolucija će biti potpuna kad jezik bude savršen.”[iv] Osakaćeni jezik onesposobljuje čovjeka da normalno razmišlja i koristi zdrav razum. Osobe postaju posve podatne ovoj jezičnoj manipulaciji i usvajaju je dragovoljno pa ih resi „odani i voljki pristanak da se kaže da je crno bijelo kad god to partijska disciplina zahtijeva. Ali to isto tako znači i vjerovati da je crno bijelo, štoviše, znati da je crno bijelo i zaboraviti da je čovjek ikad i mislio drukčije”.[v]
Umijeće uvjeravanja
Ovo distopijsko viđenje budućnosti bilo je popraćeno predanim radom mnogih znanstvenika da se to i ostvari. Pa da ostanemo kod primjera snijega, nobelovac lord Bertrand Russel još 1952. godine najavljuje: „Mislim da će vrlo važna tema, u političkom smislu, biti masovna psihologija. (…) Njena je važnost uvelike uvećana rastom suvremenih metoda propagande. Najutjecajnija među njima je ono što nazivamo ‘obrazovanjem’. Određenu ulogu tu igra i religija, iako sve manju, a sve veću imaju tisak, kinematografi i radio. Ono što je bitno za masovnu psihologiju je umijeće uvjeravanja. (…) Nadam se da će, s vremenom, svatko moći uvjeriti svakoga u nešto ako, na primjer, pacijenta bude tretirao dok je ovaj još vrlo mlad te ako mu Država dade novac i opremu. Ta će tema napraviti krupne korake kada se njome pozabave znanstvenici pod znanstvenom diktaturom. Anaksagora je držao da je snijeg crn ali mu nitko nije vjerovao. Budući socijalni psiholozi imat će brojne razrede učenika na kojima će isprobavati razne metode stvaranja nepokolebivog uvjerenja da je snijeg crn. Uskoro ćemo doći do svakovrsnih rezultata. Prvo, da je utjecaj doma ometajuć. Drugo, da se mnogo ne može učiniti ukoliko indoktrinacija ne počne prije dobi od deset godina. Treće, da su uglazbljeni stihovi koji se stalno ponavljaju vrlo učinkoviti. Četvrto, da se mišljenje o tome kako je snijeg bijel mora smatrati iskazivanjem morbidnog ukusa za ekscentričnost. Ali, trčim pred rudo. Na budućim je znanstvenicima da te postavke učine preciznim i da otkriju točno koliko po glavi košta nastojanje da se djecu uvjeri kako je snijeg crn te koliko bi manje koštalo kad bi ih se uvjeravalo da je snijeg tamnosiv. Premda će se ta znanost marljivo proučavati, ona će biti strogo ograničena na vladajuću klasu. Stanovništvu neće biti dopušteno spoznati na koji su način stvorena njegova uvjerenja. Kada se ta tehnika usavrši svaka vlast koja upravlja obrazovanjem barem jednu generaciju moći će kontrolirati svoje podanike sigurno i bez potrebe za vojskom i policijom.”[vi]
***
Orwellovo zloslutno predviđanje i Russelova prediktivna najava budućnosti danas, preko rodne ideologije, već postaju zbilja koja sve više zatire i samu mogućnost slobode mišljenja. Jezik, znanost, kultura, odgoj, mediji, politika, ekonomija, pravo i sva raspoloživa sredstva modernoga svijeta stavljena su u službu zavođenja diktature koja prvi put želi imati potpunu vlast ne samo nad izvanjskim nego i unutarnjim životom ljudi. Svakoga čovjeka, ako želi sačuvati svoju ljudskost, i svakoga kršćanina, ako želi sačuvati svoje dostojanstvo djeteta Božjega, osobno se tiče ovaj novi oblik porobljavanja uma i ustoličenja laži na mjesto istine.
[i] Judith Butler, Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity, Routledge, New York, 1990, 6.
[ii] George Orwell, „Politics and the English Language”, Horizon, 13/76/1946., 252-265, na: https://ia800301.us.archive.org/21/items/PoliticsAndTheEnglishLanguage/Politics%20and%20the%20English%20Language.pdf, (28. siječnja 2016.).
[iii] George Orwell, 1984., ALFA, Zagreb, 8.
[iv] Isto, 57-58.
[v] Isto, 222.
[vi] Bertrand Russell, The Impact of Science on Society, AMS Press, New York, 1968 (1952), 29-30.
