Početna stranica » Emir O. Filipović: Povijest – strast i potraga za novim spoznajama

Emir O. Filipović: Povijest – strast i potraga za novim spoznajama

457 pregleda

Potrebno je razvijati kritički odnos prema svemu što čujemo ili pročitamo, kako iz domena dnevne politike, tako i iz domena povijesti

Uvodna egida: Svoj zadatak doživljavam tako da trebam tragati za još neotkrivenim informacijama u starim, gotovo zaboravljenim knjigama skladištenim po udaljenim bibliotekama i arhivima, te ih kombinirati s poznatim i pozitivnim postignućima svojih prethodnika u nastojanju da sklopim kompleksnu slagalicu srednjovjekovne bosanske prošlosti

Emir O. Filipović, izvanredni je profesor srednjovjekovne historije na Univerzitetu u Sarajevu. Fokus njegova dosadašnjega užeg znanstvenog zanimanja bio je usmjeren na izučavanje ranih bosansko-osmanskih odnosa, srednjovjekovnoga viteštva i dvorske kulture, heraldike te političke, kulturne i vjerske povijesti Europe i Bosne u 14. i 15. stoljeću. Rezultate svojih istraživanja izlagao je na više međunarodnih i domaćih znanstvenih skupova. Objavio je knjige Bosansko kraljevstvo i Osmansko carstvo (1386–1463) (Sarajevo, 2019.), Kotromanići: Stvaranje i oblikovanje dinastičkog identiteta u srednjovjekovnoj Bosni (Sarajevo, 2022.), i Viteštvo u srednjovjekovnoj Bosni (Zagreb, 2024.). Također je autor većega broja izvornih, preglednih i stručnih članaka, prijevoda, prikaza, recenzija i osvrta o temama iz prošlosti srednjovjekovne Bosne, objavljenih kako u zbornicima radova i uskostručnim publikacijama tako i u drugim periodičnim izdanjima.

Znanost ili ideologija

Možete li nam na početku pojasniti je li povijest znanost ili ideologija koju su napisali pobjednici?

Bavljenje poviješću, odnosno historijom, zapravo predstavlja pokušaj bolje spoznaje prošlosti kako bi se na temelju tog stečenog znanja mogla bolje shvatiti sadašnjost. Naime, naša trenutna stvarnost rezultat je i ishod brojnih složenih, međusobno uvjetovanih događaja i procesa koji su se dešavali ranije i u prethodnim vremenima.

Prema tome, prošlost može poslužiti kao svojevrstan ključ za razumijevanje svih problema, nesporazuma i proturječnosti na koje nailazimo danas. U tom smislu stvarno vrijedi razlikovati pojmove „prošlost”, kao ono što se uistinu nekada desilo, i „povijest”, tj. „historija”, kao ono što je napisano o tome što se desilo ili pak o onome što se moglo desiti. Iako se o prošlosti treba pisati na temelju istraživanja i proučavanja povijesnih izvora, tumačenje tih izvora može značajno ovisiti o perspektivi i pristupu autora koji ih koriste. Jednostavnom vještinom prešućivanja onoga što im ne odgovara ili naglašavanja onih segmenata koji im idu u prilog, ti autori mogu kreirati povijesni narativ po vlastitoj želji ili po želji svojih naručitelja. Stoga se često može naići i na tvrdnju da su konačne sudove o prošlosti uvijek donosili pobjednici koji su koristili stečenu poziciju moći da određuju kako će se prosuđivati o njihovim protivnicima, tj. o poraženoj strani.

Međutim, moderna povijest kao struka također ima i određeni znanstveni karakter budući da iziskuje konkretnu primjenu precizno razrađenog kritičkog metoda u izučavanju pisanih i materijalnih preostataka iz prošlih vremena. Ta znanstvenost povijesti bi istovremeno trebala podrazumijevati i njezinu objektivnost, odnosno nepristranost, što je ponekada teško, no ipak nužno postići ukoliko se znanje o prošlosti želi iskoristiti za bolje razumijevanje sadašnjosti. U protivnom se povijest svodi na puko oruđe u identitetskim prijeporima i instrumentalizira se u političke svrhe, pa da odgovorim na pitanje: ovisno o pristupu, povijest može biti i znanost, ali također može biti i sredstvo putem kojeg se učinkovito plasira određena ideologija.

Profesor ste srednjovjekovne historije i oko nje se „lome koplja”. Ona se pokušava na jedan umjetni način promatrati današnjim, suvremenim očima. Koliko ju narodi Bosne i Hercegovine promatraju kao zajedničku prošlost, a koliko kao materijalni izvor za vlastiti nacionalistički narativ?

Srednjovjekovna prošlost je u modernom političkom kontekstu višestruko upotrebljiva za ideološke potrebe i upravo je to razlog zbog kojeg se mnoge različite zajednice „otimaju” za isključivo pravo na njezino tumačenje. Kreiranjem fiktivne ili potenciranjem stvarne veze sa srednjim vijekom razvija se osnova za legitimiranje i pravdanje trenutnih političkih pozicija.

Nije to samo bosanskohercegovački slučaj. Slične se pojave daju registrirati i drugdje diljem Europe, ali je ovdje kod nas to naročito izraženo zbog složene vjerske i etničke strukture zemlje. Naime, kako se narodi Bosne i Hercegovine razilaze u razumijevanju načina na koji bi država trebala biti uređena u sadašnjosti i budućnosti, tako se još više razilaze u tumačenju njezine prošlosti. Oni joj ne pristupaju kao zajedničkoj baštini koju bi vrijedilo njegovati i čuvati za potrebe narednih generacija, nego se oko toga sukobljavaju i spore, insistirajući da je samo njihovo tumačenje te prošlosti ispravno. Političke i intelektualne elite modernih bosanskohercegovačkih nacija, koje kreiraju i usmjeravaju javni diskurs o povijesti, bosansko srednjovjekovlje zapravo vide kao neku vrstu repozitorija iz kojeg mogu birati i uzimati ono što najviše odgovara njihovim aktualnim potrebama, zanemarujući elemente koji upućuju na mogućnost i drukčijeg tumačenja. Takav selektivni odnos prema povijesnim izvorima nužno rezultira parcijalnom i nekompletnom slikom prošlosti koja nipošto ne odgovara prilično složenoj i slojevitoj stvarnosti srednjovjekovne Bosne, nego služi kao konstantan generator nesporazuma i antagonizma u ionako delikatnoj političkoj situaciji.

Bosanskohercegovačko društvo je, nažalost, duboko podijeljeno. Obrazovni sustav je u krizi. Djeca i mladi odgajaju se da budu isključivi što možda ponajviše dolazi do izražaja u nastavi povijesti, gdje se jedna te ista stvarnost promatra u potpunosti drukčije. Što mislite je li moguće tu situaciju promijeniti? Postoji li objektivna istina?

Objektivna istina bi svakako trebala postojati, ali je do nje u ovakvim situacijama kakva je naša dosta teško doći. Već sam spomenuo da naše političke elite, u čijim rukama se nalazi i obrazovanje, aktivno rade na kreiranju subjektivnih, nepotpunih i neistinitih narativa o prošlosti Bosne, pa je teško od njih očekivati da taj svoj pristup ne primjenjuju i u nastavi. Suština stvari jeste u tome da njima apsolutno odgovaraju trenutne podjele u ovoj zemlji jer se pomoću njih održavaju na vlasti. Tek kad se to promijeni, moći ćemo možda očekivati i neke konkretne promjene u obrazovanju.

Franjevačka prošlost u Bosni

Vi ste sigurno jedan od najboljih poznavatelja i franjevačke prošlosti u Bosni. Koliko je ona prema Vašem mišljenju važna za razumijevanje opće povijesti Bosne i Hercegovine?

Franjevci Bosne Srebrene ključni su segment ne samo srednjovjekovne nego bosanskohercegovačke prošlosti uopće. Oni su, kako je to već ranije lijepo sročeno, „suputnici bosanske povijesti” i tu je povijest bez njih gotovo nemoguće shvatiti ili proučavati. Još od srednjega vijeka kada počinjemo pratiti i bilježiti njihovo prisustvo na bosanskom tlu, kroz smjene različitih carstava i državnih režima, sve do dana današnjeg, oni su za sobom ostavljali brojne pisane i materijalne tragove koji su se odnosili ne samo na njihovo postojanje i djelovanje nego i na bosanskohercegovačko društvo u cjelini. Tu najprije mislim na brojne zapise poput čuvenih franjevačkih ljetopisa bez kojih bi naše poznavanje prošlosti uistinu bilo manjkavo, ali potom i na bogate arhive i muzejske zbirke franjevačkih samostana koje i danas služe kao vrijedan izvor povijesne spoznaje.

Franjevačka provincija Bosna Srebrena najstarija je institucija u Bosni i Hercegovini i jedina koja ima kontinuitet iz srednjovjekovne Bosne. Kakva očekivanja ima društvo od jedne takve zajednice? Kakva očekivanja imate Vi kao povjesničar?

Nijedna ustanova u današnjoj Bosni i Hercegovini ne može se pohvaliti tako dugim kontinuitetom postojanja i djelovanja kao Bosna Srebrena čiji počeci, kako ste rekli, sežu u srednji vijek. To je samo po sebi impresivno i kao da implicira neku vrstu potrebe da se prošlost franjevačkog reda više istražuje i promovira. U tom pogledu bi svakako bilo korisno intenzivirati rad na razvijanju i afirmiranju rezultata Kulturno-povijesnog instituta Bosne Srebrene. Do sada je u njegovoj organizaciji održano nekoliko kvalitetnih znanstvenih skupova i javnih manifestacija, objavljen znatan broj odličnih izdanja, ali imam osjećaj da se možda može još više i bolje.

Franjevačka mladež (Frama) Bosne Srebrene pokrenula je projekt Škola bosansko-franjevačke povijesti. Vi ste u njega od početka uključeni. Koliko ovaj i slični projekti mogu doprinijeti informiranosti framaša, ali i drugih mladih ljudi o bosanskim franjevcima i njihovoj važnosti?

Vrlo sam zadovoljan svojim dosadašnjim angažmanom u okviru Škole bosansko-franjevačke povijesti i smatram da upravo takvi pothvati i rad s mladim ljudima mogu donijeti dugoročni uspjeh. Omladini je nužno ponuditi kvalitetne i korisne sadržaje oblikovane na kreativan način koji bi njima bio istovremeno zanimljiv i poučan. Pored razgovora o temama srednjovjekovne bosanske i franjevačke prošlosti u učionici, praćenih interaktivnim radionicama, organizirali smo i niz izleta te terensku nastavu na najvažnijim lokalitetima koji se vežu za obrađivane teme. Posjetili smo ostatke krunidbene i grobne crkve u Milima, današnjim Arnautovićima, penjali se na stari grad Visoki, te smo uz muzejske zbirke franjevačkih samostana također obišli i ruševine vladarskih dvorova na Bobovcu i Sutjesci. Nekim polaznicima je to bio prvi konkretan susret s tim mjestima i primijetio sam da je ono što su tamo vidjeli i čuli na njih ostavilo snažan dojam. Vjerujem da su te pozitivne utiske podijelili sa svojim obiteljima i prijateljima te se nadam da ćemo u narednom periodu nastaviti istim intenzitetom.

Traganje za istinom

Kako je biti profesor povijesti? Kako se osjećate dok tragate za istinom?

Riječ je o zanimanju i pozivu koji sam sâm birao i čini me sretnim što mogu raditi ono što mi je oduvijek bila želja. Bavljenje poviješću stvarno može biti teško i mučno, posebno ako se suočavate s kontroverznim ili problematičnim temama. No s druge strane istraživačka dimenzija ovog posla, što je zapravo moja najveća strast, predstavlja nešto što mi osigurava neophodnu razinu ushićenja koja me motivira da nastavim skupljati i proučavati povijesne izvore. Svoj zadatak doživljavam tako da trebam tragati za još neotkrivenim informacijama u starim, gotovo zaboravljenim knjigama skladištenim po udaljenim bibliotekama i arhivima, te ih kombinirati s poznatim i pozitivnim postignućima svojih prethodnika u nastojanju da sklopim kompleksnu slagalicu srednjovjekovne bosanske prošlosti. Na tom putu bude i dosta razočarenja, ponekada ne uspijem pronaći ono što tražim ili čemu se nadam, no strpljivim i predanim radom mogu se postići iznimno vrijedni rezultati.

U kolokvijalnom govoru često se kaže kako je politika umijeće dobroga, a povijest umijeće istinitoga. Kako gledate na mlađe generacije povjesničara: u kojoj će se mjeri moći baviti autentičnom povijesnom znanošću?

Kako u politici pored onoga što je dobro ima dosta i onoga što je loše, tako i u povijesti uz ono što je istinito također paralelno postoji ono što nije. I u jednom i u drugom slučaju je umijeće znati razdvojiti loše od dobroga, istinito od neistinitoga. Za to je potrebno razvijati kritički odnos prema svemu što čujemo ili pročitamo, kako iz domena dnevne politike, tako i iz domena povijesti. Dosljednost i poštenje jesu kvalitete koje bi se trebale očekivati od istraživača povijesti, ali nisam u mogućnosti ponuditi jednu generalnu ocjenu nastupajućih generacija povjesničara budući da uz pozitivne imamo i znatan broj negativnih primjera. Ponekad je zov politike i ideologije, nažalost, jači od poziva struke i znanosti.

(Razgovarao: fra Antonio Baketarić)