Početna stranica » Ekranizam kod djece: jesu li roditelji zakazali?

Ekranizam kod djece: jesu li roditelji zakazali?

561 pregleda

Mentalno zdravlje djece uvelike ovisi o mentalnom zdravlju roditelja. Kao što u avionu u slučaju poteškoća roditelj prvo sebi treba staviti kisik na usta a tek onda djetetu, tako je i u svakodnevnom životu nužno da roditelj brine o svom mentalnom zdravlju

Ekranizam je termin koji se odnosi na negativne posljedice na kognitivnom i emocionalnom planu, a koje su posljedica prekomjerne izloženosti ekranima (TV, laptopi, računala, mobiteli…). Unatrag desetak godina brojnost djece i mladih koji dolaze s poteškoćama na planu mentalnoga zdravlja je u značajnom porastu. U radu s njima sve više se uviđa kako je upravo izloženost sadržajima koje djeca gledaju kroz ekrane te izloženost i samim ekranima od iznimnoga značaja za narušavanje njihova mentalnoga zdravlja. Budući da valovi u mozgu rade u točno određenom frekvencijskom rasponu, oni imaju i točno određene zadatke za čovjekovo emocionalno i kognitivno stanje. Ono što je važno znati jest kako i ekrani također rade u određenom frekvencijskom rasponu te kada pratimo određeni sadržaj u ekranima, frekvencije u mozgu se „usklađuju” s istim frekvencijskim rasponom koji je i u ekranu. Pasivno gledanje ekrana, u vidu gledanja crtanih filmova, serija i sl. potiče u mozgu rad alpha valova koji inače u mozgu čovjeka služe za mentalno opuštanje te u takvom stanju u mozgu dominira rad podsvijesti kada se bez ikakvih „filtera” memorira sav sadržaj kojemu je pojedinac tada izložen. Nadalje, u slučajevima igranja videoigrica u mozgu počinju dominirati beta valovi koji su dominantno prisutni u stanjima povišene svjesnosti, koncentracije i usredotočenosti te kada je pažnja usmjerena prema određenim ciljevima i vanjskom svijetu. Problem nastaje kada je pojedinac duže izložen sadržajima videoigrica koje igra te se tada dugotrajni porast beta valova očituje u vidu hipersvjesnosti, stanjima intenzivnoga stresa, panike i bijesa.

Iz svega navedenoga jasno je kolika je opasnost u prekomjernom izlaganju djece i mladih ekranima. Zašto je kod njih rizik i opasnost po kognitivni i emocionalni razvoj veća nego kod odraslih? Upravo zbog toga što je njihov mozak još u razvoju te je i njegova neuroplastičnost značajno veća nego kod odraslih što znači da je i prijamčljivost za vanjske podražaje veća. Problemi na ponašajnom planu koji su sve prisutniji kod djece i mladih očituju se kao anksioznost, depresiranje, opsesivno-kompulzivni poremećaj, hiperaktivnost te značajan porast poteškoća pažnje i koncentracije, sanjarenje koje ostavlja sliku tzv. pseudoautizma te usporen jezično-govorni razvoj.

Roditelji trebaju biti primjer djetetu

Nakon evidentiranja koji se problemi sve češće javljaju na planu mentalnoga zdravlja djece i mladih, postavlja se pitanje gdje su u cijelom tom procesu roditelji i koja je njihova uloga. Mladi roditelji se jako opterećuju nizom očekivanja koja imaju od sebe kako u smjeru ostvarivanja materijalne sigurnosti za svoju obitelj (stan, automobil…) tako i u smjeru ostvarivanja na poslovnom planu u vidu karijere i napredovanja u obrazovanju. Ovakav izazov je postojao i u ranijim desetljećima, no ono što se značajno promijenilo je široka dostupnost informacija s kojima se mladi čovjek susreće te samim time ima i veća očekivanja od sebe da ostvari sve ono što vidi i čuje da je ostvario netko s kim se uspoređuje. U roditeljstvu se često spominje kako djeca ne uče iz onoga što čuju nego iz onoga što vide.

Kakve roditelje djeca danas vide? Dijete je osoba koja je u procesu razvoja i formiranja te se usklađuje s odraslom osobom uz koju odrasta, što je najčešće roditelj. Ako je ta odrasla osoba rastresena, anksiozna, preopterećena, depresivna, što ona može ponuditi djetetu? Djeca obrazac ponašanja svojih roditelja uzimaju kao „standard”. Kakav standard i koju mjeru ispravnoga ponašanja roditelji danas nude svojoj djeci? Roditelji se uglavnom pozivaju na neadekvatna ponašanja svoje djece, na poteškoće koje kod njih vide na planu njihova mentalnoga zdravlja, no koliko su uopće svjesni da je to stanje njihova djeteta upravo samo slika i odrastanja u kojem se oni kao roditelji nalaze? Kada primijete određena odstupanja u ponašanju svoga djeteta, roditelji ga vode stručnjacima da se otkrije o čemu se radi te utvrdi dijagnoza zašto je njihovo dijete otuđeno, depresivno, nemirno, anksiozno. Koliko su roditelji svjesni toga da ponašanje djeteta često ima dijagnozu zvanu „roditelj”? Iza te dijagnoze krije se sva ona beskrajna tuga i nepovezanost između roditelja i djeteta. Sva ona bol djeteta i vapijuća čežnja za bliskosti sa svojim roditeljem koji nerijetko za njega nema vremena ili „nema živaca”. Odvesti dijete stručnjaku je svakako poželjno, no nijedan stručnjak ne može nadomjestiti u srcu djeteta potrebu za ljubavlju koju dijete očekuje od svoga roditelja. Zadatak stručnjaka nije izbaciti roditelja iz svijesti djeteta te stati na njegovo mjesto. Stručnjak je tu samo da modelira, potiče i potpomaže razvijanje boljih odnosa između djeteta i roditelja. Roditelj ima ključnu i nezamjenjivu ulogu u mentalnom razvoju djeteta te je samim time i utjecaj roditelja od presudne važnosti na formiranje ličnosti djeteta te na formiranje njegova sustava vrijednosti.

Društvo kao akter odgoja

Otkud djeci ekrani? Tko ih je posjeo ispred ekrana? Tko im je te ekrane kupio? Za sva ova pitanja odgovor je isti: roditelj. Naravno, roditelj ne čini to s ciljem da uništi mentalno zdravlje svoga djeteta, no posljedice su neminovne. Ako se ne radi o značajnim poremećajima izazvanim ekranizmom, onda se u najmanju ruku mogu uočiti poteškoće pažnje i koncentracije uz otuđenost i poteškoće socijalizacije. Ako dijete govori materinski jezik, kako to da imamo sve više djece koja govore strane jezike dok žive u BiH a da ne govore jezik zemlje u kojoj žive? Tko su te „majke” čiji jezik djeca progovaraju a da ne znaju jezik naroda u kojem su rođeni? Jezikom se prenosi sustav vrijednosti i vjerovanja. Kojem sustavu vrijednosti te „majke” iz ekrana poučavaju našu djecu i gdje su pri tome njihovi pravi, biološki roditelji koji tu djecu prehranjuju? Može li se roditeljstvo svesti samo na hranjenje djeteta dok sve više roditelja odgoj prepušta medijima?

Budnost roditelja za odgovorno roditeljstvo danas je od najveće važnosti. Roditelji se moraju trgnuti iz uljuljanosti u svakodnevne brige, što realnih koje se tiču njih i njihove obitelji, što nerealnih kojima se preokupiraju gledajući različite medije. Roditeljska je odgovornost skrbiti o tome kojemu je sadržaju njegovo dijete bilo izloženo u vrtiću, školi ili putem različitih ekrana. Pasivno „davanje povjerenja” društvu i medijima kako će oni voditi računa o dobrobiti njihova djeteta samo je izlika za bijeg od vlastite odgovornosti. Iza ovakvih ponašanja roditelja često se krije i osobna nekompetencija da se nose sa svim izazovima s kojima se i oni kao pojedinci susreću. Jedan od simptoma slabosti odrasloga pojedinca koji ima i ulogu roditelja jest i sve veći broj ovisnosti o kockanju, igrama na sreću te o samim ekranima koje nemali broj roditelja drži budnima do kasno u noć. Nažalost, ova ponašanja se sve više odnose i na majke, a ne samo na očeve što je bilo poznato u ranijem vremenu. Majka, kao ona koja ima ulogu nježno skrbiti nad emocijama i ponašanjima svoje djece često i sama upada u ovisnička ponašanja odlaženja u kladionice ili u komunikaciju s različitim grupama po Facebooku, Instagramu ili sl. dok pri tome zanemaruje osnove obveze komunikacije sa svojom djecom.

Nužno je da se roditelj kontinuirano upoznaje s unutarnjim svijetom svoga djeteta. Dijete raste, razvija se, mijenja se. Spona biološkoga roditeljstva nije dovoljna garancija da roditelj i poznaje svoje dijete. Nužno je i presudno stalno se „baviti” svojim djetetom. Upoznavati njegove želje, strahove, želje, maštanja. Dijeliti sa svojim djetetom svoje strahove kad su bili njegove dobi, podijeliti svoje čežnje te svoje neuspjehe iz djetinjstva i mladosti. Svim tim dijeljenjima roditelj se snažnije povezuje sa svojim djetetom. Bolje upoznaju jedno drugo te među njima raste i povjerenje a kod djeteta i samopouzdanje: „Važan sam, roditelj mi se povjerava. Znam neku tajnu iz djetinjstva svoje majke, svoga oca. Meni su je povjerili jer mi vjeruju.” Takve spoznaje osnažuju dijete jer mu daju na važnosti, a otvara vrata da se i dijete više povjerava roditelju bez straha od kritike ukoliko roditelj uoči neku slabost svoga djeteta.

Prepuštanjem svoga djeteta sadržaju iz medija koji dobiva kroz ekran izlažemo dijete velikoj količini informacija kojoj ni mi odrasli često nismo dorasli i teško ih možemo razumjeti. Vrlo često se radi o određenim videima, YouTube snimkama, snimkama TikToka koje djeca i mladi kad gledaju razumiju na način da se jako uznemire te iz toga razvijaju strahove koji mogu biti okidač i težih poremećaja na planu mentalnoga zdravlja. Napredovanje tehnologije omogućilo je značajno bolju rezoluciju slike i realističnost samoga sadržaja u videoigricama te iskustvo nasilja koje dijete u videoigricama gleda satima, danima, mjesecima i godinama dovodi do povećanja praga tolerancije nasilja općenito. Pojednostavljeno rečeno, nasilno ponašanje počinje biti sve prihvatljivije i „normalnije”.

Tu je ponovno važna uloga roditelja koji će s jedne strane uvesti pravila u vrijeme izloženosti ekranima sukladno dobi djeteta, dok s druge strane, roditelj osobnim životom treba posvjedočiti rješavanje konflikata mirnim putem te empatiju za drugoga čovjeka.

Nemam vremena argument

Mentalno zdravlje djece uvelike ovisi o mentalnom zdravlju roditelja. Kao što u avionu u slučaju poteškoća roditelj prvo sebi treba staviti kisik na usta a tek onda djetetu (jer ukoliko roditelj izgubi svijest i dijete ostaje nezaštićeno), tako je i u svakodnevnom životu nužno da roditelj brine o svom mentalnom zdravlju. Ono što imamo to i nudimo. Roditeljska je odgovornost napuniti svoju psihu i duh plodovima koje će moći ponuditi svome djetetu. Prvi korak da roditelj „pomogne” svome djetetu jest da dovede sebe „u red”. Roditelji koji obitelj stavljaju u središte svoga života i ispred svih drugih životnih obveza uvijek će naći vremena jedno za drugo a tako i za svoje dijete. Često se može čuti kako roditelji kažu djetetu: „Nemam vremena sada, moram ići raditi da bih tebi osigurao bolji život.” Što je to „bolji život” koji roditelji koriste kao argument da ne budu sada sa svojim djetetom? Je li to nešto zbog čega će njihovo dijete uistinu biti sretnije ili se možda radi o vlastitoj ambiciji koja ima samo jedan cilj, a to je zadovoljiti potrebu za moći i vrijednosti samoga roditelja?

Svaki roditelj za svoje dijete želi na prvom mjestu samo jedno: da dijete bude sretno. Dijete koje je duže vremena tužno, usamljeno, nesretno, počinje i obolijevati. Povlači se u svoj kutak, gubi apetit ili počinje pretjerano jesti, komunikacija se smanjuje, interesi za druženja su sve manji, nemir sve češći. Sva ova ponašanja signal su da je dijete nesretno i da je njegovo mentalno zdravlje ugroženo. Nužno je da roditelj sve svoje do tada postavljene prioritete presloži i osluškujući potrebe djeteta posveti mu se na način koji djetetu u tom trenutku treba. Svaki roditelj voli svoje dijete, no da bi i dijete osjetilo njegovu ljubav i bilo sretno, mora se zapitati: „Volim li ja svoje dijete na način na koji bi ono željelo da ga ja volim?” Možda roditelj ljubav pokazuje poklonima, putovanjima, dopuštajući da dijete boravi pred ekranom bez ograničenja, povećanim džeparcem, no tu se često radi na čuvanju vlastitoga komoditeta, a ona iskonska čežnja djeteta za roditeljem za kojega želi da se njemu posveti i s njim vrijeme provodi ostaje neutažena.

Sretno dijete je mentalno zdravo dijete. Budni budimo u roditeljstvu, osluškujmo potrebe svoga djeteta. Posvetimo svoje vrijeme, posvetimo sebe svojoj djeci koju nam je Bog darovao i ne brinimo se da će odrasti u mentalno zdrave i stabilne pojedince na koje će se ovo društvo u budućnosti moći osloniti. Čak ako jednim dijelom puta kasnije i zaluta, ako smo odradili dobre temelje u djetinjstvu, ne budimo u strahu, i u ljubavi budimo podrška svojoj djeci.

(dr. sc. Ankica Baković)