Ovdje ćemo razmotriti temu nametnute šutnje nakon Drugoga svjetskog rata u svezi sa zlodjelima režima bivše države, s jedne, te temu oportunističke šutnje političkih vođa Hrvata u Bosni i Hercegovini danas, s druge strane.
Može nekome danas izgledati začudna spoznaja da je u nedavnoj prošlosti o dramatičnim događanjima završnice rata (1945) bilo zabranjeno govoriti. O tome je postojala službena istina, a svako neslaganje s njom značilo je neslaganje s režimom i izlaganje opasnom progonu. U totalitarnom režimu, kakav je bio jugoslavenski, šutnja je bila nametnuta i samorazumljiva. Zabrana govora o odgovornosti režima za njegova poratna zlodjela trajala je gotovo pola stoljeća. Vlast, proistekla iz komunističke revolucije, djelovala je nesmiljeno protiv svih onih koji su, po njihovu sudu, ugrožavali „tekovine revolucije” i djelovali „protiv naroda i države”. Te optužujuće formule, korištene su i za sasvim bezazlene „prijestupe”. Uostalom, režim je imao do savršenstva razrađen sustav kontrole preko tajnih službi i moćnoga represivnog aparata.
Urušavanjem režima početkom 90-ih godina 20. stoljeća na vidjelo su počeli izlaziti desetljećima pomno prikrivani zločini. Kako je jugoslavenski režim, jedan od totalitarnih na istoku i jugoistoku Europe, koji su se urušili padom Berlinskoga „antifašističkog zida”, postalo je bjelodano da se on svojim zločinima faktički pridružio nacifašizmu
Marionetski režim NDH zbog svoje zločinačke hipoteke neminovno je morao nestati. Njegovim rušenjem spirala zločina nažalost nije završila, nego se, štoviše, intenzivno nastavila, sada pod crvenom zvijezdom petokrakom. Revnosni revolucionari, sljedbenici komunističke ideologije s velikim potencijalom nasilja, primarno zauzeti osiguranjem osvojene moći, kao uostalom i svi revolucionari – proveli su nesmiljene likvidacije ogromnoga broja ljudi, bez suda i dokaza krivnje, sve ih proglasivši zločincima ili, kako to bivša ministrica vanjskih poslova RH reče: Svi su oni krivi, samo im nije suđeno. O tome uostalom svjedoče stotine i stotine masovnih grobnica, najvećim dijelom još neistraženih. Time su se, nažalost, pokazali vrsnim učenicima fašista protiv kojih su se borili. Svoje su zločine s dosta uspjeha „pokrivali” nametnutom šutnjom i zastrašivanjem. U tisućama i tisućama obitelji o sudbini njihovih najbližih moglo se razgovarati samo unutar četiri zida, ne naglas, i živjeti u uzaludnoj nadi da će se možda jednom vratiti. Ta je šutnja besprijekorno funkcionirala, a nalogodavci i počinitelji zločina uživali su povlastice, mnogi štoviše okićeni ordenima.
Represija i odgovor
Uz šutnju o zlodjelima režima u poraću, poslovično je poznata „hrvatska šutnja” (1972–1989), kao posljedica ugušenoga „hrvatskog proljeća” koncem 1971. Pokušaj da se provedu reforme s ciljem demokratizacije društva završio je brutalnom represijom režima, zatvaranjima i progonima sudionika toga, kako su ga nazvali, „masovnog pokreta” (maspok). Strah od daljnje represije iznjedrio je „hrvatsku šutnju”. Njezino kršenje oštro je sankcionirano, kao što pokazuje slučaj književnika Vlade Gotovca, koji je tek jedan od nebrojenih primjera. On je naime, nakon što je kao „proljećar”osuđen na četiri godine zatvora (1972), dobio još dvije samo zbog intervjua švedskoj televiziji (1977). Režim nije praštao kritiku. K tomu njegova produžena ubilačka ruka, kao oblik državnoga terorizma, sustizala je nepoćudne i preko državnih granica.
Urušavanjem režima početkom 90-ih godina 20. stoljeća na vidjelo su počeli izlaziti desetljećima pomno prikrivani zločini. Kako je jugoslavenski režim, jedan od totalitarnih na istoku i jugoistoku Europe, koji su se urušili padom Berlinskoga „antifašističkog zida”, postalo je bjelodano da se on svojim zločinima faktički pridružio nacifašizmu, o čemu je svoj stav izrekao i Europski parlament, najviša instanca Europske unije. Naime, najnovija rezolucija Europskoga parlamenta od 19. rujna 2019 (2019/2819, /RSP/) O važnosti sjećanja za budućnost Europe nedvosmisleno je izjednačila nacističke i komunističke zločine. Rezolucija izrijekom podsjeća da su „nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije”. Iako ta izričita osuda mnogim mentalnim sljednicima ideologije bivše države znači nelagodu, činjenica je da su za nju glasovali svi hrvatski EU-parlamentarci iz HDZ-a i SDP-a. Međutim u Hrvatskoj i BiH prošla je medijski nezapaženo, prešućena je, a nije teško dokučiti razloge.
Šutnja iz oportunizma
Nakon raspada bivše države (1990), s punim zamahom zaživjela je ideja velikosrpskoga projekta, u čije se ostvarenje uključila moćna ratna mašinerija tzv. JNA, koja je dovela do ogromnih stradanja ljudi i razaranja gradova, ali je u konačnici poražena. Završetkom rata u novonastalim državama otvorene su mogućnosti za demokratski razvitak. Tako i u Bosni i Hercegovini, iako usporeno, jer su u njoj prilike znatno složenije zbog loših odluka Daytonskoga sporazuma.
Revnosni revolucionari, sljedbenici komunističke ideologije s velikim potencijalom nasilja, primarno zauzeti osiguranjem osvojene moći, kao uostalom i svi revolucionari – proveli su nesmiljene likvidacije ogromnoga broja ljudi, bez suda i dokaza krivnje, sve ih proglasivši zločincima
Od tri konstitutivna naroda u BiH (Bošnjaci, Hrvati, Srbi) najmalobrojniji su Hrvati. Politika najjače hrvatske stranke, HDZ-a BiH,od svoga utemeljenja nadahnjivala se politikom sestrinske stranke u Hrvatskoj. Bilo je mnogo lutanja, čega ima i danas zbog nedorađene i loše političke opcije. U poratnom vremenu najčudnija njezina odluka jest savezništvo sa srpskim političkim establishmentom, zbog čega su trajno zarobljeni šutnjom na antibosansko i antihrvatsko ponašanje srpske politike u BiH.
A što drugo očekivati kad visoka delegacija, s predsjednikom HDZ-a, sudjeluje na proslavi srpskoga entiteta (9. siječnja 2019), dana njegova utemeljenja (1992), kada je institucionalno razrađen program o progonu svih nesrpskih žitelja u BiH i početku genocida. Pritom prelaze preko činjenice etnički „očišćene” i spaljene Posavine. Prešućuju Briševo kod Prijedora,tu bosansku Škabrnju, gdje je u samo dva dana (24. i 25. srpnja 1992) ubijeno 67 Hrvata. Ne organiziraju komemoracije briševskim žrtvama da se ne bi zamjerili srpskim entitetskim vođama i ugrozili instalirano „prijateljstvo”. Nemoralna šutnja i oportunističko podilaženje!
Ta ista politika prešutjela je izricanje haške presude doživotnoga zatvora Ratku Mladiću (22. studenoga 2017) i Radovanu Karadžiću (20. ožujka 2019), koji su u vrhu najodgovornijih za tragediju što je zadesila Bosnu i Hercegovinu! Okupljanje četničkih nostalgičara iz II. svjetskoga rata pred spomenikom Draže Mihajlovića u Višegradu (10. ožujka 2019) hrvatski dužnosnici su ignorirali kao da ih se to uopće ne tiče.
Vrlo su znakovita zbivanja u svezi s inicijativom da se proslavi 24. obljetnica hrvatskoga vojnog oslobađanja Drvara, Grahova i Glamoča (1995). I ovdje se hrvatska politička šutnja pokazala kao izraz sramotnoga podilaženja „prijateljskoj” strani. Zamisao je bila (inače potekla iz Livna) da se priredi svečanost u Grahovu i Glamoču 28. i 29. srpnja, a centralna svečanost održi u Drvaru 13. rujna 2019. Organizacijske pripreme su bile u tijeku i predviđeno je da na svečanost dođu stranački i državni predstavnici na čelu s predsjednikom HDZ-a BiH. No, tome su usprotivili predstavnici lokalnoga srpskog stanovništva i zaprijetili barikadama. Štoviše, Dodik je najavio da će osobno doći i spriječiti taj čin: „Spreman sam da budem dio onih koji će fizički sprečavati da bilo ko dođe u Drvar i obilježava na taj način taj dan.” U vrhu HDZ-a BiH su zašutjeli. Kao nemaju pojma o ideji proslave, o tome nisu obaviješteni, kako je to izjavio predsjednik Federacije BiH iz HDZ-a BiH. Dodik ne treba dolaziti, rekao je, jer proslave neće biti. No, na predviđeni dan obilježavanja došao je Dodik i doveo, ne bilo koga nego srbijanskoga predsjednika Vučića! Od Čovića ni glasa! Neviđena blamaža bh. hrvatske političke kaste.
Sa zrnom mudrosti i poštivanja žrtava, toga su istoga dana hrvatski stranački dužnosnici mogli otići u Briševo i odati počast ubijenima Hrvatima! No, boje se! Opet bi se zamjerili Dodiku a mogao bi im i tamo stati na put!? Instant-prijateljstvo, kako vidimo, ima svoju cijenu, a bh. Hrvati nikako da shvate tko to njih vodi!