Isus je o suđenju govorio tek nešto malo, ali ipak vrlo određeno. „Ne sudite i nećete biti suđeni! Jer sudom kojim sudite bit će vam suđeno” (Mt 7, 1-2). U grčkom izvorniku Pisma stoji glagol krínō – sudim, od kojega potječu naše riječi kriterij, kritika, kritičan, kriza itd., a potječe od indoeu. korijena *krey-, čije izdanke nalazimo u lat. cerno – opažam, odnosno decerno – razaznajem, razlučujem (otuda dekret – odluka), zatim u engl. rinse, franc. rincer – ispirati, prati (npr. suđe), i njem. rein – čist.
Moderno je pravo utemeljeno u rimskome, a Rimljani su skovali mnoge pravne termine bez kojih se ne može. Svjesni da pravo nije pravednost, kao i da nitko nije kriv dok mu se to ne dokaže, Rimljani su sudili glagolom iudicare, a njihov naziv za sudca, iudex (dosl.: koji izriče pravdu, od čega engl. judge, franc. juge, tal. giudice itd.), sadrži imenicu ius – pravo, izniklu u mitsko doba iz indoeu. korijena *heyu-, u značenju životna snaga, iz kojega su izrasli i lat. aevum – vijek, vječnost, engl. age, vijek, dob, i njem. nie – nikada. Takvo pravo i pravda kao da imaju nadnaravno porijeklo.
I Germani su izricanje pravde pridržavali za bogove: njem. Urteil – presuda, složen je od ur – prvobitan, iskonski, i Teil – dio (engl. deal). Za njih je „Božji sud”, tzv. ordalije, apsolutno neporeciv, koliko god dokazni postupak bio nesuvisao: npr. optuženik je nevin ako može rukom uzeti usijano željezo ili ako, svezan i bačen u rijeku, ispliva.
Naš je sud ljudsko djelo: isto kao i posuda, potječe od staroga glagola djeti (blizak mu je grč. títhēmi – stavljam, od čega tema, teza itd.), u značenju staviti, koji nalazimo u odjenuti, nadje(nu)ti, zadje(nu)ti, pa čak i u imenici nada. Čini se da je upravo ona mnogim žrtvama rata dragocjenija od suda.
