Nešto čekaš stoljećima, nešto pet minuta. S radošću ili sa zebnjom, u čekanju primičeš se koncu bliže, umijećem čekanja. Sa svakim novim jutrom korak si bliže završnom uzletu.
Prije nego što sam se rodila, moji roditelji su čekali da se rodim. I rodih se. Čekali su da prohodam, izgovorim prvu riječ. Prohodala sam i izgovorila prvu riječ. Čekali su i moj prvi zubić. I zubić se pojavio. Čekanje je uvijek tu, uz mene, uz nas… Svoja čekanja davno sam susrela. Svaki dan nešto sam čekala i još uvijek je tako. To traje godinama. Ja i čekanje nerazdvojni. Mogu reći da smo se sprijateljili. Čekanje postaje zanimljivo.
Kada bih počela pisati o svim svojim čekanjima, to bi trajalo i trajalo. Sigurno bih opet mnoga izostavila. Sve je to čudno kad se priča o čekanju. Ono je šutljivo, nenametljivo, ali uvijek prisutno. Ako bih počela na papir slagati, ne znam ni kojim redom bih to učinila, ni kojim bih riječima opisala ta čekanja. Ali, znam da su uvijek uz mene.
Uz čekanja sam rasla, išla u školu, igrala se, pjevala, sanjala, maštala… Dobila sam priliku da svoj životni put utkam u vrijeme. Toliko toga sam dočekala, a ona me još uvijek raduju i iznenađuju. Ponekad me i razočaraju, ali ja im oprostim i krenem dalje. Naše druženje traje i traje s puno žara sada kao i na samom početku. Čekajući zalaske sunca, nova svitanja, mirisna proljeća, snježne zime, putovanja…, i kao da samo čekanje hipotetski zna kuda ću proći i što ću dotaći.
Nakon svih tih godina i čekanja, iskreno, ne znam što bih bez njih? Mora da bih se umorila od sveprisutne prolaznosti kada ne bih slutila nova čekanja koja negdje na tom putu pletu nove susrete. Susretnem se s jednim, a negdje iz širine trajanja izroni novo s nekim novim mirisom. Ja znatiželjna, idem i otkrivam što me to čeka u novom čekanju. Zanimljivo, nisam se umorila. Moram priznati, neka moja čekanja su bila blijeda, ali se nadam da nisu ugrozila širinu i snagu trajanja.
Ne znam koje će mi biti zadnje. I nije to moja briga. Moje srce još kuca i plamti za sva buduća čekanja.
Ispred svih željenih, a i onih manje željenih, pogledam na Nebo. A Nebo ponekad šuti, ponekad zagrmi na mene i moja čekanja. Onda i ja spoznam iznova da tišina zna biti glasna i upozoriti. No, moj pogled je i dalje uperen u Nebo i neko novo čekanje. Sretna što još živim, tako neprestano putujem i dodirujem beskraj, ili se možda beskraj primiče meni? Jednom će trebati sabrati sva čekanja u jedno ispruženog dlana, podvući crtu, te dočekati samu sebe umijećem čekanja. Nada umire posljednja.
Ne mogu, a da se ne upitam što su sve mogli postići oni koji se nisu rodili jer je netko drugi tako odlučio u njihovo ime? Možda bi bili veliki znanstvenici, umjetnici, sportaši, profesori…, najbolja naša braća i sestre? Da su dobili priliku jesti kruh, mirisati cvijet, veseliti se ljepoti svitanja…? Eeee, da su imali priliku živjeti i doživjeti svoja ukradena čekanja?! Zar veće radosti za čovjeka ima nego kada se novi život rađa? Život zaslužuje trajanje i dugotrajan pljesak, kao i sva dočekana i nedočekana čekanja.
