Strah je danas uvelike prisutan u većini aktivnosti koje čovjek provodi. Pa i za stvari o kojima nije puno razmišljao danas mora dobro promisliti i provjeriti jesu li politički korektne, je li to u redu s nametnutim normama koje bi do prije par godina izazivale podsmijeh. Čini se da je čovjek danas najugroženija vrsta o kojoj se na čudan način skrbe oni koji bi trebali, a odluke u njegovo ime i za njegovo dobro donose oni koji tu nemaju što tražiti. Tehnologija je čovjeka stavila u podređen položaj iako se njemu čini da vlada situacijom. Nemilice sipa podatke o sebi i svojima, postavlja slike svojih najmilijih u eter, u bezdan, u prazninu kojoj podrijetlo ne zna i šalje informacije izvorima o kojima ne razmišlja. Kad biste tražili od nepoznate osobe da vam kaže više o sebi, ponudi svoju adresu, slike, povjerljive podatke, taj bi vas sumnjivo pogledao i dao petama vjetra. Ovdje upravo to činimo nudeći online svoje stvarnosti, događaje, prijatelje, susrete, razotkrivajući se i pokazujući svima ono što ne bismo bliskim ljudima pokazali, a kamoli strancima. I jednim klikom sve je dostupno, sve otvoreno. Kakva je to klica ušla u ljudski mozak i nagriza ga bespoštedno? I čovjek još surađuje s tom pošasti i hrani ju dodatno, dajući najbolje od sebe i nemilice trošeći vrijeme koje mu stalno manjka. U nekom trenutku kad nastane problem, kad identitet bude ukraden, kad nestanu novci, kuća opljačkana, pozivi u svako doba upućeni, djeca ucijenjena, onda se čovjek stane pitati otkud sad to. Kad iz ekrana stanu iskakati nepoželjne poruke, upozorenja, virusi, onda tek shvati koliko je ranjiv i nezaštićen. Od prvotnoga ushita, nastupi tajac, šok, pa onda strah. Traži se drugoga da utješi kroz razgovor, uživo, da kaže koju riječ ohrabrenja, potpore, dok neprijatelj vreba iz kvadrata svjetlila i mami… Ukoliko se pojedinac samo na sebe oslanja, strah može dovesti do potpunoga gubitka svjesnosti ili gledanja na druge oko sebe kao prijetnju. …da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom u lukavosti što put krči zabludi (Ef 4,14).
Čovjek je često sklon stvari koje ne poznaje, osuditi ili ignorirati kako se ne bi morao njima dodatno baviti. Lakše je odustati i pustiti da te bujica nosi i ne davati sebe i svoje vrijeme za djela koja će pozitivno unaprijediti društvo i koja će mu služiti na čast. Lakše je odustati, ali kroz to odustajanje i stalno uklanjanje od izazova i kušnji, strah će ući na mala vrata i urodit će plodovima koji neće biti dobro došli ni pojedincu ni zajednici. Nitko neka vas ispraznim riječima ne zavarava: zbog toga dolazi gnjev Božji na sinove neposlušne. Nemajte dakle ništa s njima (Ef 5,6-7). Slobodni pogled i vjera u Dobro svladat će svaki strah i svaku bojazan od stvarnosti i mogućih prijetnji. I bolest će ustuknuti ako je duh vedar, ako se ne boji njezinih posljedica. Svaka pošast će nestati jer Onaj koji je osmislio život on ga i liječi i otvara. Kako sv. Augustin poručuje: Onaj koji te stvorio, zna i što će s tobom.
Pozitivna i negativna uloga obitelji
Često je strah u čovjeku jači od njegove vjere i prvi kamen spoticanja uništi i onu klicu koja se slabašno probudila. Obitelj kao spona i izvorište životnih nakana i postignuća može biti poticaj, ali i uzrok neuspjeha i poraza. Uloge članova obitelji koje se danas različito postavljaju i tumače, dovode i do promjena unutar obiteljske zajednice kojoj se sa svih strana postavljaju zamke i koju se izvrgava poruzi, a sve u cilju izmicanja sigurnoga tla pod nogama i unošenja nemira i straha. Nedostatak očinstva u obitelji dovodi do kriza i strahova. Uloga oca u obitelji je stvoriti sigurnost i jakost. Očevi često pokleknu u tom svom pozivu i njihov odnos prema drugima, prema supruzi, djeci, drugim članovima obitelji obilježi i njihove živote utjecajima koji se znaju pojaviti u neočekivanim situacijama i s razornom moći. Rijetkost je sresti oca koji je posvećen svojoj obitelji na način kako je Otac nebeski zamislio. Prenijeti sve vrijednosti koje jedan otac treba prenijeti djeci za život, opskrbiti ih i opremiti pogonskim gorivom za izdržati život nije jednostavna zadaća, ali je moguća. Majke također imaju svoju misiju kroz ljubav, pažnju i brigu, ali ne brigu zastrašivanja i prenošenja vlastitih strahova na djecu. Majke često nesvjesno prenose ono što su njihove majke njima usadile i ne preispituju jesu li to bili valjani postupci. Zaboravljaju kakva su iskustva ili traume imale zbog takvih postupaka. Često svoju djecu zbunjuju nekim zahtjevima koje su njihove majke njima postavljale i zbog kojih su one kao djeca bile nesretne. Ipak, ponavljaju te matrice ponašanja i unose strah u djecu, strah od neuspjeha te ih tjeraju da se dovijaju kako ispuniti te zahtjeve koje ona ne razumiju ili im nisu posve jasni. I nitko nije sretan u takvom odnosu. A strah samo raste. Djeca često iz straha djeluju, ispunjavaju obveze, jedu, igraju se, uče. U svojim razvojnim fazama djeca nisu ista i ne mogu isto razumjeti. John Gray, autor knjige Djeca su iz raja, ističe da roditelji osjećaju potrebu za kažnjavanjem, jer su i sami bili kažnjavani kao djeca i vjeruju da je to ono što se događa kad netko pogriješi. S djecom treba razgovarati i pratiti njihovu snagu, mogućnosti i načine razmišljanja, odgovore, zanimanja. Djeca kojoj se ukaže povjerenje i dopusti slobodno odlučivanje u mjeri u kojoj to ona mogu ispuniti, bit će sretnija i zahvalnija svojim roditeljima. Naravno da će znati koje su granice i što je ispravno a što ne jer će kroz uzajamno povjerenje spoznavati svijet oko sebe. Kao što primiste Krista Isusa Gospodina, tako u njemu živite: ukorijenjeni i nazidani na njemu i učvršćeni vjerom kako ste poučeni; obilujte zahvaljivanjem. Pazite da vas tko ne odvuče mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, na ‘počela svijeta’, a ne na Krista (Kol 2,6-8).
Opasnosti suvremenoga svijeta
Nije lako u ovom vremenu nesigurnosti i stalnih prijetnji koje čovjeku upućuju sa svih strana opstati u vjeri i sigurnosti svoje slobode. Materijalističko i sekularizirano društvo primorava čovjeka da se udalji od duhovnih vrijednosti. Tako se stvara pogodno tlo za različite poroke kojima mladi popunjavaju svoje slobodno vrijeme plašeći se samoće ili odbačenosti od svojih vršnjaka. Začarani krug alkohola, droge, nemorala postaje sve dostupniji. Svijet odraslih nije uvijek dobronamjeran i ne nudi uvijek uzore koje treba slijediti. Kroz lažno poimanje slobode mlade se uvlači u okultne aktivnosti, u traganje za užitkom bez odgovornosti, trčanje za materijalnim i prolaznom slavom. Pogrešna uporaba interneta i ‘slava’ koju dobiju silnim ‘lajkanjem’ njihovih profila brzo bude zamijenjena drugim sličnim naivčinama koje različiti gurui i ‘celebritiji’ zavedu i odbace u trenu. Kad ostanu sami i nesretni, postanu tjeskobni, zastrašeni i posežu za pogubnim rješenjima, često i samoubojstvima. Osjećaju gađenje prema varljivom svijetu koji je prepun obećanja koja, na kraju, ne nude ništa što ispunjava dušu, upravo suprotno. Prazni su i bez smisla u životu. Ne znaju što s vremenom, kako ostati sam sa sobom, jer samoća vreba, a upravo ona može biti pogodan izlaz i susret s novim iskustvima. Jer, kroz odmak od zamki koje svakodnevica nudi, u osamljenosti mogu jasnije sagledati svoj život, otkriti svoje vrijednosti i kvalitete. Proturječja su oduvijek postojala u čovjekovoj duši. Ali ona postaju trajan i nerješiv problem tek onda kada analiziranju dajemo prednost pred tišinom. Ne trebamo razriješiti sva proturječja. Trebamo živjeti s njima, izdići se iznad njih i promotriti ih u svjetlu izvanjskih, objektivnih vrijednosti kako bismo uvidjeli da su u usporedbi s njima ta proturječja beznačajna, ističe Thomas Merton u svojoj knjizi Misli u samoći. Ostaje nam promatrati svijet i pokušati ga gledati očima vjere, očima koje nas neće prevariti. Razmotrite dakle pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme jer dani su zli! (Ef 5,15-17)
