Bosanski franjevac fra Leonardo Čuturić, u knjizi „Vjera Bosne” tridesetih godina 20. stoljeća, opisao je kakvo poštovanje katolici u Bosni iskazuju svećeniku. U poglavlju „Sveti red” piše:
„U ovom imenu katolici u Bosni podrazumijevaju onu vlast koju svećenik ima od Boga po sakramentu Sv. reda. Svećenika smatraju najsretnijim čovjekom na zemlji, čije je dobro i ovoga i onoga svita. Oni drže za veliku čast imati nekoga svoga misnikom. Veće obitelji osobito u Hercegovini nastoje i danas dati svoga sina u fratre ili u popove…
…Bosanski puk ima najbolje mišljenje o svećeniku. I onda, ako ovaj ima pri sebi kakvu manu, ipak u njemu nazrijeva uvijek Božjega namjesnika sa svom puninom vlasti. Dakako da višu naklonost nosi prema onome koji je u svemu na svome mjestu, koji je više devotan (pobožan) te prema onome, koji je dobre pridike i ispovidi. Visoko štuje misničku halju i vinac na glavi (klerička tonzura), a poprijeko gleda one, na kojima ne vide jedno ili drugo od ovoga.”
Štovanje, koje nosi bosanski katolik prema svojim svećenicima jest toliko da je ono palo u oči stranim posjetiteljima Bosne. Izaslanik vrhovne uprave Franjevačkog reda fra Ivan Vietri, koji je polovicom 18. stoljeća pohodio Bosnu, šalje službeni izvještaj u Rim o viđenim stvarima, te ovako opisuje odnos bosanskih katolika prema njihovima duhovnim pastirima franjevcima: „Poštovanje prema misnicima nose toliko da moram reći: kamo sreće kad bi talijanski katolici toliko štovali najznamenitije moći svetaca, koliku ovdašnji katolici štuju svećeničku odjeću; te kad bi u Italiji toliko cijenili biskupa, koliko ovdje cijene vodu, kojom su svećenici ruke oprali”
„…I danas se u Bosni iskazuju svećeniku izvanjski znaci štovanja, što se ne može vidjeti drugdje. Svoga svećenika svaki domaći katolik pozdravlja, prema njemu ustaje, a seoski i malograđanski svijet ljubi svećenikovu ruku pri sastanku i zamoli blagoslov kratkom besjedom: Blagoslovite!” (L. Č.)
